CroInfo.com - Pro Republika Hrvatska

Slučaj generala Gotovine se pretvara u reprizu već uhodane groteske, u kojoj tzv međunarodna zajednica sve neposrednije koristi haško sudište kao sredstvo upravljanja regionalnom krizom. U toj je perspektivi zadnje izvješće tužiteljice Del Ponte posebno opasno. Svoje ranije tvrdnje o navodnoj nesuradnji odnosno lažnim iskazima hrvatskih vlasti zamijenila je tezom o podvojenosti državnih struktura, kada je riječ o provedbi politike Vlade. Upravo je to jedna od bitnih značajki onih država, koje se na Zapadu označava „promašenima“ odnosno „neuspjelima“ (failed) a zato, u krajnjoj liniji, i kandidatima za neku vrst skrbništva ili nadzora.

Na sličan se način može tumačiti i izjava gđe del Ponte da se, navodno iz uviđavnosti spram hrvatskih vlasti, ustručava govoriti o pozadini svojih posljednjih tvrdnji. Najvjerojatnije se iza toga kriju sitne obavještajne igre nakon što je Vlada najprije dozvolila djelovanje britanskih obavještajaca u Hrvatskoj a zatim se našla u situaciji da tumači palež njihova vozila pred zagrebačkim hotelom.

Cijeli spektakl svjedoči o teškoj besperspektivnosti hrvatske vanjske politike. Iako zna da je dio područja tzv. sukoba niskog intenziteta, u kome velesile isprobavaju svoje međusobne odnose i vektore (pri)sile spram malih aktera, Hrvatska se maksimalno izlaže kao meta pritisaka, svojstvenih psihološkom ratu. Takva zapanjujuće loša pozicija hrvatske vanjske politike nakon trinaest godina neovisnosti rezultat je nerazumijevanja hrvatskog političkog tijela za potrebu, da u složenom okruženju osmisli i razvije vlastitu geostrategiju i cjelovitu državnu politiku, koja je podupire i jača.

Važna tijela države funkcioniraju pod utjecajem nekolicine autoriziranih gatalica i ponekog novinarskog pera plitke pameti (i još plićeg morala), koji neumorno poučavaju da je u ovo doba globalizacijskih integriranja – ali i rastućih suprotnosti između makroregija svijeta – državna suverenost izgubila svaki smisao. Izgubljena u tako stvorenoj magli, hrvatska politika usrdno ponavlja da joj je ulazak u euroatlantske integracije apsolutni i neupitni cilj, i to baš u doba, kad se sastojnice tih integracija, svjetski hegemon SAD i Europska unija, uglavnom slažu jedino u tome - da se ne slažu!

Svoju staru rezerviranost spram Hrvatske Unija je demonstrativno pokazala dodajući odluci o statusu kandidata novu i sasvim izlišnu suspenzivnu klauzulu i teškim porođajem nečega tako beznačajnog, kao što je datum početka pregovora. U takvoj se situaciji valja dobro zamisliti nad činjenicom da EU sve više gubi osjećaj vlastite misije i mučno traži novi identitet i nove resurse za desetak novopridruženih gladnih usta. Kao što se nedavno pokazalo, hrvatski put u EU, pod budnim okom svekolikih stručnjaka i političkih moralista, vodi osim toga preko jedne utjecajne zemlje, čija je vanjska politika u rukama malo pripitomljenih neofašista-iredentista , i druge, u kojoj tanka verbalna glazura europskih vrijednosti prikriva vanjskopolitičke apetite i nastupe dostojne nedavne balkanske prošlosti.

Kada si Hrvatska u takvom okružju postavi cilj bez alternativne pozicije, na koju se može usmjeriti dođe li do komplikacija, ona se ne samo lišava pregovaračkih argumenata nego se stvarno sama stavlja u poziciju protektorata, koji se u međunarodnoj politici pozicionira sitnim balkanskim igrama kratkoga daha. Dio političke klase to čak doživljava kao dodatnu prednost jer se lijepo uklapa u unutarnju politiku i njenu uhodanu tehnologiju sublimiranja sukoba interesa u „slučajeve“. Gotovina je posljednji u nizu nesretnih pijuna političke igre, kojom isprepleteni interesi velikih sila i sitne domaće politikantske smicalice učinkovito skreću pozornost hrvatske javnosti sa sudbinskih pitanja.

