| |
Zemlja bez očeva
Zapažanja
Đurđica Lieb
Glas Koncila
Broj: 25 (1565), 20.6.2004.
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_zapazanja.html?news_ID=1319
Ono što je najstrašnije, a izvješću bi trebalo
vjerovati, nije točan podatak da se dosada ubilo
1700 branitelja, nego, prema pouzdanim izvorima,
kako navodi predsjednik udruge, brojka je 3500. U
taj lanac treba uključiti njihove žene, koje su
najčešće nakon toga nesposobne za rad, njihovu
djecu, a najčešće su stambeno nezbrinuti. To je
jedna, ali ne i jedina od hrvatskih istina.
Je
li Hrvatska desetljećima, stoljećima, zemlja bez
očeva, zemlja s ljudima koji su ginuli i borili se
pod tuđim zastavama, tuđim grbovima, nestajali u
tuđim zatvorima, za svoj grb i svoju zastavu: pusta
zemlja? Onaj koji luta godinama, desetljećima,
postane značajan. Odisej je lutao, i po njemu je
»Odiseja« dobila ime. Ne po Penelopi koja je bdjela
nad ognjištem, čekala ga i bila mu vjerna. Odisej se
vratio iz lijepe i teške pustolovine, i kao i svaka
sretna priča, završila je i »Odiseja«. Kolike li
različitosti u odnosu na hrvatske sudbine. Hrvatske
Penelope ostajale su same, najčešće do kraja života,
ako su bile udovice, ili veliki dio života, ako su
muževi bili u zatvorima. A Hrvati bez obzira na
grčko-rimsku poveznicu, nisu ispisivali svoje epove.
Njihova »lutanja« ostala su često bezimena.
Strašne sudbine Hrvata s vizijom
Jedne večeri, nedugo pred smrt, pripovijedala je
unuka Stjepana Radića o svome djedu, kroz čiji se
život velikim dijelom ogleda slika hrvatske
povijesti: »Živjeli smo svi zajedno, jer je djed to
volio, najprije u Seljačkom domu, današnjoj Modernoj
galeriji, u Akademičkoj ulici, a poslije, kad je
djed izgradio kuću u Hercegovačkoj, ali nije bilo
sve tako idilično, jer su prilike bile strašne,
cijelo vrijeme u zraku je bila riječ 'zatvor'. A
kada bi tko pozvonio, bila je najčešće policija.
Moje djetinjstvo bile su samo žene, 'Dom Bernarde
Albe'... Kada je odlazio u Beograd, nitko ga nije
mogao odvratiti. Bio je takav, nije se bojao. A kada
je bila u pitanju narodna stvar, bio je
nepopustljiv. Govorili su: 'Nemoj ići, ubit će te.'
Ali on im je uz osmijeh odgovorio: »Kao prvo, neće
me ubiti, a drugo, da me i ubiju, ja idem! Još je
rekao, a to je često govorio, ako ga ubiju, ostaje
na stotine malih Radića, i oni tvore Hrvatsku.«
Radić je umro od ranjavanja u beogradskoj Skupštini.
Radićeva unuka se sjećala još niza detalja iz
djedova života, od dana kada su ljetovali na Rabu, a
on je upozoravao malu djevojčicu da Hrvatska nije
balkanska, nego mediteranska zemlja, kao što je
dovoljno romantično za dijete uvečer gledajući
zvijezde govorio, kada bi jedna od njih pala: »Za
slobodnu Hrvatsku!« To je bila njegova najveća
želja. Njegove smrti sjećala se do kraja života:
»Najednom smo čuli zvona, kao da je bilo tisuće
žalosnih zvona. Zvuk zvona slijevao se jedan za
drugim. Sve je zvonilo. Sjedili smo sami na podu, u
polutami, bilo je strašno. Nitko ništa nije rekao,
niti - umro je djedička - niti bilo što slično. To
se ne govori, to se osjeća. Poslije su došli
progoni, pljenidbe, zatvori. Sve su uzeli krajem
1948. godine.«
Radić nije bio prvi s tako strašnom sudbinom.
Strašne sudbine stotine Hrvata s vizijom o slobodnoj
Hrvatskoj počele su još davno prije; od Krbave do
Mohača, Bečkog Novog Mjesta, do Križnih putova bez
povratka i jama, ubijanja u tišini zatvora,
zasjedama, u tuđini u »doba mira« - sve je to bilo
ubijanje očeva. I njihova raseljenost od Ognjene
zemlje do Aljaske, ekonomski i politički emigranti,
od kojih su najčešće završavali na njemačkim
»bauštelama«. Kosti europsko-hrvatske, kosti uzidane
u Europu. Povijest je samo podsjetnik, ali su stari
Latini znali da je i učiteljica života. A mi smo
najslabiji učenici. I dok u budućnost dio hrvatskog
rukovodstva vozi simbolično 300 km na sat,
osiromašeni i izranjeni narod pješači svojim
mukotrpnim putovima, jer im je, nažalost, najvećim
dijelom to i ostalo: grobovi, siromaštvo,
samoubojstva, bolesti.
Potraga za mitskim ocem
Jedan ustrajni pisac, ali ne samo jedan, vrijeme
napada na Hrvatsku uspoređuje s nacizmom u kojem su
90. godine bile nacističke, a sada je vrijeme
denacifikacije, kada se konačno zemlja oporavlja.
