RAZGOVOR PETAR ŠIMUNOVIĆ, JEDAN OD NAJUGLEDNIJIH
HRVATSKIH JEZIKOSLOVACA

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060327/kultura01.asp

2006-01-01

Samo smo u svojemu jeziku slobodni

OSTATI NESPUTAN Ne treba nikada smetnuti s uma: jezik je naš, kao i svaki jezik, medij slobode. Ako nam je stalo do vlastite slobode, moramo za taj jezik učiniti sve da bude slobodan. Samo smo u svojemu jeziku nesputani i slobodni. Ni u kojem drugom

razgovarao Bože V. ŽIGO

Akademik Petar Šimunović (rođeni Bračanin, Dračevica, 1933.) vodeći je hrvatski onomastičar, dijalektolog i jedan od naših najplodnijih i najuglednijih jezikoslovaca. Sam i u suautorstvu napisao je dvadesetak knjiga, među njima "Hrvatska prezimena", "Toponimija hrvatskoga jadranskog mora", "Bračka toponimija", "Uvod u hrvatsko imenoslovlje"...

Osuđeni na propast

Uskoro mu izlazi iz tiska životno djelo, "Rječnik bračkih čakavskih govora". Nedavno je akademik Šimunović povodom Međunarodnog dana materinskog jezika, u ime Razreda za filološke znanosti HAZU (gdje je tajnikom), uputio hrvatskoj javnosti svojevrsnu jezičnu poslanicu u kojoj je, među inim, poručio da "bez hrvatskoga jezika ne bi bilo ni nas", te da "nas i neće biti zapustimo li ga".
U posljednje vrijeme jezične teme uzbuđuju svjetsku i našu javnost. Stručnjaci UNESCO-a predviđaju da će do kraja ovoga stoljeća nestati čak 3000 jezika, polovina danas postojećih. Hrvatski vjerojatno neće odumrijeti, no mislite li da bi mogao biti zapušten i kako?
— Mnogi narodi koji su izgubili jezik, nestali su. Događalo se to i na našem području s Ilirima. Nestao je u primorju dalmatski (staroromanski jezik) s narodom koji ga je govorio ostavivši traga jedino u imenima.
U Splitu su to, na primjer, Poljud, Firule, Gripe, Sirobuja, Poišan, Marjan, Plokite, Lovret, Duje i drugi. Spomenimo da je najfrekventnije prezime u Mađarskoj, Sloveniji i Slovačkoj Horvat sa svojim inačicama.
A Hrvata, nažalost, tamo nema. Samo ta etnonimna prezimena svjedoče njegovu davnašnju prisutnost. Tako se zbiva i s moliškim Hrvatima.
Takvih je primjera mnogo. Mnogi narodi na niskom stupnju komunikacijske kulture s nestandardnim, nefunkcionalnim i nepolivalentnim jezicima ne mogu pratiti duhovni, društveni ni tehnički progres. Zakržljali jezici doista su osuđeni na propast.
Tamo gdje jezike simbolizira zastava pred Ujedinjenim narodima ili napr. pred zgradom Europske unije, neće propasti. Ali ne prilagode li se kompoliciranom funkcioniranju EU-a, mogli bi biti ugroženi. Hrvatski također.

Anglisti umjesto latinista

Ako je naša domovina u jeziku, kao što tvrdite u izjavi, znači li da i kolonizacijom jezika (anglikacijom, kreolizacijom) rasprodajemo domovinu, kao i rasprodajom njezinih drugih, materijalnih i prirodnih dobara?
— Nije meni da govorim što smo sve upropastili u ovom podivljalom kapitalizmu. To se, navodno, zove privatizacija na hrvatski način. O jeziku kao najvećem duhovnom dobru koje imamo, valjalo bi za državne vlasti da diplomatski djelatnici u svijetu izbore primjereniji status hrvatskoga jezika. Da s riječi prijeđu na djela.
Ako započnemo otvarati pučke škole, gimnazije, s engleskim ili kojim drugim stranim nastavnim jezikom umjesto hrvatskoga, ako hrvatski književnici započnu, a neki su već počeli, pisati svoje knjige engleskim umjesto hrvatskim jezikom, pa ćemo valjda u našem vremenu imati hrvatske angliste kako smo u povijesti imali hrvatske latiniste, ako više od 60 posto natpisa na nazivima tvrtki i drugdje ne budemo umjeli pročitati jer nisu hrvatski ispisani, a oni drugi nisu ni ispravno napisani, ako iz škola budemo izbacili neke velike kulturne jezike poput njemačkog, francuskog, ruskog, španjolskog... i ostanemo slijepi za kulturna dostignuća tih naroda kojima smo se preko njihova jezika donedavno bogatili — hrvatski jezik mogao bi doći na bubanj.
Ne treba nikada smetnuti s uma: jezik je naš (kao i svaki jezik) medij slobode.
Ako nam je stalo do vlastite slobode, moramo za taj jezik učiniti sve da bude slobodan.
Samo smo u svojemu jeziku nesputani i slobodni. Ni u kojem drugom!

