Početna

POLITIKA

EKOLOGIJA

 GOSPODARSTVO

Poveznice

Kontakt

 

Hague

 

 

  KOS-ovim ubojicama sloboda, Norcu i Oreškoviću robija

Drago Sudar
Tjednik Fokus
http://www.fokus-tjednik.hr/vijest_arhiva.asp?vijest=553&izdanje=25

Predsjednica Sudbenog vijeća Županijskog suda u Rijeci, sutkinja Ika Šarić, izrekla je 24. ožujka 2003. godine presudu četvorici časnika Hrvatske vojske, braniteljima Gospića i šireg područja Like, na kojem je u tom dijelu hrvatskoga teritorija zaustavljen agresor u svom pohodu na crtu Virovitica, Karlovac, Karlobag.
U obrazloženju donesene odluke koju je uvažena sutkinja pročitala u sudnici punoj novinskih izvjestitelja proglašeni su krivim i osuđeni: Tihomir Orešković na 15 godina zatvora, Mirko Norac na 12 godina, Stjepan Grandić na 10 godina, a Ivica Rožić je oslobođen.
Osuđene je teretila na samom kraju sudskog postupka izmijenjena optužnica da su u listopadu 1991. počinili djela koja su protivna odlukama Ženevske konvencije. To se navodno događalo u vrijeme kada su na taj relativno mali grad i njegovo šire područje napadale udružene snage “oslobodilačke” JNA, domaćih četnika, KOS-ovih snajperista u samome gradu te dragovoljaca iz Srbije (belih orlova), kada je od njihova granatiranja i raketiranja ponajviše civilnih objekata samo ranjenih bilo sedam stotina, kako je to izjavio na ovom suđenju ratni upravitelj gospićke bolnice na temelju liječničke dokumentacije.
Indikativno je da hrvatske sigurnosne, istražiteljske i kriminalističke službe, kao ni inače agilno Državno odvjetništvo, nisu uspjele otkriti nijednoga počinitelja tih kaznenih djela.
Kao glavne kršitelje odluka Ženevske konvencije u Gospiću Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci navelo je u prvom izdanju optužnice Tihomira Oreškovića, kao tajnika Kriznog štaba u Gospiću, Mirka Norca kao zapovjednika 118. brigade HV-a i Milana Čanića kao njegova zamjenika u 118. brigadi, optuživši ih kako su zajedno i dogovorno počinili utužena kaznena djela, te da su u tom kontekstu izdavali naloge Rožiću i Grandiću. U izmijenjenoj optužnici od 13. ožujka 2003., zajedničkom uratku Sudbenoga vijeća i zamjenika državnog odvjetnika Dorisa Hrasta, izbačena je tvrdnja koja se odnosila na Čanića, a optuženi su samo Orešković i Norac. Time su sastavljači izmijenjene optužniice neizravno potvrdili da je priča o zajedničkom i dogovornom kršenju odluka Ženevske konvencije prozirna konstrukcija, budući da uopće nisu rasčlanili na osnovi kojih su podataka zaključili da nije bilo zajedničkih ni dogovorenih odluka u nazočnosti Milana Čanića, niti su naveli podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da su se o tomu dogovarali Orešković i Norac.
To što je zamjenik državnog odvjetnika Hrast naveo kako odustaje od optužbe protiv Milana Čanića u nedostatku dokaza samo je potvrdio te činjenice. Kao i u slučaju puštanja iz pritvora Martina Markovića, Jose Miletića i Ivana Jovanovića, koji su bili uhićeni i2. rujna 2000., kad i Tihomir Orešković i Ivica Rožić, stvoren je privid objektivnosti i pravičnosti, bez da je obrazloženo kako Miletića ni Jovanovića nigdje nitko nije dovodio ni u kakvu svezu s bilo kojim kaznenim djelom, pa čak ni tzv. hear-say (rekla-kazala) svjedoci.
Poglavito je intrigantna činjenica izbacivanja tvrdnji iz teksta u optužnici u kojoj je Orešković bio tajnik Kriznoga štaba u Lici, u kojem je po tvrdnjama Josipa Manolića, Smiljana Reljića, Dr. Dražena Jurkovića, Ivana Dasovića, Mirka Kasumovića i Ante Karića bio “alfa i omega”, nakon što je “uzurpirao ovlasti” predsjednika Karića koje mu je dala Vlada demokratskog jedinstva Franje Gregurića.
Umjesto u legalnom Kriznom štabu, Orešković je po navodu u izmijenjenoj optužnici bio tajnik tzv. Operativnog štaba, dakle štaba koji službeno nikad nije postojao! Otkud onda na kraju suđenja taj fantomski štab, sastavljači izmijenjene optužnice nisu se uopće potrudili obrazložiti, a tko ga je osnovao i tko mu je bio predsjednik, kazao je dr. Dražen Jurković kad je 18. lipnja 2002. bio svjedok optužbe u Rijeci. Tko ga je ovlastio da to učini i tko ga je postavio za predsjednika, to nije rekao, a budući da je sudska rasprava bila prekinuta zbog Oreškovićeva odlaska liječniku, nitko mu nije stigao postaviti o tomu upit.
Dr. Jurković je izjavio da je tzv. Operativni štab oformio Ante Karić, inače njegov tadašnji bliski suradnik. Rekao je kako je to “bio divlji štab, da je to bilo ništa”! Prisjetio se i razgovora o tom “štabu” kada su predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak posjetili Gospić 17. studenoga 1991. Predsjednik je kratko prokomentirao: “Što je to Operativni štab? To nigdje ne postoji”!
S obzirom da su krizni štabovi postojali i da su imali stanovite ovlasti koje im je bila povjerila Gregurićeva vlada, iz kojih je Tihomir Orešković tobože uzurpirao veliku moć, njegovi odvjetnici Željko Olujić i Bosiljko Mišetić predložili su Sudbenom vijeću da se u svojstvu svjedoka saslušaju Franjo Gregurić, Ivan Vekić, Ivan Bobetko i Dražen Bobinac. Gregurić, Vekić i Bobetko pomogli bi u razjašnjenju stvarnih imenovanja predsjednika kriznih štabova i njihovih ovlasti, a Bobinac kako je došlo do toga i tko je bio toliko moćan da je spriječio njegovo imenovanje, što je omogućilo Kariću da osnuje fantomski Operativni štab i da sam sebe imenuje njegovim predsjednikom, ali je Sudbeno vijeće taj prijedlog odbilo.
Branitelji Tihomira Oreškovića, Željko Olujić i Bosiljko Mišetić, kao i branitelj Mirka Norca, Ivan Kern, dokazali su da su tzv. krunski svjedoci optužbe priznali da su oni izravno sudjelovali u kaznenim djelima za koje su optužili Oreškovića, Norca i ostale optuženike, ali je to bio šapat gluhom. Osim toga, Olujić i Mišetić su dokazali kako su tvrdnje “svjedoka” iz Jurjevske u Zagrebu, da su Norac i suborci počinili kaznena djela u listopadu 1991. zato što je tada (8. listopada 1991.) Sabor RH proglasio samostalnost Republike Hrvatske, čime da se htjelo otežati napore za njezino međunarodno priznanje (“svjedoci” iz Jurjevske su optuživali hrvatske emigrante-povratnike, među kojima su bili Orešković i Šušak, i američku CIA-u). Hrvatska i Slovenija proglasile su svoju samostalnost u lipnju 1991., što je dovelo do kratkotrajnog rata u Sloveniji, a potom i do rata u Hrvatskoj i BiH, a 9. listopada 1991. je prestao moratorij!
 

Na vrh

 

2003-03-28