(Bes)pravna država

U Zagrebu, 5. lipnja 2004. god.  

JURIS PROTECTA
udruga za pravnu zaštitu
Zlatko Zeljko, predsjednik
z.zeljko@jurpro.hr

UVOD

Izvješće se objavljuje svake dvije godine i ovo je izvješće po redu drugo od osnivanja Udruge.

U posljednje dvije godine nisu zamijećeni pozitivni pomaci u pravosuđu u Republici Hrvatskoj, ako se izuzme reforma Zakona o parničnom postupku i smanjenje sudskih pristojbi za 50%. Bivša Vlada je pokušavala obaviti smjene rukovodećih ljudi u pravosuđu, koje je Tuđmanov režim većinom imenovao  po političkoj podobnosti i interesnoj pripadnosti, ali je to završavalo uglavnom neuspješno. Imenovanje novih kadrova nije uslijedilo po kompetentnosti i odgovornosti, nego su ponovo traženi politički sponzori. Stegovni postupci protiv pravosudnih dužnosnika su vrlo rijetko pokretani, a izrečene kazne bile su rijetke i simbolične da bi preventivno utjecale na ponašanje pravosudnih dužnosnika. Koalicijska vlada više političkih stranaka potrošila je najveći dio vremena u međusobnim razračunavanjima oko podjele položaja unutar državnih institucija, a manji dio vremena je utrošen na reforme sustava i približavanje europskim integracijama. Koalicijska vlast je uspjela uspostaviti znatno preglednije i demokratskije društvo, ali je zato pravosuđe i državna uprava ostali potpuno netaknuti, i u tom segmentu Hrvatska je zasigurno na posljednjem mjestu među svim tranzicijskim zemljama Europe. Koalicijski režim nije bio sposoban ili nije htio prepoznati potrebu vladavine prava i nužnost uspostave uobičajenih standarda pravne zaštite za sve građane i pravne osobe, a što je osnovna pretpostavka za uspostavu demokracije i uspješnog gospodarstva. Izostanak funkcioniranja pravne države doveo je do velikog nezadovoljstva građana RH, a nesposobnost pokretanja gospodarskog razvoja bio je odlučan razlog za gubitak izbora i ponovni dolazak reformiranog HDZ-a na vlast.

Reformirani HDZ na čelu sa Sanaderom nije prepoznao uzrok neuspjeha Račanove Vlade i nije pokazao volju za radikalnim promjenama u pravosuđu. Ministarstvo pravosuđa pripalo je političkoj stranci sa jednim saborskim zastupnikom i dosad poduzete mjere ne obećavaju. Nova ministrica  pravosuđa nije osoba s iskustvom i odlučnošću koja bi garantirala ma kakve pozitivne pomake u pravosuđu. Ministrica ne pokazuje volju za uspostavu kontakta s nevladinim udrugama za unaprjeđenje pravne zaštite,  a obrada predstavki na rad pravosudnih dužnosnika je nedjelotvorna i znatno sporija nego prije. Može se očekivati daljnje pogoršanje stanja u pravosuđu, jer postojeći kadrovi misle da su ponovo dobili zaštitnika svojih interesa u redovima reformiranog HDZ-a.

NEKI OD UOČENIH NEDOSTATAKA HRVATSKOG PRAVOSUĐA

1. Dugotrajnost sudskih postupaka

Republika Hrvatska ima značajno veći broj sudaca po glavi stanovnika od ma koje zemlje zapadnoeuropskog okružja, a hrvatski suci rješavaju daleko manje sporova od svojih zapadnih kolega. Razloge treba tražiti u neprikladnim procesnim zakonima, lošoj organizaciji i niskoj produktivnosti rada sudaca. Izmjene Zakona o parničnom postupku bile su nužne, ali su još nedovoljne, da bi omogućile brzo sudovanje. Organizacija rada, uključivši primjenu modernih tehničkih pomagala i tehnoloških dostignuća, je na vrlo niskom nivou. Zahvaljujući vrlo niskoj kompetentnosti predsjednika sudova i njihovoj povezanosti s lokalnim pravosudnim lobijima, nije moguće provesti učinkovitu organizaciju rada sudova. Stručna izobrazba pravosudnog kadra se ne obavlja konzekventno i redovno, tako je stručna kompetencija sudaca na vrlo niskoj razini, a najnovija ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da je korupcija najviše zastupljena upravo u pravosuđu.

