Đurđica Ivanišević Lieb

Razgovor: splitski arhitekt Miće Gamulin, dobitnik ovogodišnje nagrade »Neven Šegvić«

Miće Gamulin ubraja se među rijetke hrvatske arhitekte koji se bave komentiranjem naše suvremene arhitektonske scene. Rođen je u Splitu, gdje i živi, diplomirao je Ljubljani a magistrirao u Zagrebu, gdje je na Arhitektonskom fakultetu prijavio doktorat s temom Starigradskog polja nakon Grka. Ovogodišnji je laureat nagrade koja nosi ime uglednog arhitekta i pedagoga »Nevena Šegvića«. Nagradu dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata za arhitektonsku publicistiku. Miće Gamulin povezan je s organizacijom tri Zagrebačka salona posvećena arhitekturi, a na ovogodišnjem salonu je selektor internet-natječaja. Sve to bilo je povod za razgovor o iznimno važnim pitanjima o sudbini hrvatskih prostora.

Nema programa jeftine stanogradnje

Dobitnik ste ovogodišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata »Neven Šegvić« za područje arhitektonske kritike i publicistike, što Vam ona znači?

Gamulin: Nagrada, u čijem je nazivu ime prof. Šegvića, meni je svakako velika obveza. Baviti se arhitektonskom kritikom, štititi javni interes ili dobru arhitekturu kad nas uglavnom znači stvarati neprijatelje među dosta utjecajnim lokalnim krugovima kao što su političari, poduzetnici i njihovi sateliti svih razina. Nagrada mi je pomogla razriješiti neke ljudske dileme jesu li neki moji postupci prema nekad bliskim ljudima bili ispravni. Istina u javnom djelovanju važnija je od prijateljstva. Nagrada mi je potvrdila da sam uz neprijatelje nasreću dobio i puno više prijatelja.

Današnju arhitekturu često prate riječi poput spavaonice, bunkeri, kič čudesnih vila, divlja gradnja. Gdje je prilagođenost životu?

Gamulin: Ljudi od arhitekture, pogotovo u stambenim objektima, očekuju intimu i toplinu seoske idile. Današnji život je često nemilosrdno surov i nije pastorala nego stresna borba. Brutalno kazano: koliko novca, toliko glazbe. Ali nije baš sve tako jednostavno. Svjedoci smo da raskošne kvazistilske vile novih hrvatskih bogataša bude samo podsmijeh i prezir, iako se možda najviše približavaju slici idiličnog stanovanja i sigurno su jako skupe. Bogatstvo i ukus kad nas na nesreću rijetko idu zajedno. Žao mi je što to moram kazati, ali ne mislim da je estetika glavni problem. Puno mi se važnijim čini nepostojanje smislenog programa jeftine stanogradnje koja bi omogućila mladim obiteljima prihvatljiv krov nad glavom. Nedostatak takvih programa sigurno se pogubno odražava na pad nataliteta. Iznimno je važno da se za tu populaciju grade jeftini stanovi, pa makar i ružni. Oni neće biti publicirani u revijama sa sjajnim papirom, svi će ih kritizirati, ali oni će biti dom mnogim sretnim obiteljima.

Jednima milijuni, a drugima siromaštvo

Poznato je da ste dobili otkaz na poslu, koliko to ima veze s Vašom nestranačkom pripadnošću?

Gamulin: Da, taj je ružni san prekinut, zadnji mjeseci mog posla na prostornim planovima Jelse i Starog Grada su bili iznimno frustrirajući, gotovo bolni. Na Hvaru se kaže za takve da su bez straha od Boga i bez srama od ljudi. Sada je sasvim jasno da nemam nikakve veze sa zloupotrebama oko prostornih planova. Sustav koji je planiranje prostora sveo na katastarsko određivanje građevinskih zona - odbacio me je. Zar to nije kompliment? Međutim, po mojim kriterijima načinjene su nepopravljive štete i jako mi je drago da ih ja neću potpisati.

