Sead Okanović, hrvatski ratni vojni invalid i bivši muslimanski svećenik, od samoga se početka rata u Hrvatskoj, zamrznuvši svoje vjerske obveze, priključio hrvatskim dragovoljcima. Bivši imam džamije u Skočićima, nedaleko od Zvornika u BiH, kako kaže, samo Bogu može zahvaliti što je preživio izravan pogodak neprijateljske zolje za vrijeme Domovinskog rata. Unatoč dijagnosticiranom PTSP-u, Sead više ne pije lijekove, a ne koristi se ni stručnom liječničkom pomoći, jer kao nekadašnji svećenik potrebnu pomoć pronalazi u čitanju Kurana i Biblije.

Nakon duge rehabilitacije, skrasio se u mirnoj Stubici, u kojoj, baveći se poljoprivrednim poslovima, pronalazi prijeko potreban mir, a citatima iz Kurana i Biblije povremeno pomaže svojim suborcima, također oboljelima od PTSP-a.

Prirodna odluka
Zašto se kao bivši imam priključio redovima hrvatskih dragovoljaca, objasnio nam je ugostivši nas na svome seoskom imanju. – Oduvijek sam volio Hrvatsku i smatrao je svojom domovinom. Kao musliman, vjernik i imam, rukovodio sam se ajetom iz Kurana, koji kaže – ako je nepravedno napadnuta tvoja domovina, dužnost ju je braniti, jer inače umireš kao nevjernik. Tako je odluka o priključenju 145. zagrebačkoj brigadi došla sasvim prirodno, Božjom naredbom i ljubavlju za Hrvatsku. Prošao sam sva ratišta u Hrvatskoj, od Siska i Dubrovnika do Slavonije, no 31. srpnja 1992. nikada neću zaboraviti. Bio sam u sanitetu, na fronti u slavonskoj Posavini, kada smo dobili poziv za pomoć ranjenicima. Pojurili smo s dva auta, ravno na bojišnicu. Međutim, upali smo u zasjedu. Pogodila nas je zolja – prošla kroz auto i eksplodirala kod stražnjeg štop-svjetla, napunivši me gelerima, komadima stakla i limenim komadima auta. U tom trenutku vidio sam samo bijelu svjetlost te osjetio smrad sprženog tijela i toplu krv.

Pomislio sam da je kraj te sam izgovorio molitvu koju svaki musliman izgovara prije smrti. Tek tada postao sam miran, čak i pomalo spokojan, jer po Islamu, svatko tko pogine za domovinu smatra se mučenikom i odlazi u raj. Potpuno bespomoćan, ostao sam u srpskom okruženju, ali moji suborci tada su učinili sve da me izvuku iz tog pakla. Nakon što su me izvukli, dr. Vlado Trkulja, kada je vidio moje stanje, naredio je mojim suborcima da me do bolnice održavaju budnim, jer da sam zaspao, više se ne bih probudio. Da bi me održali budnim, suborci su mi na putu do bolnice pjevali “evo zore, evo dana, evo Seje muslimana”.

Rekorder
U bolnici su mi liječnici nakon rendgena zadivljeno objasnili da sam rekorder po broju gelera, kojih su nabrojali oko 350. Unatoč tome što mi je i danas lijeva strana tijela utrnuta i na lijevo oko ništa ne vidim, pokušavam živjeti normalno. Sead je, kao i mnogi hrvatski branitelji, obolio od PTSP-a. Ipak, iako je njegov invaliditet po završetku rata bio 60%, danas se osjeća psihički znatno stabilnije.

– Trudim se pobjeći od stresa pa sam odlučio prodati stan u Zagrebu, koji mi je dodijelilo Ministarstvo branitelja, i kupiti ovo mirno imanje u Stubici. PTSP nikada nisam smatrao bolešću, već naprosto stanjem kojem se čovjek mora prilagoditi. U takvom pozitivnom razmišljanju, naravno, leži velik dio oporavka. Kad god mi dođe teško i kad psiha poklekne, proučim Kuran i Bibliju i nakupim vjere i hrabrosti. Mnogi moji suborci, također oboljeli od PTSP-a, koji uglavnom sjede, šute, gledaju u jednu točku, nemaju volje za životom, ne sudjeluju u bračnom životu, svoje stanje, nažalost, pokušavaju riješiti tabletama, alkoholom i cigaretama. Znajući da sam svećenik, mnogi od njih obratili su mi se za pomoć.

Čak i oni u najtežem stanju, koji su razmišljali o suicidu, uspjeli su vjerom u Boga, s kojom sam ih čitajući im Božje knjige zbližio, vratiti želju za životom i stabilizirati svoje osjećaje. Ponosim se svojim gelerima, koji će mi ostati vječna uspomena, otprilike kao odlikovanja. Moje Zagorje, u kojem živim, prekrasno je, ljudi su dragi i dobronamjerni, i prihvatili su me kao da sam tu rođen.