Bijeda
politike:
Mesić
postaje engleska kraljica
Večernji
List
M. Jajčinović
Težnja predsjednika Stjepana Mesića da se na svaki način razlikuje od svoga prethodnika dr. Franje Tuđmana uskoro bi mogla biti i ozakonjena. Pa bi Mesić, kao predsjednik umirovljenik, imao brdo prava, povlastica i privilegija više od Tuđmana!
Tako smo svjedoci neočekivanog paradoksa da je onaj kojega su optuživali za kraljevske ovlasti imao zapravo sirotinjska prava u odnosu na onoga koji je rogoborio protiv tih kraljevskih ovlasti.
Dok bi Tuđman, da je živ, a da više nije predsjednik, bio samo doživotni počasni saborski zastupnik, Mesić bi zapravo postao britanskom kraljicom. Imao bi pravo na svoj ured, dvojicu tajnika, auto, vozača, čuvara... Jer, navodno je tako i u Europi, navodno je to u skladu s europskim standardima. Samo što mi nismo bogata Europa. Ali, ako je tako u Europi, onda je tragom naše podaničke crte besmisleno u ozakonjenje poslijepredsjedničkih prava uvoditi mjerila sirotinjskog mentaliteta, hrvatsku svakidašnju jadikovku kako je to skupo, kako će to porezne obveznike godišnje koštati pola milijuna kuna. Dva su razloga zbog kojih je besmisleno jadikovati nad poreznim obveznicima. Prvi je psihološke prirode, jer današnje fetišiziranje poreznih obveznika nedvojbeno podsjeća na nekadašnju idolatriju radničke klase. Kao što se nekad pozivalo na interese radničke klase, danas se poziva na troškove poreznih obveznika. Drugi je razlog činjenica da su isti porezni obveznici birali zastupnike koji će glasovati za zakon o predsjedniku, a birali su i samoga predsjednika. Ako se zna naša stara navada da se mi uvijek želimo prikazati europskijim od Europe (što je hipertrofiralo tvrdnjom o jednom od najstarijih naroda Europe), onda ne čudi da i u odnosu prema bivšim predsjednicima države želimo imati takozvane europske standarde.
No, mala je ironija sudbine da bi to trebalo početi sa sadašnjim predsjednikom koji je mnoštvo svoje energije potrošio na uvjeravanja kako ne želi biti Tuđman!
Na tome je uvjeravanju uvelike i dobio izbore. Tvrdio je da želi biti drukčiji, da je Hrvatskoj nužna detuđmanizacija, a da je treba započeti baš rušenjem kulta predsjednika. Umjesto predsjednika autoriteta i ozbiljnog oca domovine, Mesić nam je ponudio model predsjednika građanina i model opuštenog susjeda s prvoga kata te pobrao simpatije jer je pobudio potajnu nadu mnogih da jednoga dana predsjednikom mogu postati i oni.
Sada se predsjedniku Mesiću pruža prilika da na privilegijama koje mu se nude testira svoju dosljednost, što je propustio izvesti nakon što je postao predsjednikom. Od svih njegovih obećanja pod motom: Neću ja biti Tuđman, dosljedno se ostvarilo samo ono o nastavku ispijanja kave. Pa je umjesto nekadašnjeg kiča s predsjedničkom gardom (što samo po sebi i nije bilo nešto estetski skandalozno, jer kič i politika nisu strani ni Europi) uveden demokratski kič, nastavak serije s predsjednikom na kavi. No, sada na Mesiću nekoć omrznutom Pantovčaku! Jer, unatoč tome što se na ovim prostorima sporo pamti, a brzo zaboravlja, ipak se valja podsjetiti kako je upravo Mesić obećavao da ne kani u Predsjedničke dvore, jer da on nije kralj.
Ali, brzo se predomislio. Danas mu se pruža nova šansa da pokaže kako se ipak nije odrekao namjere da bude neformalan, običan i drukčiji od svoga prethodnika, pa i od svojih budućih političkih konkurenata. Bilo bi u skladu s njegovim političkim stilom da se vrati tzv. izvornom Mesiću i odrekne se barem dijela beneficija koje mu se spremaju.
Jer, ako je Tuđmanu zamjerao da nije faraon, još manje bi to trebao biti on. Barem bi to bilo u skladu s njegovim nekadašnjim kategoričkim imperativom. A sigurno bi i obnovio stare i pobrao nove simpatije jer u našoj podsvijesti još živi sklonost egalitarnom sindromu, tj. da svi pa i predsjednik dijelimo i trpimo ono što imamo.
Svojim odnosom prema onome što mu se nudi predsjednik Mesić može uvesti nove moralne i zakonske standarde koji bi mu sigurno donijeli i novu izbornu pobjedu. No, može on to i zanemariti, pa po uzoru na iskustva EU i SAD-a pristati na kraljevske uvjete za Hrvatsku.
Dok će porezni obveznici birati između Mesića i njegovih protukandidata, Mesić bi trebao birati hoće li biti hrvatski monarh ili hrvatski realist. Prvo donosi (staračku) bezbrižnost, drugo sigurno novu izbornu pobjedu.
|