Budući da radite dugi niz godina na poslovima planiranja, kada su počeli Vaši problemi i je li ih bilo na početku?

Gamulin: Problemi su počeli u drugom mandatu župana Peronje i aktiviranjem njegove, ili njegove bivše odvjetničke kancelarije u kupoprodaji nekretnina koje je istodobno s uvođenjem famozne Uredbe o zaštitnom obalnom pojasu. Tom su uredbom općine mimo zakonom predviđene procedure izgubile ustavno pravo da određuju svoje turističke zone. Vrlo uzak krug ljudi je bez ikakve kontrole i pod zaštitom politike uzeo pravo da bez ikakvih jasnih kriterija omogućava nekome velike milijunske zarade, a druge prisiljava da žive u siromaštvu. Kako sam radio na prostornim planovima Jelse i Starog Grada na Hvaru, nisam se nikako mogao složiti s tim da moji »boduli« nemaju nikakvog utjecaja na određivanje zona i da to umjesto njih rade pojedini odvjetnički uredi. Ja sam ni kriv ni dužan trebao potpisivati tuđe odluke i dogovore o nečijem siromaštvu i jeftinoj prodaji zemljišta. Meni je to bilo strašno. Često sam bio na bolovanjima, a po meni i sad sam. Hvala svima koji su mi u tim trenucima pomagali.

Zakonska podloga za otimanje obale Hrvatima

Je li po vama Uredba o zaštiti obalnog pojasa, kako to veliki vole kazati, namijenjena interesima domaćega »malog« čovjeka ili ona pogoduje krupnim investitorima?

Gamulin: Uredba je za običnog Hrvata s obale sigurno razarajuća. Inicijalno je to bila izvrsna inicijativa, međutim metastazirala je u vrlo opasni proces. Ne vjerujem da je od samog početka postojao dijabolični plan otimanja obale. Još od devedesetih svi smo čekali kada i kako će nam krupni kapital oteti obalu kao najvredniji nacionalni ekonomski resurs. Međutim pokazalo se da su upravo uredba i mehanizmi koje je pokrenula zakonska podloga za otimanje obale Hrvatima. Sve je izvedeno perfidno lako, i to pod motom zaštite prirodnih vrijednosti, a ako se nešto ne učini, posljedice će biti bolne. Najopasnija stvar je što uredba gotovo isključivo priprema turističko zemljište za prodaju krupnim, uglavnom stranim investitorima. Naime, glavnina gradnje koja se predviđa je hotelskog tipa. Tu prostora za gradnju pansiona ili obiteljskih hotela koji su primjereni našem mjerilu nema. Bojim se da su naši strahovi kako ćemo postati konobari i sobarice opravdani. Domaći ljudi bez potpore države ne mogu ništa, a pogotovo ne graditi velike hotele. U toj situaciji oni mogu samo prodavati svoju zemlju, i to jeftino. Na Jadranu sigurno ima mjesta za velike hotele i hotelska naselja, ali i domaći imaju pravo na život, pogotovo na svojoj zemlji.

Je li to strah od nepoznatog i stranog i stranih investitora i poslodavaca?

Gamulin: Apsolutno nemam ništa protiv stranaca - dapače. Mislim da je izvrsno što stranci kod nas dolaze i kupuju kuće i zemljišta, to je sigurno najveći kompliment, a povećava i vrijednosti. Meni je jedino žao što se kod nas u planiranju donose takve političke odluke koje osuđuju ono malo Hrvata koji će obitavati na obali da rade kao sezonska najamna radna snaga u tuđim hotelima. Država je trebala oblikovati naše integriranje u globalnu rasprodaju Jadrana. Da su Hrvati organizirani i bogati, sigurno ne bi prodavali svoju zemlju, ili je bar ne bi prodavali prejeftino nego bi na njoj zarađivali.

