| |
Dezinformiranje u
službi koloniziranja: Hrvatska molba za Uniju ili
čekanje u repu pred strogim psihijatrom
Branko Salaj
Vjesnik
http://www.vjesnik.com/html/2003/12/07/ClanakTx.asp?r=sta&c=1
Nameće se teza da mala zemlja u svom uključivanju u
šire integracije niti može niti treba razmišljati o
svojim interesima, odnosno biti pripravna braniti ih
i, koliko god svjesna vlastitih ograničenja, o njima
žustro pregovarati s velesilom (velesilama). U to se
onda uključuju incidenti poput neprimjerenog upada
veleposlanika zemalja Europske unije u hrvatska
politička zbivanja. Jedna se stranka u njihovim
očima diskvalificira čak i zato što »stalno
naglašava da su interesi Hrvatske različiti od
interesa Europske unije«. Navodni interesni sklad
muti na nešto konkretnijoj, a za veleposlanike
jamačno ne manje zanimljivoj, razini i programsko
zauzimanje te stranke za »zabranu prodavanja
hrvatskih nekretnina strancima« / Hrvatska je kao
nekakav maglovit »potencijalni kandidat« obećala
prodavati građanima zemalja Unije svoje tražene
nekretnine već četiri godine nakon što Sporazum o
stabilizaciji i pridruživanju stupi na snagu, a
Poljska je za tu istu obvezu dobila osmogodišnji
predah nakon što postane članica. Pa ipak Sporazum
je javnosti i parlamentu predstavljen kao vrhunac
naše diplomatske uspješnosti, što se medijskom
kampanjom dodatno učvršćuje, a sada se
veleposlaničkim istupima čak proskribiraju politička
stajališta koja se to uopće usuđuju dovoditi u
pitanje
BRANKO SALAJ
Predložak kolonijalnog podložništva već se dulje
vrijeme nameće hrvatskoj javnosti kao ključ ulaska u
Europsku uniju. Potpuno nerealne projekcije
mogućnosti primitka vežu se uz poruke kako je
najnormalnija stvar na svijetu da se jedna država
odriče dijelova nacionalne suverenosti u korist
asocijacije kojoj ne pripada.
Nekritičkim i sve intenzivnijim medijskim
ponavljanjem tako postavljenih tvrdnji hrvatska se
javnost privikava na ograničenja suverenosti, čiji
je ekstremni oblik protektorat u susjednoj Bosni i
Hercegovini.
Cilj je stvoriti dojam da Hrvatska kao mala zemlja
nema nikakve pregovaračke težine pa kao
najnormalniju stvar mora prihvatiti da je njena
suverenost samo formalne prirode. Time se
objektivizira zahtjev potpune podložnosti velesili u
čijoj se interesnoj sferi Hrvatska nalazi, te se
njoj pripisuje pravo da diktira uvjete političkog
života i međunarodne obveze bez obzira na stanje
međusobnih ugovornih odnosa.
Ili, kako je na televiziji ustvrdio ravnatelj
hrvatskog Instituta za međunarodne odnose braneći
pravo europskih veleposlanika da se neposredno
miješaju u parlamentarni i politički život Hrvatske:
»Kad smo zatražili prijam u Europsku uniju,
prihvatili smo podjelu suvereniteta« (1. program
HTV-a, »Meridijan 16«, 2. studenoga 2003.).
A na više strana u hrvatskim medijima bilo je
ushićenih poklika kako taj diplomatski faux pas
zapravo samo pokazuje da se na nas već računa kao
dio integrirane Europe. Što se babi 'tilo to se babi
snilo!
Medijska kampanja, koja podsjeća na agitpropovsku
tehniku nekih prošlih dana, široko je postavljena.
Koristi malodušje, hranjeno legitimnim
nezadovoljstvom stanjem u gospodarstvu i društvu
uopće, širi uopćene žalopojke o diplomatskoj nemoći
male zemlje i tvrdi kako je nacionalna suverenost u
znaku globalizacijskih i integracijskih kretanja
ionako izgubila svaku relevantnost.