Prosječno trajanje građanskih postupaka iznosi i do 10 godina, a rekordna trajanja sudskih postupaka penju se i do 30 i više godina. Nije teško zaključiti da u takvim okolnostima ne može biti ni govora o funkcioniranju pravne države u Republici Hrvatskoj, jer okončanje postupka nakon 10 ili 20 godina gubi svaku svrhu i predstavlja kršenje ljudskih prava prema kriterijima Europskog suda za ljudska prava. Prema kriterijima Europskog suda za ljudska prava najmanje 500 000 sporova moguće je okvalificirati kao kršenje osnovnih ljudskih prava, jer najmanje toliki broj predmeta traje 5 ili više godina. Prema tom kriteriju svakoj drugoj obitelji u Hrvatskoj povrijeđena su osnovna ljudska prava zbog dugotrajnosti sudskih postupaka. Gospodarske štete zbog toga penju se na više milijardi dolara i potpuno je isključeno da Republika Hrvatska može gospodarski napredovati dok ne riješi pitanje dugotrajnosti sudskih postupaka. Republika Hrvatska sasvim izvjesno nije u stanju riješiti reformu pravosuđa vlastitim snagama. Ona zato nema stručnih kadrova, a ti kadrovi nemaju političku volju za provođenje radikalnih reformi u pravosuđu, jer su vrlo često povezani s interesnim lobijima, kojima nije u interesu uspostava vladavine prava prema standardima zapadnoeuropskog podneblja. Dovoljno je pročitati knjigu "Balkanska mafija", pa će puno toga biti jasno.

2. Upis vlasničkih prava na nekretninama

Upis promjene vlasništva ili sličnih prava na nekretninama u razumnom roku u pravilu je nemoguće bez plaćanja mita. Da je i u Hrvatskoj moguće uspostaviti standarde pravne države potvrđuje zemljišno-knjižni odjel Općinskog suda u Varaždinu, gdje se sva prava upisuju isti dan kada se preda zahtjev i vlasnici dobivaju ovjerene isprave. Postoji osnovana sumnja da u zemljišnoknjižnim odjelima mnogih sudova u Hrvatskoj postoji organizirani kriminalni pravosudni lobi, koji svim sredstvima nastoji spriječiti regularne upise u razumnom roku, kako bi na taj način iznudio mito od onih koji traže upis u primjerenom roku. Razuman rok za upis vlasničkih i ostalih prava na nekretninama nikako ne smije iznositi više od 15 dana. Taj se je rok održavao u razvijenim europskim zemljama prije 30 godina, a današnja moderna tehnologija omogućava upis isti dan.

Najgore je stanje u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu, gdje bi stanje trebalo biti daleko najbolje, jer Zagreb raspolaže najvećim kadrovskim i materijalnim resursima. Unatoč tome politika se pobrinula da su na čelu Općinskog suda i njegova zemljišnoknjižnog odjela u Zagrebu ostanu iste osobe već 10 godina, koje nisu dokazale da svojim rezultatima zaslužuju povjerenje građana i gospodarskih subjekata. Argumentacija čelnika Općinskog suda u Zagrebu da se Zagreb ne može uspoređivati s Varaždinom i da je višegodišnje čekanje na upis vlasničkih i sličnih prava u Zagrebu "danak života u velikom gradu", samo je jedan od dokaza njihove drskosti. Naime ako i postoji ograničenost prostora, kadrova i financijskih sredstva, nije to razlog da se ne uvede nekoliko tarifa za upis u zemljišne knjige i time omogući hitan upis onim gospodarstvenicima koji su voljni  platiti i deseterostruku višu cijenu od regularne. Inicijativa naše Udruge de se uvedu najmanje 3 tarife za upis u zemljišne knjige, kako bi prema stupnju hitnosti svatko mogao izabrati onu koja njemu najviše odgovara, nije prihvaćena, jer bi na taj način otpalo mito i korupcija. Naime, ako bi građani i gospodarski subjekti imali mogućnost ubrzanog upisa uz regularno plaćanje višestruke pristojbe, oni bi zasigurno odabrali taj način i time bi otpala mogućnost ubiranja na stotine tisuća eura mita, a taj isti novac bi se slijevao u proračun. Oni kojima to nije hitno čekali bi na redovni upis. Takav način tarifa nije u interesu pravosudnih čelnika i njihovih sponzora političara, koji im omogućavaju organizirani kriminal i time nanose gospodarstvu Republike Hrvatske štetu mjerenu u milijardama  eura.

Najjednostavniji upis vlasničkih i sličnih prava u zemljišne knjige na području zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zagrebu traje između 6 mjeseci i dvije godine. Ako se pođe od te činjenice i izračuna gospodarska šteta zbog čekanja, onda ona iznosi više nego cijeli godišnji prihod od hrvatskog turizma. Ta strahovita brojka očito ne zabrinjava ni političare ni pravosudne dužnosnike, a možda, zbog svoje ograničenosti, nisu u stanju ni dokučiti gospodarske učinke takvih propusta.

