Hrvatski Jezik

Uznemireni Brozović olako Šimcu prišio jugonostalgičarstvo

http://www.vjesnik.com/html/2005/02/06/Clanak.asp?r=sta&c=1

Šimčev hrvatski patriotizam je neupitan, potvrđen višedesetljetnim djelovanjem, a isto tako je znan i njegov negativan odnos prema Jugoslaviji. Stoga začuđuje Brozovićevo povezivanje Nevena Šimca s jugonostalgičarstvom, to više što se oni znaju godinama

ŽELJKO SABOL

Nakon svega što smo proživjeli i što doživljavamo gotovo smo podlegli staroj paroli »ništa nas ne može iznenaditi«, no iznenađenja su ipak moguća. Tako me iznenadio članak »Brozović: Mogla se očekivati Šimčeva jugonostalgičarska reakcija« (Vjesnik, 2. veljače 2005.) i potaknuo na reagiranje jer dovodi u pitanje odnos Nevena Šimca prema Hrvatskoj i propaloj Jugoslaviji.
Tko je ta osoba?
Premda je desetljećima živio u Parizu Šimac je prisutan i u našem javnom životu jer nikada nije prekinuo veze s domovinom i uvijek je pomno pratio što se u njoj zbiva. Izniman je intelektualac, u Zagrebu je diplomirao pravne znanosti i magistrirao kazneno pravo, a potom je u Parizu završio dva postdiplomska studija iz politike i državne uprave, te doktorirao na Sorboni.
Jedan je od osnivača francuskog ogranka Matice hrvatske i pisao je zapažene tekstove u Hrvatskom tjedniku u kojima se obračunavao sa stranim dopisnicima koji su pisali u prilog Beograda, a protiv hrvatskih demokratskih gibanja. U godinama hrvatskog proljeća vratio se u Zagreb i dobio mjesto asistenta na Pravnom fakultetu.
Nakon sloma u Karađorđevu bio je uhićen pod sumnjom da je sudjelovao na nekom emigrantskom skupu u Švicarskoj. U nedostatku dokaza je oslobođen, no zatvorsko iskustvo i stanje u zemlji pokazivalo je da u njoj nema dobrih izgleda pa se vratio u Francusku, gdje ostvaruje zavidnu karijeru.
Radi na važnim položajima u državnoj upravi i, uz ostalo, kao član francuskog izaslanstva sudjelovao je u pregovorima o proračunu Europske unije za Francusku. Od 1995. do 1999. Šimac je radio na konzultantskim poslovima u Zagrebu i Sarajevu u povodu europskog zajma Hrvatskoj te programa Phare za Bosnu i Hercegovinu. Od 2000. bio je savjetodavac češke, poljske, litavske i letonske vlade za područja zakonodavne i upravne prilagodbe tih zemalja Europskoj uniji, te za korištenje programa i zajmova Unije.
Predaje na postdiplomskim Europskim studijima i autor je više knjiga o demokraciji, globalizaciji i korupciji. Zajedno s Mirkom Grmekom i Markom Đidarom pripremio je knjigu »Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji«, koja je u Francuskoj doživjela veliku nakladu u tri izdanja, a prevedena je i na hrvatski. To djelo imalo je utjecaja na promjenu stava prema Hrvatskoj u Francuskoj, zemlji tradicionalno naklonjenoj Srbiji.
U doba Domovinskoga rata zapažen je njegov nastup na francuskoj televiziji, gdje je oštro istupio protiv jugoslavenskog ministra vanjskih poslova i razgolitio njegove laži.
Šimčev hrvatski patriotizam je neupitan, potvrđen višedesetljetnim djelovanjem, a isto tako je znan i njegov negativan odnos prema Jugoslaviji. Stoga začuđuje Brozovićevo povezivanje Nevena Šimca s jugonostalgičarstvom, to više što se oni znaju godinama.
Koliko pamtim, upravo je Dalibor Brozović 1990. godine preporučio Šimca predsjedniku Franji Tuđmanu za neki položaj u novoj vlasti, pa mu je i ponuđeno mjesto u gospodarstvu, kao i položaji ministra pravosuđa i informiranja, no to nije prihvatio jer je smatrao da zbog duge odsutnosti nedovoljno poznaje ta područja. Tada su mnogi, neusporedivo manje kompetentni, vrlo spremno prihvaćali zov udobnih fotelja.
O poslovnom djelovanju Nevena Šimca pišem zato što smatram da je njemu, kao iznimnom stručnjaku, odlučnom u nastupu i odanom nacionalnim interesima, mjesto u pregovaračkom timu za pregovore rad ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Što se tiče teksta o jeziku u Enciklopediji Jugoslavije (II. izdanje), bio sam svjedok rasprave koja nije bila slavna. Naziv teksta je: »Jezik, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski«. Jedini koji je u skupni hrvatskih jezikoslovaca tvrdo branio zasebnost hrvatskog jezika bio je tada Stjepan Babić. Srpskom lingvisti, poznatom po unitarističkom jezičnom stajalištu, Pavlu Iviću bilo je tada jako stalo da u naslovu teksta bude na prvom mjestu »srpsko-hrvatski« i u tome je uspio. Brozoviću se može vjerovati da su tada bili pod »velikim pritiskom«, ali to ništa ne opravdava, to je samo olakotna okolnost.
Što znači to što je Šimac »nastupao u društvu Žarka Puhovskog i Ive Goldsteina«? Zar se iz toga može zaključiti da je zbog toga odjednom promijenio svoja životna usmjerenja i prihvatio »jugonostalgičarsku reakciju«. Pripisati Šimcu jugonostalgičarstvo jednako je apsurdno kao što bi bilo proglasiti Žarka Puhovskog i Ivu Goldsteina hrvatskim nacionalistima.
Čini se da je Dalibor Brozović, uznemiren podsjećanjem na tekst o jeziku u Jugoslaviji, olako prišio Šimcu jugonostalgičarstvo, jer je u ispravku (Vjesnik, 3. veljače) iznio kako Neven Šimac ipak nije jugonostalgičar.
Autor je doktor pravnih znanosti, publicist iz Zagreba.
 

2005-02-06