Nameće se tako teza da mala zemlja u svom
uključivanju u šire integracije niti može niti treba
razmišljati o svojim interesima, odnosno biti
pripravna braniti ih i, koliko god svjesna vlastitih
ograničenja, o njima žustro pregovarati s velesilom
(velesilama).
U to se onda uključuju incidenti poput spomenutog
neprimjerenog upada veleposlanika zemalja Europske
unije u hrvatska politička zbivanja. Jedna se
stranka u njihovim očima diskvalificira čak i zato
što »stalno naglašava da su interesi Hrvatske
različiti od interesa Europske unije«.
Navodni interesni sklad muti na nešto konkretnijoj,
a za veleposlanike jamačno ne manje zanimljivoj,
razini i programsko zalaganje te stranke za »zabranu
prodavanja hrvatskih nekretnina strancima« (Vjesnik,
3. prosinca 2003).
To je očito posebice zaboljelo predstavnika one
zemlje koja je prema našoj obali iskazivala
tisućljetne pretenzije i čiji je zapaženi dužnosnik,
Adolfo Urso, zamjenik ministra gospodarstva, nedavno
napisao:
»Na Balkanu Italija ima svoju vojsku, pet i pol
tisuća vojnika, najviše od svih.... Zona slobodne
trgovine na Balkanu bit će velika prigoda za naša
poduzeća. U toj će zoni bdjeti naša vojska i vojske
drugih europskih nacija. U njoj će ponajprije
djelovati, tome se nadamo, naša poduzeća zajedno s
drugim europskim poduzećima. To je zona našega
primarnog strateškog interesa. Ovdje... je dio
budućnosti našega gospodarstva i, prema tome, našeg
društva. Zadnjih deset godina prošlog stoljeća
Balkan je bio crna rupa Europe. Sljedećih deset
godina bit će kotač zamašnjak Europe. I ponovno će
rasti Venecijanska Republika.«
Očito je, dakle, da ima zemalja koje se čak ni u
svom predsjedateljskom razdoblju ne opterećuju
previše europskom perspektivom već guraju neku
vlastitu politiku, koja je u antifašističkoj borbi
tijekom Drugoga svjetskog rata dobila odgovarajući,
definitivan i hrvatskom krvlju skupo plaćen odgovor.
Zna se, doduše, da se ni stvaranje niti širenje
Europske unije nisu odvijali u zanosu nekog idealnog
sklada nego su uvijek bili rezultat teških pregovora
i odvage nacionalnih interesa i velikih i malih
država. Nije zato slučajno da Unija, unatoč mnogim
pokušajima, još nema zajedničku vanjsku i sigurnosnu
politiku pa i to stvara prostor sanjarijama g. Ursa
o novom procvatu Venecijanske Republike.
Unatoč velikim internim europskim podjelama, spram
hrvatskog se općinstva marljivo i sustavno projicira
vizija navodnog europskog sklada probitaka. Umjesto
da se hrvatska molba za primanje u Europsku uniju
najavi kao ulazak u fazu pregovaračke (iako po
naravi stvari neravnopravne) odvage interesa jedne i
druge strane, molba se prikazuje kao zahtjev za
mjesto u repu skrušenog čekanja na terapiju kod
strogog ali pravednog psihijatra.
On će – a tu je i ključ stalnog, i evidentno
himbenog, uvjeravanja da su kriteriji jednaki za sve
– odabrati one koji će s vremenom biti pripušteni do
podnožja bogate europske trpeze te, kao u većini
bajki, uz stol ili pod njim biti sretni za sve
vijekove.
Stvarnost je, naravno, uvijek bila i još uvijek jest
posve drukčija. Države koje pristupaju Uniji ne
odustaju od najvećeg dijela vlastite suverenosti sve
do dana pristupa Uniji. Jedine su iznimke one
specifično nabrojene ugovorne obveze koje zemlje u
procesu približavanja Uniji preuzimaju kako bi čim
bezbolnije mogle urasti u nju kad postanu formalne
članice.
Hrvatska se pak već odrekla značajnih dijelova
suverenosti, ali ne kao odraz nekih objektivnih
zadatosti već kao rezultat golemih promašaja ili
krivo zamišljenog pristupa u dogovaranju našeg
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) s
Europskom unijom. Ograničeni prijenos suverenosti,
na koje su kandidati za ulazak pristajali u sklopu
prijašnjih tzv. europskih sporazuma, bio je vezan uz
prihvaćanje njihove kandidature i jasna pravila
njihova ulaska u širu zajednicu.