Zakon o zemljišnim knjigama ne ispunjava europske standarde. Tako je u Hrvatskoj moguće da svatko s ulice dođe i preda prijedlog za upis zabilježbe odnosno predbilježbe na ma čijoj nekretnini. Takav prijedlog se upisuje u zemljišne knjige i onemogućuje raspolaganje nekretninom, jer budući kupac ili hipotekarni vjerovnik nije siguran što može nastati iz takvog upisa. Zbog sporosti pravosuđa o takvom zahtjevu se godinama odlučuje, a nakon pravomoćne odluke postupak može biti obnovljen u svako doba. 

Ni pomoć američke vladine udruge  USAida odnosno europskih institucija nije dovela do pomaka u zemljišnim knjigama. Tako USAid već godinama financira modernizaciju Zagrebačke gruntovnice, a da nije vidljiv ni najmanji pomak. S pravom se javnost pita u što se troše višemilijunske svote novca poreznih obveznika USA. Aktivnost US privatnih firmi kao konzultanata zemljišnoknjižnog odjela očito nije polučila nikakve rezultate. Nije isključeno da je balkansko podneblje promijenilo način rada USA kompanija i institucija kao što je nedavno bio slučaj s čelnikom Deutsche Telekoma koji je optužen zbog primanja mita u Hrvatskoj.

Neophodno je usklađenje Zakona o zemljišnim knjigama sa standardima razvijenih zemalja, kao i organizacije za ekspeditivno rješavanje prijedloga za upis relevantnih prava u zemljišne knjige. Nedostaje volje i kompetentnosti rukovodećeg kadra u zemljišnoknjižnim odjelima da se uspostavi ekspeditivno rješavanje predmeta, umjesto selektivnog rješavanja predmeta prema kriterijima samovolje referenata, sudaca i njihovih pretpostavljenih.

3. Ovršni zakon

Nevjerojatno je i sramotno da Republika Hrvatska u svom 15-godišnjem postojanju nije bila u stanju preuzeti način provođenja ovrhe od jedne od razvijenih zemalja EU-a. Za to se nudi model SR Njemačke koji se u praksi pokazao vrlo djelotvornim. Nekoliko novela Ovršnog zakona stvorile su takav kaos da se ni znalci u njemu ne mogu snaći. Nije rijetko da ovrhe u RH traju 10 i više godina. Time su pravomoćne sudske odluke i ostale izvršne isprave u potpunosti obezvrijeđene, jer svaka ovrha koja traje više od 3 mjeseca je neprihvatljiva. Postupak ovrhe i njegova neprihvatljiva dugotrajnost svrstava zemlju u red država bez postojanja pravne zaštite. Nije potrebno posebno objašnjavati da ovrha u trajanju od 10 godina nije spojiva s postojanjem pravne države i ona sama za sebe predstavlja flagrantnu povredu ljudskih prava.

4. Odvjetničke tarife

Način obračuna odvjetničkih tarifa u RH nije u skladu sa standardima, vodi do sukoba interesa odvjetnika i njegovog klijenta, i jedan je od glavnih uzroka dugotrajnosti sudskih postupaka. Odvjetnički interesni lobi je bezobzirno iskoristio svoj utjecaj na zakonodavstvo RH i onemogućio donošenje Zakona o odvjetničkim tarifama, kojeg imaju sve zemlje europskog podneblja i koji je jedna od oznaka postojanja socijalno pravne države. Za razliku od modela u kojima su zakonom regulirani visina i način obračunavanja odvjetničkih tarifa, u Hrvatskoj odvjetnici sami određuju svoje tarife i način njihovog obračuna. Tako u Hrvatskoj odvjetnici obračunavaju naknade za svaki izlazak na ročište i napisani podnesak, pa su zainteresirani da postupak traje što je moguće duže, kako bi što više zaradili. Sustav odvjetničkih tarifa mora biti takav da se odvjetničke naknade obračunavaju po poduzetim radnjama, a nikako ne smije ovisiti o broju ročišta i predanih podnesaka. Time će interesi odvjetnika i njegovog klijenta biti identični, a to je što kraće trajanje sudskih postupaka.

Sadašnji način obračuna odvjetničkih naknada vodi u praksi do apsurda. Tako su odvjetničke naknade za vrijednost spora koje prekoračuju red veličine milijun Eura višestruko veće nego njihovih kolega u SR Njemačkoj. Ako se uzme u obzir višestruka razlika u životnom standardu SR Njemačke i RH proizlazi da Hrvati plaćaju odvjetničke usluge i do 50 puta više od Nijemaca. Da su odvjetničke naknade izvan svakog razuma, vidljivo je i iz činjenice da su odvjetnici, prema navodima porezne uprave, na čelnom mjestu po visini oporezivih prihoda u RH. Nužno je što je moguće prije donijeti Zakon o odvjetničkim tarifama koji će regulirati njihovu visinu i način obračunavanja.

