|
KOS-ovim ubojicama sloboda, Norcu i Oreškoviću
robija
Drago
Sudar
Tjednik Fokus
http://www.fokus-tjednik.hr/vijest_arhiva.asp?vijest=553&izdanje=25
Predsjednica
Sudbenog vijeća Županijskog suda u Rijeci, sutkinja
Ika Šarić, izrekla je 24. ožujka 2003. godine
presudu četvorici časnika Hrvatske vojske,
braniteljima Gospića i šireg područja Like, na kojem
je u tom dijelu hrvatskoga teritorija zaustavljen
agresor u svom pohodu na crtu Virovitica, Karlovac,
Karlobag.
U obrazloženju donesene odluke koju je uvažena
sutkinja pročitala u sudnici punoj novinskih
izvjestitelja proglašeni su krivim i osuđeni:
Tihomir Orešković na 15 godina zatvora, Mirko Norac
na 12 godina, Stjepan Grandić na 10 godina, a Ivica
Rožić je oslobođen.
Osuđene je teretila na samom kraju sudskog postupka
izmijenjena optužnica da su u listopadu 1991.
počinili djela koja su protivna odlukama Ženevske
konvencije. To se navodno događalo u vrijeme kada su
na taj relativno mali grad i njegovo šire područje
napadale udružene snage “oslobodilačke” JNA, domaćih
četnika, KOS-ovih snajperista u samome gradu te
dragovoljaca iz Srbije (belih orlova), kada je od
njihova granatiranja i raketiranja ponajviše
civilnih objekata samo ranjenih bilo sedam stotina,
kako je to izjavio na ovom suđenju ratni upravitelj
gospićke bolnice na temelju liječničke
dokumentacije.
Indikativno je da hrvatske sigurnosne,
istražiteljske i kriminalističke službe, kao ni
inače agilno Državno odvjetništvo, nisu uspjele
otkriti nijednoga počinitelja tih kaznenih djela.
Kao glavne kršitelje odluka Ženevske konvencije u
Gospiću Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci
navelo je u prvom izdanju optužnice Tihomira
Oreškovića, kao tajnika Kriznog štaba u Gospiću,
Mirka Norca kao zapovjednika 118. brigade HV-a i
Milana Čanića kao njegova zamjenika u 118. brigadi,
optuživši ih kako su zajedno i dogovorno počinili
utužena kaznena djela, te da su u tom kontekstu
izdavali naloge Rožiću i Grandiću. U izmijenjenoj
optužnici od 13. ožujka 2003., zajedničkom uratku
Sudbenoga vijeća i zamjenika državnog odvjetnika
Dorisa Hrasta, izbačena je tvrdnja koja se odnosila
na Čanića, a optuženi su samo Orešković i Norac.
Time su sastavljači izmijenjene optužniice neizravno
potvrdili da je priča o zajedničkom i dogovornom
kršenju odluka Ženevske konvencije prozirna
konstrukcija, budući da uopće nisu rasčlanili na
osnovi kojih su podataka zaključili da nije bilo
zajedničkih ni dogovorenih odluka u nazočnosti
Milana Čanića, niti su naveli podatke iz kojih bi se
moglo zaključiti da su se o tomu dogovarali
Orešković i Norac.
To što je zamjenik državnog odvjetnika Hrast naveo
kako odustaje od optužbe protiv Milana Čanića u
nedostatku dokaza samo je potvrdio te činjenice. Kao
i u slučaju puštanja iz pritvora Martina Markovića,
Jose Miletića i Ivana Jovanovića, koji su bili
uhićeni i2. rujna 2000., kad i Tihomir Orešković i
Ivica Rožić, stvoren je privid objektivnosti i
pravičnosti, bez da je obrazloženo kako Miletića ni
Jovanovića nigdje nitko nije dovodio ni u kakvu
svezu s bilo kojim kaznenim djelom, pa čak ni tzv.
hear-say (rekla-kazala) svjedoci.
