| |
Inkrimirani
clanci jos su online:
Europsko
jedinstvo počinje kod kuće
Hrvati opet
taoci osovine Zagreb - Beograd
Tekstove
donosimo nize:
------------------------------------------------------------
Hrvati opet taoci osovine Zagreb - Beograd
Tjednik
Fokus
Mate
Kovačević
http://www.fokus-tjednik.hr/vijest_arhiva.asp?vijest=2170&izdanje=94
Oni koji su
još do jučer vjerovali zapadnjačkim obećanjima o
lagodnu životu nakon ulaska u Europsku uniju, danas
sve više počinju sumnjati u isprazne parole toga
novog sovjetskog okvira za mržnju. Utemeljen na
ideologiji političke isključivosti koja poništava
svaku posebnost, na prostoru od Atlantika do granica
s pravoslavnim svijetom na istoku Europe, novi
politički div ne skriva svoj cilj koji počiva na
urbanoj zadruzi gradskoga kolektiva. Središte
staroga zadružnog života iz sela u sovjetskoj Uniji
sada je premješteno u gradske sredine, a poticanje
međugradskih protimba na razini urbanih
kolektiviteta omogućuje šačici financijskih moćnika
da na taj način jeftino stječu goleme svote novca,
dok za političke potrebe novoga poretka programiraju
kaos u još nepokorenim državama.
I dok u Uniji, sastavljenoj od kršćanskih naroda,
nema mjesta za kršćanskoga Boga, što uviđaju i
njezini narodi, čini se kako hrvatske političke
elite još nemaju nikakve zadrške prema tome
novomilenijskom zatorniku naroda. Vrijednosti te
Unije mogu se svesti na licemjerje raskrinkano još
prije dva tisućljeća Kristovim novozavjetnim djelom,
a sadržane su u izdaji Boga, čovjeka, obitelji,
naroda i domovine. U stvarnosti izgledaju kao pravo
i sloboda na ubojstvo još nerođenih i nemoćnih
obično prozvane eufemizmima pobačaja i eutanazije.
Uz njih se pod geslom prava na različitost dodaje i
tzv. apatrizam koji u našoj stvarnosti uglavnom
znači izdaju domovine. Ako se među političarima
pronađe kakav osamljeni protivnik takvih
vrijednosti, onda on postaje nemilosrdna meta medija
koji naputke za svoj rad dobivaju iz nadstranačkih,
ali i naddržavnih i netransparentnih središta moći.
I dok je postupak privatnih medija, koje pod svojom
šapom drže stranci, potpuno razumljiv, djelovanje
Vlade u svezi rada državne televizije, koja se
financira uglavnom katoličkim novcem, zasad je
potpuno nerazumno. Nu koliko je djelovanje Vlade
uopće razumljivo? Teško je povjerovati kako će HDZ,
pa bio on i stranka Ive Sanadera, graditi najavljenu
osovinu Zagreb-Beograd. Nu kako su ove najave prošle
bez pobližih političkih objašnjenja s Markova trga,
a i tajno djelovanje dojučerašnjega premijera Ivice
Račana u pogledu dogovora u Savudrijskoj vali, kad
je svojim socijalističkim drugovima u Sloveniji
pokušao darovati dijelove hrvatskoga mora, poziva
nas na veliko nepovjerenje prema svakoj vladi koja
vodi pregovre glede bitnih nacionalnih pitanja,
skrivajući ciljeve i rezultate toga rada od
vlastitoga naroda.
Zašto osovina Zagreb-Beograd nije izvorno hrvatski
proizvod? Unatoč tome što se južnoslavenska ideja
krivo pripisivala hrvatskome narodu, treba naglasiti
kako većina Hrvata nikad nije stremila zaboravu
vlastitoga identiteta utapanjem u jugoslavensku
državnu zajednicu. Spomenici hrvatske povijesti,
kulture i književnosti doduše bilježe pridjeve
hrvatski, slovinski, sklavinski, slavenski,
ilirički, ilirski, ali su oni uvijek istoznačnice
koje pokrivaju isključivo povijesni hrvatski državni
prostor i etnos koji na njemu živi. To se najbolje
zamjećuje iz rada crkvenih djelatnika koji kao
pripadnici Katoličke crkve vrlo pomno vode računa o
svakomu narodu. Devetnaestostoljetni pak projekti
ilirskoga pokreta i kasnija politička
štrosmajerovština tvorevine su političkih središta
izvan Hrvatske koje su se za proširenje svojih
projekcija moći poslužile tadašnjim hrvatskim
elitama. To je jugoslavenstvo, dakle, tvorevina
moderne politike, a ne nikakvo hrvatsko povijesno
naslijeđe.
Glede srpskoga naroda, i površni poznavatelji
njegove povijesti znaju kako su u stvaranju te
nacije djelovale dvije narodne odredbenice:
svetosavsko pravoslavlje i srpstvo. Uostalom, kad
god je tijekom prošloga stoljeća dolazilo do
popuštanja vanjskoga pritiska, obje su nacionalne
zajednice pokazivale vlastite državotvorne sklonosti
- njihovi se interesi zbog povijesnih okonosti bitno
sukobljavaju.