5. Sudske pristojbe

Sudske pristojbe je Tuđmanov režim svojedobno povisio za nekoliko desetaka puta i na taj način namjeravao ograničiti pravo na pravnu zaštitu u RH. Koalicijska vlast je sudske tarife smanjila za polovicu, što je nedovoljno i ne odgovara europskim standardima. Ako se uzme u obzir životni standard i prihod po glavi stanovnika u RH sudske pristojbe bi trebale iznositi 1/3 pristojbi koje su trenutačno na snazi.

6.   Prisila odvjetničkog zastupanja - Zakon o parničnom postupku

Teško bi bilo pronaći zemlju u svijetu u kojoj je obvezatno odvjetničko zastupanje pred sudovima prvog stupnja, i to vrijedi samo za pravne osobe kod vrijednosti spora od 50.000,00 kuna pa naviše. Uobičajeno je u civiliziranim zemljama da ne postoji obveza odvjetničkog zastupanja pred općinskim sudovima, a ona se uvodi tek od županijskog suda pa naviše (SR Njemačka). Odvjetnički lobi je i tu odigrao svojevrsnu ulogu i ugradio u Zakon o parničnom postupku odredbu čl. 91. Zakona o parničnom postupku i time na jedinstven način u cijelom svijetu prisilio pravne osobe u Hrvatskoj da moraju opunomoćiti odvjetnika u slučaju da vode spor pred općinskim sudom čija je vrijednost veća od 50.000,00 kuna. Kuriozitet je još k tome da ista obveza ne vrijedi za fizičke osobe. Time su pravne osobe u odnosu na fizičke diskriminirane, što je nespojivo s ustavnom odredbom o zabrani diskriminacije. Očito su odvjetnici u sprezi s političarima time željeli "operušati" pravne osobe, a istovremeno ne izazvati gnjev građana, odnosno širokih slojeva građanstva, a na taj način je postignut zadovoljavajući cilj za odvjetnike i političare. Odvjetnici su dobili pravne osobe, koje i onako vode većinu sporova, a političari nisu uznemirili glasače.

            Prošlogodišnja reforma Zakona o parničnom postupku značajno je

            poboljšanje, ali su ostale mnoge odredbe koje i dalje štite interese

odvjetničkog       lobija, a na štetu efikasnosti vođenja postupka. Tako nije

prihvaćena jedna od najznačajnijih preporuka Vijeća Europe, a to je

isključivanje mogućnosti iznošenja novih činjenica nakon određenog stadija

u prvostupanjskom postupku.

Nadalje nije prihvaćena mogućnost sudske dostave pohranom

            obavijesti u poštanskom sandučiću u kojoj je naznačen predmet u kojem je

            sudsku pošiljku moguće preuzeti na poštanskom uredu. Takav način

dostave onemogućava opstrukciju dostave sudskih pošiljki i smanjuje

značajno trajanje sudskih postupaka. U nedostatke novog Zakona o

parničnom postupku svakako spada i nemogućnost prijedloga za

donošenje presude zbog izostanka jedne od strana u postupku u svakom

stadiju procesa i bez obzira da li je protivna strana osporila tužbeni zahtjev

ili nije.

7. Javnobilježnički lobi

Javnobilježnički lobi kao sastavni dio pravosudnog lobija osigurao je nesrazmjerno visoke naknade za svoj usluge. Tako su javnobilježničke naknade za osnivanje odnosno prijenos poslovnih udjela u tvrtkama višestruko više nego je to slučaj u zemljama EU-a (SR Njemačka), što direktno obeshrabruje poduzetničku aktivnost. Ako se uzmu u obzir mnogostruko niži prihodi po glavi stanovnika u Hrvatskoj, onda je učinak visokih naknada za javnobilježničke usluge u Hrvatskoj pogibeljan za osnivanje novih trgovačkih društva odnosno cjelokupnu gospodarsku aktivnost. Isto se odnosi na naknade za takozvane solemnizaciju ugovora.

Uvođene zakonske obveza za takozvanu dvostruku "doregistraciju"

postojećih trgovačkih društava prije 10 godina nije značila ništa drugo nego

organiziranu pljačku hrvatskih građana, a korist od toga imali su uglavnom

javni bilježnici i režimski listovi Vjesnik i Narodne novine. Naime zakono-

davac je mogao jednim potezom pera uskladiti već registrirana trgovačka

društva s novim zakonskim odredbama bez potrebe ponovne individualne

ovjere osnivačkih akata i time spriječiti pljačku stoljeća, a ona se po našoj

procjeni penje na stotine milijuna kuna. I ovo je dokaz da su takozvani

državotvorni Hrvati dali prednost vlastitim interesima u odnosu na opće

interese hrvatskih građana i hrvatske države.    

