Početna

POLITIKA

EKOLOGIJA

 GOSPODARSTVO

Poveznice

Kontakt

 

Hague

 

 

  Koalicija haaškoga tužiteljstva i srpskoga agresora

Marko Biočina
Tjednik Fokus
http://www.fokus-tjednik.hr/vijest_arhiva.asp?vijest=2137&izdanje=93

Neutralnost, objektivnost i jednakost prema svim stranama tri su obilježja koja, prema teoriji prava, moraju resiti svaki pravični sud. Kada je počelo suradnju sa srpskom organizacijom Veritas i njezinim čelnikom Savom Štrbcem, haaško sudište prekršilo je sva navedena načela. Veritas je srpska nevladina organizacija, koja za sebe tvrdi da je centar za dokumentiranje svjedočanstava i dokaza hrvatske agresije nad Srbima. Na njihovoj web stranici dominira karta Velike Srbije, tj. karta Hrvatske s odijeljenim područjima Republike Srpske Krajine. Na više je mjesta na stranici vojnoredarstvena akcija Oluja opisana kao “nezapamćena agresija hrvatske vojske na samostalnu i suverenu Republiku Srpsku Krajinu”. Predsjednik udruge Savo Štrbac, inače bivši visoki dužnosnik RSK, iznosi mišljenje da se bliži vrijeme kada će se ponovno legalnim putem moći uspostaviti ta fantomska država. Takve ocjene trebale bi biti potpuno neprihvatljive, ne samo za Hrvatsku nego i za cijelu međunarodnu zajednicu, a pogotovo za bilo koje tijelo sudske vlasti. Naime, RSK je bila ilegalna fantomska država, uspostavljena na međunarodno priznatome teritoriju Republike Hrvatske. Dakle, veličanje ideja ponovne uspostave RSK može se smatrati agresijom, a u slučaju hrvatskih državljana veleizdajom. Takve inicijative trebale bi naići na tešku ocjenu međunarodne zajednice jer izrijekom krše norme međunarodnoga prava. Ipak, u ovome slučaju to se nije dogodilo. Situacija je upravo suprotna. Sud u Haagu već godinama surađuje sa Štrbcem, i to u procesu pribavljanja svjedoka, najdelikatnijem dijelu sudskoga procesa. Da bi se razumjelo zašto je tomu tako, opet se treba vratiti teoriji krivičnoga prava, prema kojoj su najjači dokazi oni materijalni, a ako njih nema, svjedočanstva su meritorni dokazni materijal. U slučaju optužnica protiv hrvatskih generala materijalnih dokaza nema, sve optužnice temelje se na izjavama svjedoka koje je, kako se sada utvrdilo, tužiteljstvu pribavila organizacija Veritas i njezin čelnik Savo Štrbac. U tome je kontekstu jasno da je narušena neutralnost suda. Ipak, još je veći problem od samoga podatka da Štrbac zastupa ideju obnove RSK nedvojbena činjenica da je on bio višegodišnji visoki dužnosnik te ilegalne terorističke paradržave. Štrbac je obavljao funkciju sekretara Vlade. Dokazi za tu tvrdnju pronađeni su u novootkrivenim dokumentima, koji dokazuju da je Štrbac bio nazočan na sastancima Vlade. U prilog tomu govore i njegovi potpisi među sedam nazočnih na sjednicama. Dakle, neosporno je da je bio dio izvršne vlasti. Zato je nezamislivo da takav čovjek sudjeluje u radu tribunala. Tu se valja prisjetiti i priznanja koje je bivši predsjednik RSK Milan Babić potpisao u Haagu, čiji paragraf 33b jasno kaže da su “državna tijela RSK bila uspostavljena da bi pomogla JNA u provođenju zajedničkog zločinačkog pothvata”. Kao krivična djela za koja su ta tijela bila odgovorna navedeno je etničko čišćenje nesrpskoga stanovništva, rušenje tisuća kuća, agresija na hrvatski teritorij itd. Štrbac je bio dio tih državnih tijela, prema tomu, može se smatrati odgovornim za inkriminirajuća djela. No paradoksalno on ne da nije bio optužen, već sudjeluje u procesu optuživanja drugih. Činjenica je da je on bio važan državni službenik, postoje dokumenti koji njegov položaj sekretara vlade na ljestvici od 1 do 5 ocjenjuju sa 4,7. Kao kriteriji davanja ocjene navedeni su odgovornost i važnost položaja, što dokazuje da je Štrbac bio u skupini najvažnijih državnih dužnosnika. Slika postaje još jasnija kada se prouči poslovnik Vlade Republike Srpske Krajine, dokument kojim su uređeni odnosi i određene dužnosti članova Vlade. U članku 3. navedeno je da sekretar mora usko surađivati s predsjednikom RSK, po članku 20. sekretar određuje vrijeme i mjesto održavanja sjednica Vlade, po članku 33. on je zadužen za čuvanje dokumentacije sa sjednica i Vladine dokumentacije općenito, što po članku 16. uključuje i vojne tajne. Nadalje, uz dozvolu predsjednika, sekretar je čak imao i pravo potpisivanja zakonodavnih akata. Sve to dokazuje da je Štrbac nedvojbeno bio važan dio četničkoga terorističkog tijela odgovornoga za etničko čišćenje i agresiju. Ipak, on je i na osobnoj razini sudjelovao u projektu stvaranja Velike Srbije. Postoje dokumenti koji dokazuju da je Štrbac pomogao u pripojenju Općine Zadar (vjerojatno sela u zadarskome zaleđu) RSK. Njegov potpis nalazi se na zahtjevu za pripojenje i “raspodjelu ratnog plijena”, hrvatskoga građevinskog poduzeća Radnik iz Benkovca. Ta dva spisa teško inkriminiraju Štrbca, dokazuju da je izravno sudjelovao u otuđivanju hrvatskoga teritorija i pljačkanju hrvatske imovine. Dakle, postoji nekoliko neospornih elemenata za pokretanje krivičnoga sudskog procesa. Ipak, koliko god bilo jasno da je Savo Štrbac iznimno odgovoran za “zajednički zločinački pothvat”, Tužiteljstvo Suda u Haagu jednostavo to ne može ili ne želi shvatiti. Umjesto optužnice, Štrbac je od Haaga dobio poziv za suradnju. Tužiteljstvo koristi usluge Veritasa u lociranju svjedoka navodnih zločina Hrvata nad Srbima. Prema Štrbčevim riječima, njegova organizacija dosad je pronašla 293 svjedoka. Uglavnom na tim svjedočanstvima temelje se optužnice protiv hrvatskih generala...


Marko Biočina
 

Na vrh

 

2004-05-21