Ako je Hrvatska vodila osvajački rat, bila
fašistička država, pa su relevantne usporedbe s NDH,
to bi političari morali javno izreći. Premda, ni
inozemni ni hrvatski političari tako ne govore o
Hrvatskoj, ali govor mržnje u medijima nasilno želi
stvoriti takvu sliku kako bi se došlo do željenog
kaosa i kažnjavanja cijeloga jednog naroda. Premda
se zločin nikad ne može odvojiti od rata, jer je rat
sam po sebi zločin.
I
kao što je bilo vrijeme kada su nekadašnji
Jugoslaveni, vjerojatno s razlogom, počeli diktirati
nasilno hrvatstvo, tako sada po diktatu nastaje
multietičnost, multikulturalnost, multiliteratura...
a sve izvan toga se proglašava nacionalizmom. Čak
pojedini pisci i lipicance proglašavaju kao dio
nacionalističkog identiteta, propovijedajući
uništavanje bilo kakvog identiteta. Kroz to
Englezima, Amerikancima, Francuzima, Nijemcima...
nimalo ne smeta njegovanje njihova identiteta, pa bi
bilo zanimljivo da se npr. Konjičke trke u Engleskoj
proglase nacionalističkim identitetom. U sklopu
takvog razmišljanja ovih će dana biti predstavljen
»Leksikon YU-mitologije«, zajednički projekt
beogradskih i zagrebačkih izdavača, a idejni
začetnik je Dubravka Ugrešić. U leksikonu se najviše
spominje Tito, kao šarmantni hohštapler, čak i kao
pop-idol, a JNA, o kojoj i međunarodna javnost piše
kao o okupatorskoj sili i agresorskoj vojsci,
istina, spominje se kao represivni aparat, ali se je
»dečki« u leksikonu sjećaju s nostalgijom i lijepim
zajedništvom. Kao da je leksikon s takvim
natuknicama, na obrnuti način, dokaz težnje za ocem,
ali mitskim. I ma koliko autori leksikona bili
nacionalno superiorni, multikulturalni,
multietnički, živjeli u inozemstvu, sve je to dokaz
potrage za mitskim ocem i mitskim silama u
balkanskim gudurama, gdje je guslar jednako hvalio
kraljevića Marka, kao i njihova idola Tita, koliko
god glumili autori leksikona »belosvetsku kremu«.
Što je s obiteljima branitelja koji su počinili
suicid?
A
život je, kunderijanski rečeno, negdje drugdje kao i
istina koju se želi zamagliti pa i reklamiranjem
YU-leksikona, medijskim kičem rasprostrtim Hrvatskom
kao i nizom ostalih događanja koja imaju želju za
zaboravom. Možda bi trebalo otkriti, premda je to
nemoguće, zbog čega su mediji potpuno u službi nekih
drugih sila, a nimalo hrvatski. Jer je rijetko naći
informacije o nezaposlenima, poniženim braniteljima,
ranjenim ljudima, kao i samoubojstvima koja se ovih
dana spominju. Nije poznato zbog čega je tolika
šutnja o knjigama Ivice Matešića Jeremije koji
zapravo u svojoj literaturi dotiče sve probleme koji
tište njegove suborce, posebno u knjizi »Takvo zar
bilo je lice tvoje«. »Znam da ne znam ništa, ali
oduzmete li čovjeku posao, znači upropastite ga.
Koliko sad u nas ima upropaštenika? Koliko bolesnih,
koliko dokolice ispunjene crnim mislima? Koliko?
400, 500 tisuća... Zastava se poderana na vjetru
vije hrvatska. Jedino što ostalo je nama, zastava
poderana, srećom još je prava.«
Zbog toga političari ovdje i sada trebaju biti
svjesni da nisu važne njihove pojave (koliko god to
isticali svjetski marketinški stručnjaci, nažalost,
ni Blairu to ne pomaže), nego blizina sa svakim
čovjekom koji pati.
Da
bismo bili suočeni sa stvarnošću, treba samo uroniti
u rijeku života, o čemu je dovoljno ovih dana
pročitati i samo jednu vijest s otvaranja Državnog
ureda središnjice hrvatskih branitelja liječenih od
PTSP-a u Zadru. Predsjednik udruge Milivoj Bujas je
rekao da se na 80 posto pozivnica nitko nije
odazvao, ni Ministarstvo branitelja, a takve udruge
ne dobivaju ni lipe. Ono što je najstrašnije, a
izvješću bi trebalo vjerovati, nije točan podatak da
se dosada ubilo 1700 branitelja, nego, prema
pouzdanim izvorima, kako navodi predsjednik udruge,
brojka je 3500. U taj lanac treba uključiti njihove
žene, koje su najčešće nakon toga nesposobne za rad,
njihovu djecu, a najčešće su stambeno nezbrinuti. To
je jedna, ali ne i jedina od hrvatskih istina. Od
toga treba početi i put u EU, a ne od nestvarnih
temelja. Jer će se dogoditi, ne u obliku američke
fraze, dječje pitanje »Što si radio u ratu, tata?«,
nego otvoreno i najstrašnije pitanje: »Gdje su
očevi?« Nije uzaludno spomenuti rečenicu iz
»Antigone, kraljice u Tebi« Tončija Petrasova
Marovića, o vladanju: vladati tako da drugi jesu.
Iako to već spada u filozofiju vladanja.
Kao usputna misao u suočavanju sa stvarnošću, možda
ipak treba napomenuti: Na pogaženoj povijesti i
sadašnjosti ne može se graditi budućnost. Svi smo
pozvani na ostvarenje vizije kojom se započelo 90-ih
godina, ne isključujući i ne mrzeći nikoga. |