Nakon hrvatskih vojnoredarstevnih pothvata Bljesak i
Oluja tadašnja su dvojica vođa i predsjednika svojih
naroda, a preko ministara vanjskih poslova potpisali
međusobna priznanja koja kao međunarodni dokument
trajno ostaju pravnovaljana. Tim su sporazumom
međusobno bila riješena stoljetna trvenja iza kojih
su uglavnom stajali interesi različitih inozemnih
središta moći. Nakon što su netransparentna središta
moći u Hrvatskoj početkom 2000. na vlast dovukla
neokomuniste Ivice Račana, a na čelo države
suradnika Tužiteljstva Haaškoga suda u sporu protiv
Republike Hrvatske Stjepana Mesića, počelo je
rastrojavanje sustava državne sigurnosti i svih
ustanova koje skupno čine državni suverenitet. Kako
je u međuvremenu prevratničkim putem s vlasti srušen
Slobodan Milošević, a na njegovo mjesto instaliran
režim netransparentnih središta moći sa Zapada,
počeo se ubrzavati proces približavanja Beograda i
Zagreba. Nagli zastoj uspostavljene brzine zaskočio
je zagrebačke vlasti nakon likvidacije srbijanskoga
premijera Zorana Đinđića. Kako je u međuvremenu na
izborima u Hrvatskoj narod smijenio neokomunističku
diktaturu Ivice Račana, a nova se vlada usprotivila
divljanju antiameričkoga raspoloženja u javnosti i
svojom konzervativnom politikom najavljivala otklon
od jednoumlja socijalističke internacionale u
Bruxe-llesu, analitičari su s pravom očekivali
popravak onoga što je u četverogodišnjem mandatu
rastrojila, uništila i rasprodala neokomunistička
vlast...
Pretplatite se na Fokus
Mate Kovačević
Europsko jedinstvo
počinje kod kuće
Tjednik
Fokus
Franjo
Raknić
http://www.fokus-tjednik.hr/vijest_arhiva.asp?vijest=2171&izdanje=94
Francuski
predsjednik Jacques Chirac i njemački kancelar
Gerhard Schröder zauzimaju se za prihvaćanje
predloženoga europskog Ustava prije ljeta ove
godine. Ali to je izazvalo i brojne dvojbe i u onih
državnika koji su dosad bili načelno suglasni s
prijedlozima/rješenjima za brojne političke
probleme, uređenje i upravljanje u Europskoj uniji,
kako su ih koncipirala dva velika partnera.
Stvaranje jedinstvenoga EU tržišta, pa i u što većoj
mjeri jedinstvenoga gospodarskog sustava EU, ne ide
tako lako.
Čak da imamo i idealne međunarodne uvjete, pokazalo
se da su postojeće razlike u gledištima između
članica EU kako upravljati državom i gospodarstvom
toliko značajne da to zahtijeva novi program.
Prvo pitanje s kojim se Europa susreće jest da li je
to zajednica suverenih i ravnopravnih država ili
samo zajednica zemalja i naroda kojima će se
upravljati prema jedinstvenim odlukama bruxelleskoga
vodećega dvojca. Naime, to se govori budući da se
Engleska kao treći bitan politički partner
distancira od velike dvojke. Sada se čak primjećuje
da Engleska lobira za svoj stav, zajednicu suverenih
država, među novoprimljenim članicama EU, ali i među
državama EU prije nedavnoga proširenja.
Čak i u Francuskoj i u Italiji ima onih koji
agitiraju da bi prije prihvaćanja europskoga ustava
trebalo provesti općenarodni referendum o Ustavu.
Među njima je čak i bivši talijanski premijer,
potpredsjednik Konvencije za buduću Europu i bivši
potpredsjednik Stranke europskih socijalista
Giuliano Amato.
“Moramo biti pošteni. Razmatranje predloženoga
europskog Ustava zapravo još nije niti počelo (...)
Europa ne pripada isključivo institucijama u
Bruxellesu i Strasbourgu. (...) Svaka od 25 članica
EU ima vitalne demokratske institucije koje su
potvrdili građani pojedine države i koje su
potvrđene kao izvor vlasti i autoriteta”, ističe
Amato. “Međutim, nacionalni parlamenti do sada nisu
imali potrebnih veza u razmatranju i utvrđivanju
europske politike. Sada imaju 6328 izabranih članova
donjih domova parlamenta u 25 zemalja. No to nije
sve. Postoje još članovi Senata i donjih domova, kao
i članovi Europskoga parlamenta, a njima treba
dodati i regionalne parlamente koji čine težinu
demokratskoga centra u suvremenoj Europi.
Nacionalnim parlamentima treba dati novu ulogu u
utvrđivanju sudbine Europe. Oni su narod koji mora
donositi ključne demokratske odluke, demokratski i
općeprihvatljivo.”