»Lopovi se pretvaraju da su dobrotvori«

Radi li se pritom o korupciji prema ljudima koji nisu dovoljno svjesni svojih mogućnosti?

Gamulin: Korupcija je slojevit pojam. Pazite, kada sam počeo raditi hvarske planove znatno prije uredbe, prvih pet ljudi koji su ušli u moj ured pokušali su me korumpirati i nagovoriti me da njihovo zemljište ucrtam kao građevinsko. U svojoj beskrajnoj taštini i gluposti na njih sam bio beskrajno ljut i bahato ih tjerao od sebe. Da ih prijavim? Njihove su priče zapravo bile toliko tužne, željeli su uglavnom samo da njihova djeca ostanu živjeti na otoku, a za to su im trebale kuće i apartmani za iznajmljivanje. Tada sam postupno shvatio svu težinu situacije. Pokušavao sam ih uputiti kako mogu dobiti puno više, doduše uz napor da ovladaju njima prekompliciranim sustavom izrade urbanističkih planova. Oni leže na zlatnim jajima koja im netko namjerava ukrasti, a onaj tko krade baš i nije od pomoći. Korupciju malu, sitnu, činovničku možda je i moguće dokazati, ali ona je nebitna. Prava korupcija događa se izgleda kompenzacijama umreženih odvjetničkih kancelarija i firma. Međutim, u našim malim sredinama sve se zna, i sigurno korupcija ima izvor u politici koja je generira ili tolerira. Mali činovnici možda su jedino vidljivi, ali oni nisu bitni jer su lako zamjenjivi i u krajnju ruku rade male štete, a sigurno su produžena ruka onih političara koji su ih na ta mjesta postavili. Druga stvar je organizirani kriminal u kojem se uska grupa bogati na račun većine koristeći zaštitu državnog aparata. To je već stvar vladine politike. Vjerujte, to su zapravo sve lako rješive stvari, samo kad se hoće riješiti.

Iz Vašeg odgovora stječe se dojam da je ipak riječ o korupciji!

Gamulin: Prosudite sami: Ako se turistička zemljišta koja potencijalno vrijede 100 i više € po kvadratu prodaju po maksimalno 25 ili 30 €, nešto tu nije u redu. Normalni neumreženi Hrvat mora se zadovoljiti cijenom od 2-3 € ako ne nađe anđela smrti koji će mu ponuditi cijenu od 25 €. Međutim umreženi anđeo i oni koji su mu pomogli u toj raboti nakon što zemljište postane građevinsko s lakoćom mogu po kvadratu dobiti minimalnih 100 €, a na atraktivnijim lokacijama i nekoliko puta više. Međutim, ako se kupac stvarno namjerava baviti turizmom, tu će sagraditi hotel koji će dugo, dugo raditi, a naš domorodac će, nakon što potroši svojih 25 € koje u pravilu ne može pametno uložiti, u tom hotelu dugo, dugo biti pomoćna sezonska radna snaga. Našem domorocu tako je sustav oduzeo njegovih bar 75 € po kvadratu. Takvih ugovora, koliko znam, ima obilje na poreznoj upravi i sudu. Je li to korupcija, stvarno ne znam, ali je danas rezultat proklamirane državne politike. Osobno mi je jako drago što s tim više nemam nikakve veze. Stvarno boli kako su mali ljudi sretni što mogu za svoj kvadrat dobiti 10 €, iako znaju tko će na njemu zaraditi vrtoglavih 90 €.

Bez obzira na to, Vi ćete vjerojatno ostati angažirani u struci, što svjedoči Vaše zalaganje za pojašnjavanje niza nepravilnosti koje se javljaju u planiranju prostora.