8. Zakon o obveznim odnosima

Navodimo samo neke relikte samoupravnog socijalizma koji su i dalje na snazi:

· Diskriminacija fizičkih osoba u odnosu na pravne osobe i dalje je na snazi, a regulira je čl. 399. Tako fizička osoba silom zakona ne može ugovoriti kamate veće od kamata koje se plaćaju u bankama na depozite po viđenju. Kamata po viđenju nikada ne prelazi iznos od 1% godišnje. Vrhovni sud RH u duhu samoupravnih socijalističkih manira drži da je ta zakonska odredba i dalje održiva, a obrazloženje je da  se fizičke osobe trebaju poslužiti uslugama banaka kod plasmana svog novca. Naravno takva zakonska odredba ne postoji u zakonima civiliziranog svijeta, a teško bi se moglo naći suca u slobodnom svijetu koji bi na ovako besraman način obrazlagao socijalističko tutorstvo nad građanima. Naime komunistički režimi nisu dopuštali građanima da sudjeluju u nekontroliranim kapitalnim transakcijama, nego su to stavljali pod kontrolu pravnih osoba koje je u potpunosti kontrolirala Partija, jer privatnog vlasništva nad poduzećima nije bilo.

· Diskriminacija obračuna zateznih kamata

Hrvatski sudovi u većini slučajeva ne priznaju zakonske zatezne kamate

inozemnim vjerovnicima iz samo njima znanih razloga. Tako za

dosuđene iznose u stranoj valuti obračunavaju se neznatne kamate, a za kunske iznose primjenjuje se zakonska zatezna kamata. Nije poznato ni u jednom pravnom sustavu da obračun zateznih kamata ovisi o valuti. Također opravdanje galopirajuće inflacije iz doba Jugoslavije nije razlog za diskriminaciju, jer je već 10 godina inflacija u RH usporediva s ma kojom zemljom EU-a. Veliko je čudo da takav način diskriminacije dozvoljava međunarodna zajednica. Logično bi bilo da međunarodna zajednica RH zbog toga stavi na crnu listu i na taj način je prisili da spriječi neshvatljivu diskriminaciju na svom teritoriju.   

            · Zatezne kamate za nematerijalnu štetu

            Koliko je sudstvo sastavni dio interesnih lobija u Hrvatskoj vidljivo je i

            iz obračunavanja zateznih kamata iz odštetnih zahtjeva na nematerijalnu

štetu. Po prirodi stvari najveći dio takvih odštetnih zahtjeva odnosi se na

osiguranja, a ona su "uspjela izboriti" naklonost Vrhovnog suda RH da im

zatezne kamate obračunava od datuma pravomoćnosti presude, pa se

osiguranja parniče do iznemoglosti, jer ne moraju platiti zatezne kamate na

dosuđene odštetne iznose, a to im daje mogućnost da rade s tuđim

novcem bez plaćanja naknade. Kako osiguravajuća društva mogu

materijalno izdržati dugoročno procesiranje, oštećeni su prisiljeni često

sklopiti nagodbu i protiv svoje volje da bi došli do makar jednog dijela

odštetnog zahtjeva.

· Visina zakonske zatezne kamate i ugovorne kamate

Najnoviji prijedlog kojim se želi  ozakoniti visina zakonske zatezne kamate

treba pozdraviti, jer je to sastavni dio standarda pravno uređenih država.

Naravno, zakonske zatezne kamate su minimalne kamate na koje vjerovnik

ima pravo, ako je dužnik u kašnjenju s plaćanjem i ne isključuje više

kamate ako ih vjerovnik može dokazati kao dodatnu štetu.

Prijedlog za zakonsko ograničenje ugovornih kamata nije uobičajen i ne

bi ga trebalo regulirati zakonom. Naime u svim državama u kojima je

prisutna vladavina zakona sud određuje najveću dopuštenu visinu

ugovornih kamata polazeći od ništavosti svih ugovora koji su protiv dobrih

običaja. Da je RH pravna država, Vrhovni sud RH je trebao već davno

zauzeti stajalište o najvišoj dopuštenoj visini ugovornih kamata i to

isključivo uzimajući u obzir stupanj rizika koji preuzima vjerovnik

u konkretnom slučaju i visine uobičajenih kamata koje obračunavaju

poslovne banke u RH. Time bi mnoge afere o "zelenaškom kamatarenju"

na jednostavan način bile riješene. U slučaju ugovaranja nesrazmjerno

visokih kamata, dovoljno je da dužnik ospori visinu kamata i pozove se na

relevantnu odluku Vrhovnog suda. Tako je to u državama u kojima je

prisutna vladavina prava.