Rečeno je citirano kao primjer. No spomenuto
mišljenje o tome da parlamenti i nacionalne vlade
moraju snositi odgovornost u utvrđivanju zajedničke
politike dijele i novoprimljene članice. Nije to
samo pitanje političke strukture buduće Unije. U
pitanju je stvarno upravljanje državnim poslovima,
određivanje strategija budućega razvoja, a što je
posebno značajno za sve zemlje članice, upravljanje
i poticaj gospodarstvu za razvoj i na kraju način na
koji će se voditi socijalna politika.
Istina, članice EU predugo su svu pozornost
usmjeravale na politiku, na tekuće odnose između
bruxelleske administracije i članica EU. Još prije
četiri godine donijeti su opći proglasi o tomu kako
EU treba postati vodeća gospodarska snaga. Ali što
se događalo tijekom posljednjih godina, posebice u
posljednjem desetljeću, s EU i pojedinim vodećim
gospodarskim državama, naročito Njemačkom?
Stalno se ističe da je u središtu gospodarske
politike čuvanje i stvaranje novih radnih mjesta,
“spašavanje rada”. Ipak, spašavanje nije bilo
uspješno. Usporedni gospodarski rast u posljednjih
deset godina bio je znatno sporiji i manji nego u
Sjedinjenim Državama, a u posljednje četiri godine
Njemačka je ušla u fazu stagnacije, sa stopom
nezaposlenosti od 10,5 posto.
Gospodarska situacija u EU odražava se na izvoz
zahvaljujući brzom razvoju u Aziji i velikom uvozu u
SAD. Domaća potrošnja više je stagnirala nego
napredovala. No na svjetskome tržištu svi su se
susreli s velikom konkurencijom tako da npr.
Njemačka sve manje zarađuje izvozom, mnoga poduzeća
gube, a posebno su zapaženi gubitci velikih
njemačkih banaka.
Velike financijske ustanove, münchenski HVB kao
hipotekarno-kreditna ustanova i Commerce banka,
pretrpjele su goleme gubitke. Slično su prošle još
neke financijske organizacije. Neke su se spašavale
udruživanjem i diverzifikaciju financijskih poslova
podržavale su uz vrlo skromnu dobit.
U Njemačkoj sada postoji više od 2700 kreditnih
financijskih banaka i organizacija (u Engleskoj ih
ima puno manje). Među njima najveći dio depozitnih i
kreditnih poslova vrše državne banke, pokrajinske
banke, mnoge komunalne banke i šparkase. O potonjima
ovisi sudbina malih i srednjih poduzeća. Ali
prigovara im se da se u njima skupljaju javni
fondovi koji se plasiraju uz vrlo povoljne uvjete u
veliki dio njemačkoga gospodarstva, koje postaje sve
manje konkurentno. Ali ipak je Njemačka postala prvi
izvoznik, nešto malo veći, mjereno u dolarima, nego
SAD, s prometom od gotovo 750 milijarda dolara na
godinu. Golem je to napor čak i za takvo
gospodarstvo poput njemačkoga.
Ali sad su došli na vidjelo brojni unutarnji
gospodarski problemi, kao što je najviša cijena
rada, visoki socijalni izdatci i preniska ulaganja u
gospodarstvo.
Da bi Njemačku održao kao vodeću gospodarsku silu u
Europi, njemački kancelar Gerhard Schröder poduzeo
je niz reforma čiji bi cilj trebalo biti sniženje
troškova rada. No nije dovoljan samo rez u
mirovinskome i zdravstvenome osiguranju i socijalnoj
skrbi. Korporacije traže sniženje cijene rada, na
primjer VW za 30 posto, da bi postao konkurentan s
proizvodnjom iz Njemačke. Kako ne bi smanjivali
prihode svih djelatnika, predlaže se da se radno
vrijeme produlji za dva sata, a primanja ostanu
ista. Postoje i drugi problemi kao što su velike
razlike u oporezivanju poduzeća. To je toliko
delikatno da čak i visoki povjerenik EU za tržište
kaže da se oni ne bi mogli uključiti u proces
usklađivanja poreza korporacija. No kritiziraju se
novoprimljene članice da visokim subvencijama
konkuriraju na dosadašnjem EU tržištu te im zbog
toga ne bi trebalo odobravati posebna sredstva
pomoći.
Svaka država nastoji sačuvati svoj sustav
“socijalno-pravne države” i “zaštite rada”. Pri tome
se svi susreću s nužnošću velikih promjena u sustavu
troškova, gospodarstva i države da bi bili dovoljno
konkurentni na svjetskome tržištu.
Povećavanje produktivnosti s velikim programima
inovacija, ulaganjima u velike korporacije, kao i u
srednja i mala poduzeća tijekom duljega razdoblja ne
može biti dovoljno učinkovito da bi se odupirali
troškovima i cijenama roba koje dolaze iz Azije...
Pretplatite se na Fokus
Franjo Raknić
|