Poglavito je intrigantna činjenica izbacivanja
tvrdnji iz teksta u optužnici u kojoj je Orešković
bio tajnik Kriznoga štaba u Lici, u kojem je po
tvrdnjama Josipa Manolića, Smiljana Reljića, Dr.
Dražena Jurkovića, Ivana Dasovića, Mirka Kasumovića
i Ante Karića bio “alfa i omega”, nakon što je
“uzurpirao ovlasti” predsjednika Karića koje mu je
dala Vlada demokratskog jedinstva Franje Gregurića.
Umjesto u legalnom Kriznom štabu, Orešković je po
navodu u izmijenjenoj optužnici bio tajnik tzv.
Operativnog štaba, dakle štaba koji službeno nikad
nije postojao! Otkud onda na kraju suđenja taj
fantomski štab, sastavljači izmijenjene optužnice
nisu se uopće potrudili obrazložiti, a tko ga je
osnovao i tko mu je bio predsjednik, kazao je dr.
Dražen Jurković kad je 18. lipnja 2002. bio svjedok
optužbe u Rijeci. Tko ga je ovlastio da to učini i
tko ga je postavio za predsjednika, to nije rekao, a
budući da je sudska rasprava bila prekinuta zbog
Oreškovićeva odlaska liječniku, nitko mu nije stigao
postaviti o tomu upit.
Dr. Jurković je izjavio da je tzv. Operativni štab
oformio Ante Karić, inače njegov tadašnji bliski
suradnik. Rekao je kako je to “bio divlji štab, da
je to bilo ništa”! Prisjetio se i razgovora o tom
“štabu” kada su predsjednik Franjo Tuđman i ministar
obrane Gojko Šušak posjetili Gospić 17. studenoga
1991. Predsjednik je kratko prokomentirao: “Što je
to Operativni štab? To nigdje ne postoji”!
S obzirom da su krizni štabovi postojali i da su
imali stanovite ovlasti koje im je bila povjerila
Gregurićeva vlada, iz kojih je Tihomir Orešković
tobože uzurpirao veliku moć, njegovi odvjetnici
Željko Olujić i Bosiljko Mišetić predložili su
Sudbenom vijeću da se u svojstvu svjedoka saslušaju
Franjo Gregurić, Ivan Vekić, Ivan Bobetko i Dražen
Bobinac. Gregurić, Vekić i Bobetko pomogli bi u
razjašnjenju stvarnih imenovanja predsjednika
kriznih štabova i njihovih ovlasti, a Bobinac kako
je došlo do toga i tko je bio toliko moćan da je
spriječio njegovo imenovanje, što je omogućilo
Kariću da osnuje fantomski Operativni štab i da sam
sebe imenuje njegovim predsjednikom, ali je Sudbeno
vijeće taj prijedlog odbilo.
Branitelji Tihomira Oreškovića, Željko Olujić i
Bosiljko Mišetić, kao i branitelj Mirka Norca, Ivan
Kern, dokazali su da su tzv. krunski svjedoci
optužbe priznali da su oni izravno sudjelovali u
kaznenim djelima za koje su optužili Oreškovića,
Norca i ostale optuženike, ali je to bio šapat
gluhom. Osim toga, Olujić i Mišetić su dokazali kako
su tvrdnje “svjedoka” iz Jurjevske u Zagrebu, da su
Norac i suborci počinili kaznena djela u listopadu
1991. zato što je tada (8. listopada 1991.) Sabor RH
proglasio samostalnost Republike Hrvatske, čime da
se htjelo otežati napore za njezino međunarodno
priznanje (“svjedoci” iz Jurjevske su optuživali
hrvatske emigrante-povratnike, među kojima su bili
Orešković i Šušak, i američku CIA-u). Hrvatska i
Slovenija proglasile su svoju samostalnost u lipnju
1991., što je dovelo do kratkotrajnog rata u
Sloveniji, a potom i do rata u Hrvatskoj i BiH, a 9.
listopada 1991. je prestao moratorij!
|