Latentna opasnost

Očito je da ste zgroženi onečišćenjem hrvatskoga jezičnog okoliša. U svojem se lingvoekološkom gnjevu pitate: "Jesam li ja to u svojoj državi, svojem jeziku?!" Kako se suprotstaviti ovoj opasnosti?
— Za hrvatski jezični standard i za njegovo uspješno, polivalentno funkcioniranje, opasnost je uvijek latentna. Čini mi se da naše državne institucije ne čine sve ono što čini vlast u drugim malim državama s maloljudnim jezicima kao što su: estonski, letonski, flamanski, danski, finski, slovenski, malteški... Oni se trude da svojem jeziku i svojem jezikoslovlju održe dostojanstvo u svrhu čuvanja vlastita identiteta.
Mnoge tranzicijske zemlje, naprimjer, mnogo su učinile na osiguranju svojega jezika u Europskoj zajednici. Osposobile su mnoge timove za prilagodbu mnogih strukovnih nazivaka i iznašli uspješne prevedenice. Sve to i nas čeka. Neće biti moguće jezične probleme u vezi s prilagodbom zajedničkoj terminologiji i goleme količine administrativnih spisa rješavati od slučaja do slučaja.
Hrvatski službeni predstavnici moraju biti svjesni i budni da se takve zamisli spriječe u samom začetku. Nemari nas mogu skupo stajati jer se može dogoditi da u Europsku zajednicu uđemo bez vlastita jezika i bez naziva za vlastiti jezik. Doduše, mi ćemo tvrditi kako nas štite pravni akti Ujedinjenih naroda, Vijeće Europe, Zakon o ljudskim pravima, a oni drugi tvrdit će kako je Europi preskupo prevoditi tu količinu spisa na hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski.

 

Vraćam dug Braču Rođeni ste Bračanin, znači da vam je "jazik ditinstva" bračka čakavština. Izlazi vam iz tiska životno djelo, rječnik Vašeg materinskog. Ako se u globalnoj tržišnosti tako loše piše hrvatskom književnom standardu, kakva tek sudbina čeka dijalekte!? — Čakavštini sam posvetio svoje životno djelo "Rječnik bračkih čakavskih govora" koji će izići o Uskrsu, a u koji sam ugradio dvadesetak godina svojega radnoga vijeka i tu vrijednu građu u posljednju uru otrgao zaboravu. To je namirba duga svojem zavičajnom otoku. Narječja neminovno nestaju. Danas u desetljeću kao prije u stoljeću. No možda bi valjalo povjerovati Nazoru koji tvrdi da narječja ne nestaju, nego se zapravo mijenjaju. U poeziji Kranjčevićevoj, Ivaniševićevoj, Kaštelanovoj, Paruninoj... U prozama Marinkovićevim, Kalebovim, Šegedinovim i Novakovim prepoznajem čakavsku srž iako su one pisane najboljim standardnim hrvatskim (na štokavskoj osnovici). Ono što je najintimnije teško je izraziti drukčije osim najprisnijim izražajnim sredstvima oblikovanim prvim poimanjima svijeta oko sebe. Naša su narječja integrirana u hrvatski jezik. Ona su djetinjstvo hrvatskoga jezika i jezik našega djetinjstva. Više od polovice Hrvata progovori na kojem od hrvatskih narječja.