U svemu tome mnogi mediji sudjeluju kao ortaci, što iz neznanja i indolencije, što kao rezultat prožimanja s političkim interesima. Stupci se neumorno pune neutemeljenim i neobvezujućim, ali diplomatski škodljivim kratkoročnim nagađanjima, špekulacijama i preuveličavanjima te njima stvorenim pa izjalovljenim nadama. Domaćim se političarima u toj igri pridaje velika i besplatna medijska pozornost, a kad se njihove priče iskažu kao stvaranje najobičnije političke magle, nitko ih ne poziva na odgovornost.

Još uvijek aktualne priče o 2007. kao godini odluke o punom članstvu, odnosno hrvatske spremnosti za takvu odluku, samo su posljednji primjer politički potpuno nerealnih maštanja, koja se hrvatskoj javnosti uporno prodaju bez ikakva pokrića, barem dok je Velika Britanija ona sila, koja upravlja krizama na ovom području i pri tome slijedi određenu strategiju. A takve priče imaju na žalost svoju cijenu.

Godine 2001. punilo se novinske stupce tvrdnjama, kako je realno očekivati da na brzinu isforsirani, potpisani i ratificirani, a za Hrvatsku krajnje nepovoljni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), stupi na snagu već za godinu dana. Sada, tri godine nakon ekspresnog hrvatskog potpisa i ratifikacije, Sporazum je još uvijek u posljednjim fazama kiseljenja po poštanskim sandučićima bruxelleske administracije. A Hrvatska je pristala da u međuvremenu (privremeno!) smanjuje svoje carine kao da je postojeći sporazum već tu. Pri tome ju je, kao cijenu svoje ratifikacije, najbesramnije ucjenila upravo Italija, koja je kao najveći trgovinski izvoznik u Hrvatsku ubrala najveće koristi od prijevremenih sniženja hrvatskih carina i već niz godina marljivo sisa dobit iz hrvatskih banaka, serviranih na pladnju i uredno saniranih!

Sada se pak u Saboru javljaju dvije stranke – SDP i HSS – koje Vladu žele obvezati „da prije i poslije ulaska u EU zaštiti hrvatsko poljoprivredno, građevinsko i šumsko zemljište od opasnosti koje nosi liberalizacija u stjecanju vlasništva nad nekretninama“ (NL 25.11.2004.). I to tako država dobije, ni manje ni više, „trajno pravo prvokupa“. Kojeg li licemjerstva kada se državu, koja već godinama rasprodaje „obiteljsko srebro“ nacije da pokrije svoje ogromne akutne deficite, označava kao kupca vjerodostojne kupovne moći, kadru spriječiti rasprodaju zemljišta strancima!

Vrhunac ironije je da je glavni autor rezolucije prije tri i pol godine kao mnogo hvaljen ministar ispregovarao, a njegov sadašnji stranački šef potpisao, SSP, čiji čl. 60 sadrži sasvim suprotne odredbe. Tijekom četiri godine nakon stupanja na snagu Sporazuma predviđa se, naime, da će Hrvatska „postupno uskladiti svoje zakonodavstvo …. kako bi državljanima članica EU osigurala isti tretman kao i hrvatskim državljanima“ a da će zatim „ispitati [i] načine za proširivanje tih prava“ na poljoprivredne površina i posebno zaštićene objekte.

Ugovoreni tekst ne dozvoljava dakle nikakvih dvojbi da se Hrvatska obvezala širom otvoriti vrata stranim kupcima nekretnina najkasnije četiri godine nakon stupanja na snagu SSP-a. Zašto bi sada EU u pregovorima o članstvu odustala od golemih prava i povlastica, koje joj je Hrvatska tako brzopleto darovala? No koga to zanima? Naše izabrane političare i medije očito ne!

Branko Salaj 29.11.2004.