Gamulin: Kao i svako vrijeme, tako je i naše čudesno i neponovljivo, ne znam zašto, ali imam strahovitu želju sebi i drugima pojasniti stvari koje mi se čine važnim. Razotkrivanje skrivene istine da je uredbom obala već oteta Hrvatima, čini mi se iznimno važnim. To nije fluidan, anoniman proces već ima preciznu adresu. Zna se točno tko i kako ga je zakonski uobličio i proveo, a to je Vlada. Bit ću beskrajno naivan, možda stvari krenu u drugom smjeru. Država bi bar trebala pomoći domaćima u izradi urbanističkih planova i dobivanju kredita, i to ne deklarativno nego stvarno. Tada bi domoroci mogli prodavati gotov proizvod, pa bi njima ostalo bar svih 100 eura, koji onda ne bi odlazili ucjenjivačima svih kategorija. Pri tome ne smijemo misliti da smo nešto posebno i da je naša obala raritet. Slični procesi događali su se i događaju se na svim turističkim obalama diljem svijeta. Tu krupni kapital tjera domaće pučanstvo. Ali, ipak osjećam se prevareno, i slabo mi je kad vidim lopove kako se pretvaraju da su dobrotvori, a zloupotrebe pakiraju u celofan zaštite prirodnih ljepota.

»Netko treba svjedočiti o Judinim škudama«

Vaš odgovor djeluje zastrašujuće. Uklapa li se u to, po Vama, i slučaj Vir?

Gamulin: Šteta što je baš Vir postao metafora rušenja divlje gradnje, možda bi bilo puno bolje da je to neki drugi otok ili grad. Osobno mi je na Viru znatno draža divlja gradnja nego nuklearna centrala. Naš problem s divljom gradnjom kao i sa svim planiranjem je u tome što mi ne rješavamo preventivno njezine uzroke, nego brutalno kažnjavamo njezine posljedice. Divlja gradnja nastaje jer država nije efikasno riješila nužnu potrebu ljudi da imaju dom i radno mjesto pa su građani prisiljeni te elementarne potrebe rješavati sami. Države koje su efikasno riješile te probleme nemaju problema s divljom gradnjom. Puki zbroj individualnih kuća uvijek je katastrofalan. Da je država navrijeme prepoznala potrebe svojih građana i prilagodila njima svoje zakone, na cijeloj smo obali mogli imati idilične rivijere obiteljskih pansiona i vikendica. Televizijske snimke su na Viru pokazale svu represivnu snagu državnog aparata. Prostor je resurs koji najednom država vrlo efikasno štiti. To je svakako stvar koju će zaljubljenici države pozdraviti, ali time se ne rješava bit problema, a to je da su te kuće nastale uglavnom kao investicije u turizam i da su ljudi od njih namjeravali živjeti. Da je rušenje divlje gradnje popraćeno jasnim vizijama kojima se Hrvatima ubrzava put do kuće, stana ili radnog mjesta, stvar bi imala smisla.

Što Vi mislite o najavama gradnje velikog broja terena za golf diljem Jadrana i upozorenjima o njihovoj štetnosti za okoliš?

Gamulin: Tereni za golf su dio atraktivne turističke ponude i njihovu gradnju svakako treba pozdraviti, pod uvjetom da oni donose boljitak lokalnim zajednicama, a ne samo krupnom kapitalu i prekupcima zemljišta. S golfom treba biti iznimno oprezan jer ne postoje kontrolni mehanizmi koji bi zaštitili interese lokalnih sredina te lokalne sredine mogu ostati naprimjer bez vode. Ali te uzurpacije nemaju nikakve veze s golfom nego samo s nama i našom nesposobnosti da se suočimo s agresivnim kapitalom. Treba uvjetovati da golf bude pokretač razvoja, pa će od njega svi imati koristi, a ne samo neki, dok drugima ostaju štete.

Je li Vas ponekad strah posljedica Vaših javnih istupa?