· Nematerijalna šteta za "duševnu bol"

Visina odšteta koje dosuđuju hrvatski sudovi za pretrpljenu "duševnu bol",

a ona se najčešće odnosi na političare, stoji u nesrazmjeru u odnosu na

europsko okruženje. I to je jedna od potvrda da je hrvatsko pravosuđe i

dalje u velikoj mjeri instrument političkih lobija.

9. Sudski registar

Sudski registar je i dalje telefonski nedostupan. Službena obavijest glasi da se informacije telefonski daju radnim danom u vremenu od 13 do 14 sati. Poziv u to doba je nemoguće ostvariti, jer je telefonski priključak stalno zauzet. Postoji osnovana sumnja da takav režim rada dogovoren kako bi građani bili primorani obratiti se odvjetnicima ili raznoraznim posrednicima.

Za ovjerenu kopiju iz sudskog registra potrebno je utrošiti dva dana. Stiče se dojam da je cjelokupna organizacija tako ustrojena da šikanira građane i upućuje ih na odvjetnike i posrednike, koji u pravilu sve mogu ishoditi bez  čekanja.

10. Kaznene odredbe u službi interesnih lobija 

Navest ćemo samo neke od kaznenih odredbi koje nisu u skladu sa standardima pravne države i građanskog društva, nego služe isključivo zaštiti interesnih lobija:

· Nedozvoljeno pružanje pravne pomoći

Odvjetnički lobi je od samog postanka Republike Hrvatske imao odlučujući utjecaj na zakonodavstvo i podesio ga je sukladno svojim interesima. Tako je u čl. 310. st. 1. Kaznenog zakona uvrštena neustavna odredba koja ograničava pravo udruživanja. Naime ta odredba zabranjuje pružanje ma kakve pravne pomoći, pa i one članovima udruga i sindikata, čije udruživanje ima smisao u pružanju međusobne pomoći pa i one pravne. Neophodno je staviti van snage tu odredbu KZ-a i donijeti poseban zakon koji će regulirati pitanje pružanja pravne pomoći po uzoru na pravno sređene zemlje civiliziranog svijeta s mnogim iznimkama koje donosi svakodnevni život, a sankcije za povrede takvih odredbi uvrstiti u prekršaje s novčanom kaznom, a ne kao sada tretirati ih prijestupom sa zatvorskom kaznom. Ovo je zapravo najbolji primjer zloupotrebe interesnih lobija koji su pod cijenu teroriziranja građana RH htjeli osigurati sebi apsolutni monopol.

· Pritisak na pravosuđe

Članak 309. st. 2. Kaznenog zakona na sličan način osigurava sucima u Hrvatskoj nepogrešivost, sličnu onoj rimskog Pape, s napomenom da kritika Pape nije povezana sa sankcijama, dok je za kritiku sudačkih odluka predviđena zatvorska kazna do 6 mjeseci. Zanimljivo je da se je sudački lobi zadovoljio s kaznom od 6 mjeseci, dok je odvjetnički lobi za nedozvoljeno davanje pravnih savjeta izborio kaznu od jedne godine. Ovaj članak ugrožava slobodu tiska i slobodu izražavanja i može ga se naći samo u totalitarnim režimima gdje diktatori na taj način sprečavaju da pojedinci i mediji kritiziraju politički instrumentalizirano pravosuđe. To je jedna od sigurnih naznaka da hrvatsko pravosuđe nije neovisno, a još manje ispunjava kriterije demokratsko pravnih država. Mizerni su to suci koji se boje medijske kritike svojih odluka i postupka rada.

11. Državno odvjetništvo i sudovi

Odnos Državnog odvjetništva i sudova u Hrvatskoj ne ulijeva povjerenje u pravnu državu. Nekoliko spektakularnih pokretanja kaznenih postupaka, a jedan od njih je nedavno pokrenuti istražni postupak od strane USKOK-a protiv bivšeg visokorangiranog političara Mate Granića i predsjednika uprave Rade Končara Darinka Bage zbog korupcije, završili su uglavnom prije nego su i započeti. Pri tome je svakome jasno da u takvim slučajevima postoje samo dvije mogućnost, a to su nesposobnost ili umišljaj jedne od strana u postupku. Dakle postavlja se pitanje tko je kriv sudstvo ili Državno odvjetništvo čiji je sastavni dio USKOK.  U ovakvim ili sličnim slučajevima u

civiliziranim zemljama je uobičajeno da čelni ljudi jedne od strana dadu ostavku, jer takva vrsta pogrešaka je nedopustiva i ulijeva nepovjerenje javnosti u cjelokupni sustav. To se u Hrvatskoj po običaju ne događa.