Hrvatska je vlada, naprotiv, u svom odricanju
suverenosti otišla znatno dalje a da za uzvrat nije
dobila čak ni kandidatski status. Primjerice,
Hrvatska je kao nekakav maglovit »potencijalni
kandidat« obećala prodavati građanima zemalja Unije
svoje tražene nekretnine već četiri godine nakon što
SSP stupi na snagu, a Poljska je za tu istu obvezu
dobila osmogodišnji predah nakon što postane
članicom.
Pa ipak Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
predstavljen je javnosti i parlamentu kao vrhunac
naše diplomatske uspješnosti, što se spomenutom
medijskom kampanjom dodatno učvršćuje, a sada se
veleposlaničkim istupima čak proskribiraju politička
stajališta koja se to uopće usuđuju dovoditi u
pitanje.
Nedavne zavrzlame u vezi s proglašenjem
ekološko-ribolovne zone na Jadranu pružile su
proizvođačima medijskih magli priliku da nastave
grubo dezinformirati javnost. Na primjer, čak i
diplomatski dopisnik ovih ozbiljnih novina među
ostalim je netočnostima kategorički ustvrdio kako bi
možebitnim prihvaćanjem Hrvatske kao kandidata,
odluke o ribarskim kvotama prešle u ruke Europske
komisije. Istina je, naravno, da takve ingerencije
prelaze u ruke Bruxellesa danom pristupa Hrvatske
kao punopravnoga člana.
»Nevolja« je samo da priznanje te jednostavne
činjenice zahtijeva da se kao uvod u pregovore o
ulasku u veće integracije najprije konkretno
odgovori na jednostavno, ali ključno pitanje: Što
jedna i druga strana dobiva, a što gubi?
Posebnu ulogu u toj kampanji zauzimaju igre i
nagađanja o datumu željenoga ulaska u Europsku
uniju, koje su dio našega političkog folklora, a što
Unijini diplomati posredno rabe kao sredstvo
hladno-toplog pregovaračkog omekšavanja i pritiska.
Hrvatsko se diplomatsko neiskustvo pri tome često
iskazuje u nespremnosti osluškivanja relevantnih
glasova i njihove pomne odvage.
Jedan takav relevantan glas čuo se u Zagrebu prije
nekoliko tjedana kad je ravnatelj Kraljevskog
instituta za vanjsku politiku iz Londona Victor
Bulmer-Thomas akademski hladno izložio razloge zašto
ne očekuje skoro primanje Hrvatske u Uniju.
Primjerice, novinarku Novog lista (9. studenoga
2003.) podsjetio je na nekoliko jednostavnih
činjenica, koje kampanja dezinformiranja skriva kao
zmija noge.
Prvo, pitanje primitka Hrvatske u Europsku uniju
nema veze s nekakvom pravdom, nego isključivo s
političkom prosudbom. Drugo, ta se prosudba ne radi
primarno u Europskoj komisiji s kojom mi inače
pregovaramo, nego u Vijeću ministara suverenih
zemalja koje čine Uniju. Treće, u toj će se
ministarskoj prosudbi odvagivati je li Hrvatska sa
svojim udjelom od jedan posto europskoga
stanovništva i pola posto nacionalnog dohotka
zanimljivija kao primjer Balkanu da se može uspjeti,
ili će se kao zemlja, čiji nacionalni proizvod čini
gotovo polovicu ukupnog proizvoda tzv. zapadnog
Balkana, koristiti kao kotač zamašnjak toga
područja.
Nakon toga hladnog britanskog sažetka imali smo
prilike čuti i nekoliko optimističnijih predizbornih
njemačkih poruka. Jedna od prvih mudrosti ako se
Hrvatska želi ponašati kao suverena zemlja jest da
shvati da Europska unija nije jedinstvena
asocijacija i pomno se suočava i s onim što se ne
uklapa u vlastita priželjkivanja i interese.
Autor je magistar ekonomije i publicist, bivši
hrvatski veleposlanik.
|