Gamulin: Ne, jer javno nikad ne govorim o sebi nego o procesima i idejama što mi se čine važnim. Sada kada je proces urbanizacije obale pri kraju i kada je budućnost Hrvata na Jadranu zapravo u tišini zapečaćena, čini mi se da su napravljene velike greške. Hoće li se Hrvati uozbiljiti i bar pokušati politički artikulirati svoj ekonomski opstanak ili će nestati u žutilu tiskovina, ipak je stvar kolektivne mudrosti. Šteta bi jedino bila da stvar prolazi u kolektivnoj krivnji, nismo svi jednako participirali u tom ružnom snu. S ponosom tvrdim da sam se tom procesu čak pokušao i oduprijeti, pa makar me to stajalo i stotinu otkaza. Netko treba svjedočiti o Judinim škudama. Ovo nisu vremena za smijeh.

---1

»U potrazi za etikom«

Odabrani ste za izbornika internetskog natječaja idućega Zagrebačkog salona koji je posvećen arhitekturi. Možete li već sad reći koja će biti tema natječaja?

Gamulin: Naš salonski natječaj nema pretenzija otkrivanja tople vode na idejnim horizontima. Tema se nametnula kao dominantna bez straha od plagiranja i sigurno ne iz pomodnosti nego iz puke potrebe za repozicioniranjem arhitektonske struke. Natječaj ima naslov »U potrazi za etikom«, s podnaslovom »Etika je lijepo«. Globalno, u suvremenom svijetu malo što je doživjelo svoju relativizaciju kao moral i etično. Granica dobra i zla gotovo se ne raspoznaje, ili čak nema potrebe da se postavljaju. Sama arhitektura i arhitekti prečesto su, kao i svi drugi uostalom, na mračnoj strani sile, ali to prikrivaju raznim estetizacijama i dizajniranjem. Tražiti etičnost globalno je pitanje i već je bila tema nekoliko svjetskih smotra. Kako ni u Hrvatskoj situacija s arhitekturom nije sjajna, htjeli smo koliko smo mogli i na velika salonska vrata uvesti temu slobode odabira između dobra i zla. Međutim, i sama nakana da se pitanje etike postavlja kao dominantno uz svu patetičnost i pozitivizam izgleda mi danas kod nas jedino prihvatljiva... Volio bih kada bi pristigli radovi nudili etičniji svijet od onoga u kojem danas živimo.

---2

Domoroci uvijek gube

Zemlja se i dalje prodaje prejeftino, tisak je pun oglasa za prodaju zemljišta, čak i cijelih otoka. Kako se zapravo formiraju vrijednosti i cijene zemljišta?

Gamulin: O tome je li neko zemljište građevinska zona odlučuje, po današnjim interpretacijama uredbe, zapravo politika. Naprimjer, na Hvaru to otprilike znači: ako je neko zemljište građevinsko, njegova se cijena realno kreće od 100 do 200 €, a ako je negrađevinsko od 3 do 5 €. Znači politika odlučuje hoće li netko biti bogat ili siromašan. Da bi se izbjegle zloupotrebe, zakon predviđa proceduru javnog uvida tijekom koje svi koji imaju zemljište mogu vidjeti njegov status i mogu uložiti primjedbe. Takva procedura nije predviđena tijekom određivanja turističkih zona koje uredba propisuje općinama i one je moraju samo pasivno prihvaćati, bar prema dosadašnjim usmenim nikad napisanim tumačenjima. Međutim, koliko slijedim, pojavljuje se jedna čudna međucijena od 20 do 35 € koja upućuje na moguće zloupotrebe. To je cijena potencijalnih turističkih zemljišta, znači zemljišta koja moraju biti najprije verificirana kao turistička od strane županije i ministarstva. Znači, kada takva zemljišta postanu građevinska, njihova cijena automatski raste na vrtoglavih 100 do 200 €, a ako turističko zemljište postane negrađevinsko, njegova cijena se stropoštava na 2 do 3 €. U toj igri domoroci uvijek gube, pitanje je samo koliko.

Glas Koncila, broj 23 (1667), 4.6.2006.