Ne samo da se ne daju ostavke kod tako eklatantne pogreške (iz neznanja ili s umišljajem) nego je zakonodavac u citiranom čl. 309. Kaznenog zakona zabranio komentiranje sudskih odluka u javnosti i predvidio za počinitelje toga "kaznenog djela" kaznu zatvora. Sve su to sigurni dokazi da političari na ovom prostoru pravosuđe smatraju sastavnim djelom svog interesnog instrumentarija i ne dozvoljavaju uvođenje transparentnih standarda vladavine prava i prava na slobodu informacija. Jedino se na taj način može objasniti zakonska zabrana iznošenja mišljenja o nepravomoćnim sudskim odlukama u javnosti. Takva zakonska odredba moguća je samo u sredinama bez demokratske tradicije i osjećaja za potrebu postojanja pravnih standarda.  Gore citirana odredba KZ-a protivna je slobodi medija i svrha joj je zaštiti organizirani kriminal unutar politike i samog pravosuđa.   

12. Zakon o HRT-u

Račanova vlada je podlegla pritiscima partitokrata u vlastitoj stranci kada je pristala na pokretanje inicijative za promjenu Zakona o HRT-u koji je usvojen na prijedlog te iste vlade samo prije 2 godine. Novi Zakon o HRT-u je povratak u najcrnje doba državne televizije, jer svih 11 vijećnika takozvanog Programskog vijeća HRT-a bira politika i to po stranačkom ključu.  Programsko vijeće sastavljeno od 11 vijećnika izabranih od strane politike ima sve kadrovske i ostale ovlasti kod izbora i imenovanja čelnih ljudi Hrvatske televizije i Hrvatskog radija, pa mu naziv nije usklađen s nadležnostima. Više bi mu pristajao naziv Vijeće HRT-a kao što mu je i bio naziv po prethodnom zakonu. Profil članova Programskog vijeća HRT-a je više nego žalostan. Političke stranke su tražile anonimne osobe koje će pristati da budu lutke političarima. Sadašnji Zakon o HRT-u ne zadovoljava demokratske standarde o sastavu vijeća za javne elektronske medije i neophodno ga je uskladiti s tim standardima. Sastav Vijeća HRT-a mora biti takav da veliku većinu članova tog Vijeća biraju različite nevladine organizacije, kao što je to predviđao prethodni zakon i standardi demokratskih zemalja zapadne Europe. Takvo Vijeće mora imati sve ovlasti koje ima sadašnje Programsko vijeće HRT-a.

13. Državno sudbeno vijeće

Državno sudbeno vijeće, više poznato kao "Potrebičino vijeće", nije ni nakon preuzimanja vlasti od strane Koalicije ispunilo očekivanja javnosti.

Sami sastav i način izbora članova DSV-a ne omogućava djelotvoran rad tog za pravosuđe najvažnijeg tijela. Upravo bi DSV trebao biti motor za uklanjanje neregularnih pojava u pravosuđu. Ono je do sada potpuno zakazalo u radu. Članovi toga tijela morali bi biti osobe neupitnog moralnog integriteta i ne bi smjeli biti ni na koji način u sukobu interesa. Kod sadašnjeg sastava DSV-a je sve, a samo ne to. Tako je teško zamisliti da članovi DSV-a iz redova odvjetnika nisu u sukobu interesa kada odlučuju u disciplinskim postupcima protiv sudaca s kojima se redovito susreću na sudovima.

Neprihvatljivo je da su po važećoj zakonskoj odredbi ovlašteni predlagači za pokretanje disciplinskog postupka samo predsjednici sudova, a iznimno i Ministarstvo pravosuđa. Naime poznato je da predsjednici sudova u pravilu odbijaju pokretanje stegovnih postupaka protiv bliskih kolega, a još k tome ti isti suci sudjeluju u postupku predlaganja predsjednika suda, a što dovodi predsjednike sudova do sukoba interesa.  Praksa pokazuje da Ministarstvo pravosuđa samo u iznimnim slučajevima preuzima inicijativu za pokretanje stegovnih postupaka protiv sudaca, jer odgovorne osobe Ministarstva ne štite interese građana nego osjećaju godinama izgrađenu cehovsku solidarnost. Ovdje treba napomenuti da je predlaganje predsjednika sudova od strane sudaca dotičnog suda zadnji bastion samoupravnog socijalizma, jer je nespojivo da odlučuje o izboru kandidata one osobe čiji bi rad taj isti predsjednik trebao nadzirati. Razumljivo je da će predložiti osobu koja je u mnogo čemu spremna progledati kroz prste.  

