|
Očuvajmo barem trunku nacionalnoga ponosa
Nama Hrvatima Bog je
dao Srbe kao susjede. Kao što su mnogi narodi
međusobno ratovali tijekom povijesti, i mi smo
ratovali sa Srbima. Hrvatske rane u nametnutom nam
nedavnom ratu preduboke su i presvježe. Dovođenje
udovice dokazanog ratnog zločinca na neku od
hrvatskih televizija ne znači samo kopanje po
svježim, dubokim hrvatskim ranama, nego rugati se
žrtvama Ovčare, Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika...
http://www.vjesnik.hr/html/2005/02/01/Clanak.asp?r=sta&c=1
IVO PANCIROV
S radošću sam pročitao članak gospodina Antuna
Krešimira Buterina u Vjesniku od 27. siječnja 2005.
pod naslovom »Bojkotirajmo Arkanovu Cecu«. Kažem s
radošću, jer smo mi Hrvati narod sklon brzu
zaboravu. Je li u pitanju samo zaborav?
Poučen dugogodišnjim iskustvom čini mi se da je
zaborav samo jedan od manje važnih čimbenika u
svekolikoj hrvatskoj stvarnosti. Uvjeren sam da je,
nažalost, na sceni sluganski podanički mentalitet,
koji obezvrjeđuje hrvatski nacionalni ponos. Taj
mentalitet posebno dolazi do izražaja djelovanjem i
pisanjem nekih novinara.
Dok Hrvatska traži još gotovo 1500 svojih sinova i
kćeri, jedna od »hrvatskih« televizija u svoju
emisiju poziva u goste suprugu poznatog zločinca. To
doista znači ne imati ni trunku nacionalnog
dostojanstva niti ponosa.
Uostalom, pojedini novinari slugansko podaničkog
mentaliteta ne moraju imati nacionalnog ponosa i
dostojanstva. Ali što rade urednici i vlasnici tih
»hrvatskih« televizijskih kanala?
Zbog Budakove spomen-ploče u Slunju, a potom i u
Svetom Roku, digla se na noge sva lijevo-desna
Hrvatska, sve antifašističke udruge i udruge za
zaštitu ljudskih prava, HHO, itd. Zbog desetak
oronulih staraca u ustaškim odorama u Zadru diglo se
na noge sve živo, odmah se organiziraju okrugli
stolovi i televizijske emisije tipa »otvoreno i
zatvoreno«.
Zbog četnikovanja na pravoslavni Badnjak u hrvatskom
Podunavlju nasta grobna tišina svih tih boraca za
ljudska prava, svih mogućih antifašista i njihovih
udruga. Nasta grobna tišina i povodom tiskanja
knjige u Bjelovaru potkraj 2004. u kojoj se veliča
četnički pokret. Da nije bilo Glasa koncila, ni o
tome hrvatska javnost ne bi bila informirana. A ta
se knjiga, prema Glasu koncila, legalno prodaje po
Hrvatskoj, pa među inim i na Trgu bana Josipa
Jelačića u Zagrebu.
Zašto se onda neki srpski studenti ne bi slikali sa
slikom svojeg idola, četničkog vojvode, na tom istom
trgu u središtu Zagreba?
Nama Hrvatima Bog je dao Srbe kao susjede. Tako je
bilo, tako jest, a tako će i biti dok je svijeta i
vijeka. Kao što su mnogi narodi međusobno ratovali
tijekom povijesti, i mi smo ratovali sa Srbima. I
kao što je svaki rat jednom započeo te jednog dana
napokon i završio, tako je i posljednji
hrvatsko-srpski rat završio.
I što preosta zaraćenim narodima nego se postupno
pomiriti te okrenuti novu stranicu međusobnih
odnosa. To ujedno znači postupno uspostaviti dijalog
i gospodarske odnose, ali nikada, baš nikada, ne
zaboraviti tko je bio agresor, tko je koga htio
pokoriti, porobiti, a tko se u ratnom sukobu i
ludilu samo branio.
Svjestan sam da je suludo boriti se za bolju
prošlost. Međutim, povijest je učiteljica života i
svaki pojedinac ili narod koji iz povijesnih
događanja ne nauči lekciju, istu će morati ponoviti.
Želio bih vjerovati da je s ratnim strahotama na
hrvatskom prostoru završeno. Ratne strahote i slike
užasa provlačit će se u prepričavanju i sjećanju do
kraja života svih sudionika i svih stradalnika.
Dapače, strahote Auschwitza, Jasenovca, Bleiburga,
Jazovke, Golog otoka... prenosit će se s naraštaja
na naraštaj kao svjedočanstva o bezbrojnim zločinima
i kao poruka novim naraštajima da se to više nikada
i nikome ne dogodi.
Hrvatske rane u nametnutom nam nedavnom ratu
preduboke su i presvježe. Kopanje po tim ranama je
degutantno i preopako. Dovođenje udovice dokazanog
ratnog zločinca na neku od hrvatskih televizija je
ne samo kopanje po svježim, dubokim hrvatskim ranama
već zapravo stavljanje soli na te rane. Njezino
dovođenje na hrvatsku televiziju znači rugati se
žrtvama Ovčare, Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika...
Taj čin doživljavam kao pljuvanje po žrtvi majke
Kate Šojić i svih hrvatskih majki, supruga i
sestara, koje su pokopale svoje sinove, braću i
supruge u cvijetu mladosti, da bi se zadovoljili
bestijalni apetiti Cecina supruga zločinca i njemu
sličnih.
Doista, TV kanal takve »hrvatske« televizije neće se
više gledati u mom domu.
Autor je diplomirani ekonomist iz Zagreba.
|