14. Razno

· Revizija pretvorbe nije provedena ni tamo gdje je to bilo moguće, a sada to u većini slučajeva više nije nemoguće zbog nastupanja zastare. Stoga će hipoteka pretvorbe takozvane društvene imovine ostati zajednički povijesni projekt svih političkih stranaka u Hrvatskoj. HDZ-ov režim je započeo i velikim dijelom proveo netransparentnu pretvorbu, a koalicijska vlada nije ništa učinila da počinjene neregularnosti ispravi.

· Privatizaciju preostalih vlasničkih udjela države u poduzećima treba što prije provesti i to na transparentan način. I loše privatizirana poduzeća će znatno bolje funkcionirati od poduzeća u državnom vlasništvu.

· Povrat oduzete imovine ide tako sporo da će većina onih koji očekuju povrat prije dočekati smrt nego povrat imovine. Nedjelotvorna državna uprava i sudstvo onemogućavaju realizaciju postupka povrata, što vodi do masovne povrede ljudskih prava.

· Zakon o radu nije dovoljno reformiran da bi omogućio fleksibilnost tržišta rada i konkurentnost Hrvatske kao odredišta za kapitalna ulaganja.

· Izborni zakon je ostao i dalje neusklađen sa standardima razvijenih europskih demokracija.

· Za povredu različitih upitnih gospodarskih standarda u Hrvatskoj predviđena je vrlo visoka novčana kazna bez mogućnosti da se nedostaci otklone u razumnom roku. To obeshrabruje poduzetnike i time umanjuje mogućnost pokretanja novih projekata i stvaranja dodatnih radnih mjesta.    

       ZAKLJUČAK

            Pravosudni sustav Republike Hrvatske je i dalje miljama udaljen od

            standarda razvijenih pravnih država zapadne Europe i Sjeverne Amerike.

Ni jedna od vlada nakon nastanka Republike Hrvatske nije pokazala čvrstu

volju za sređivanjem stanja u pravosuđu. Teško je zaključiti u kojoj mjeri se

je radilo o neprepoznavanju značenja vladavine prava, a u kojoj mjeri

nedostatak političke volje. Ako je suditi po izjavama hrvatskih političara,

većina od njih želi vidjeti Hrvatsku što prije u sastavu EU-a. Jedna od

osnovnih pretpostavki za ulazak u EU je harmonizacija hrvatskog pravnog

sustava. Također postoji suglasnost oko toga da hrvatski građani trebaju

djelotvornu pravnu državu bez obzira na pristupanje EU, jer je to osnovna

pretpostavka za gospodarski i društveni razvoj. Jedini način za pokretanje

procesa uspostave pravnih standarda u RH je preuzimanje gotovih modela

na slijedeća 3 područja:

            · usklađenje zakonskih normi s naprednim zakonodavstvom zemalja EU-a;

            · preuzimanje modela i cjelokupnih tehnoloških dostignuća na području

organizacije rada u pravosuđu;

· preuzimanje načina izbora kadrova i njihovo educiranje po uzoru na

razvijene zemlje EU-a.

Tako nešto mogu realizirati čelni ljudi u pravosuđu, počevši od Ministarstva pravosuđa do predsjednika sudova, koji posjeduju dokazano znanje u menedžmentu i čvrsto uvjerenje o potrebi vladavine prava u RH. Neophodne su dalekosežne kadrovske promjene na čelnim funkcijama u Ministarstvu pravosuđa i

čelnih ljudi većine sudova u Hrvatskoj. Javnost mora podržati takav korak, ako bi politika imala za to sluha.  

Na kraju najvažniji moment je postojanje nepokolebljive volje i angažiranje cjelokupne nacije u borbi protiv korupcije i neodgovornosti u svim segmentima društva, a najvažniji segment je pravosuđe. Ako Republika Hrvatska u najkraćem roku ne dobije bitku u borbi protiv korupcije, neodgovornosti i nekompetentnosti u pravosuđu i državnoj upravi, sva retorika i napori za približavanje Europskoj uniji ostat će uzaludni, jer Hrvatska sa sadašnjim stanjem u pravosuđu i državnoj upravi nema što tražiti u EU, a kao takva ne može uspješno ni završiti proces pripreme za pristupanje EU. 

U Zagrebu, 5. lipnja 2004. god.  

JURIS PROTECTA

udruga za pravnu zaštitu

Zlatko Zeljko, predsjednik

z.zeljko@jurpro.hr

2004-06-05