Kako vladaju vladari

Tihomir Dujmović / Glas Slavonije
http://www.glas-slavonije.hr/kolumne.asp?rid=924&page=1&id=17

Pet godina nakon Tuđmanovog odlaska, ništa doista nije kao prije. Svi smo mi stariji, iskusniji, rekao bih zreliji, svi jasno vidimo njegove mane i vrline, i mora se priznati - kad se sve zbroji i oduzme - da je lukavi Henry Kissinger bio prokleto u pravu kad je rekao da će se veličina Tuđmanova djela vidjeti tek kad ga ne bude! Što smo, dakle, naučili u ovih pet godina? Živimo li bolje ili lošije, cvatu li nam ruže nakon provedene detuđmanizacije ili je okus prevare sve jači? Što smo sve vidjeli i što nam se sve ponudilo u ovih pet godina od kada nema Tuđmana na političkoj pozornici? Napokon, je li nam Tuđman sudbina ili je to tek iznimka u našoj povijesti?

Nepristajanje na poslušnost

Ponajprije, držim da smo vidjeli kako njegovi nasljednici u Vladi, na Pantovčaku ili u Saboru, koliko god mlađi, suvremeniji, moderniji i europskiji bili, ne uspijevaju dokazati da znaju, mogu i hoće s istim žarom braniti hrvatske nacionalne interese. Doista je kristalno jasno da Hrvatska ne može prkositi cijelom svijetu, niti se može voditi potpuno neovisna politika. No, bojim se da Sanader, baš kao jučer Mesić i Račan, griješi u dvije kapitalne procjene: prvo - da ulazak u Europsku uniju rješava sve naše probleme, da nam je to, dakle, cilj sam po sebi, a ne sredstvo. Naime, taj stav implicira da je Europska unija svojevrsni raj na zemlji, a ne zapravo tek jedna od političkih organizacija čije se članice i dalje rukovode samo i jedino svojim interesima. Drugo - da je za ulazak u Europu, a sutra i za skladno blagostanje unutar te Europe, dovoljno biti poslušan preko mjere dobrog ukusa i jer je Unija savršena politička ustanova u kojoj više ogorčeni politički interesi nisu pokretačka snaga, već nastupa vrijeme potpune idile, poslušnost otvara sva vrata. Opet krivo: Unija je skup različitih interesa. Pravi i vrhunski igrači su samo oni koji ostaju u sedlu, a pritom uspijevaju nametnuti svoje interese. To je velika igra, a ne poslušnost koja iritira.
Tuđman je to razumio i vidio bolje od drugih, i sve probleme koje je imao na vanjskopolitičkom planu imao je zato jer nije pristajao na poslušnost. Na nju nije pristajao jer ona znači da ostvarujete političke interese onih koji ustupke traže, a ne vlastite političke probitke. Naime, niz drugih pitanja: odnos prema medijima, odnos prema gospodarstvu, razumijevanje gospodarskih problema, petljanja u privatizaciji, ako hoćete i relacije vezane uz tajne službe, baš kao i, primjerice, odnos prema parlamentarizmu, sve je to više-manje podjednako bilo u vrijeme Tuđmana, Račana ili danas Sanadera.

Ništa nije kao prije

Problem je u tome što smo s Tuđmanom gradeći Hrvatsku počeli graditi jednu novu državu, pokušali smo je postavljati na nekim drugim temeljima i u tom poslu sve smo mijenjali: od jezika do valorizacije prošlosti. Taj je proces bio nužan ako smo novi okvir željeli napuniti novim sadržajem, a međunarodno priznata hrvatska država bila je tek okvir. Detuđmanizacija, i to je njezin najveći krimen, taj je proces zaustavila, vrativši nas zapravo u razdoblje prije 1990. Vidi se to na klasičnim pojavama: u jeziku, gdje se opet rabe masovno hrvatsko-srpski idiomi; u tretmanu prošlosti (više nema pomirbe, sad se opet počelo gledati tko je s koje strane došao u Domovinski rat); u tretmanu nacionalnih pitanja, jer tu više ništa nije važno - ni himna, ni državni blagdani, ni državne granice. Riječju, ništa nije kao prije, ali taj novi sadržaj nije sadržaj koji je nadogradnja starog s ispravkama evidentnih grešaka.

Povratak Tuđmanu

Taj novi sadržaj je sociološki revival 80-ih. Da bi to bilo moguće bilo je nužno medijski unakaziti Domovinski rat, branitelje tretirati kao potencijalne lažne invalide, optužnice u kojima su ljudi koji su hrvatsku državu stvarali tretirani kao članovi zločinačke organizacije valjalo je uzeti u razmatranje. Naime, premda je neke relacije u Tuđmanovoj politici doista valjalo mijenjati, u osnovi je detuđmanizacija bila potpuno pogrešan projekt. Vrijeme će, naime, pokazati da ako želimo graditi hrvatsku državu onako kako su sagrađene eminentne europske države, morat ćemo se vratiti Tuđmanu, naprosto stoga jer je on ponudio kriterije koji traže poštovanje, a nama se u ovih pet godina ništa bolje nije ponudilo, a da bi u isto vrijeme zadržavalo onu količinu nacionalne politike koja bi jamčila mirnu budućnost. Ako, pak, idemo u zapadni Balkan pa ćemo zajedno s regijom činiti neki novi europski entitet, ako idemo u Europu kao topovsko meso, kao nova kolonija bez identiteta, onda je ovaj neojugoslavenski pravac koji je zauzet detuđmanizacijom funkcionalan. U protivnom, Tuđmanu ćemo se morati vratiti. Gledamo li današnje Tuđmanove nasljednike, one koji se nude bilo kao stranka bilo kao pojedinac za vođenje hrvatske države, bojim se kako se pokazuje da je Tuđman, nažalost, bio tek incident u klasičnoj hrvatskoj malograđanskoj, "domobranskoj" i metaforički govoreći mačekovski neodlučnoj politici. Tuđman je, kako stvari sada stoje, dakle, očito bio tek svojevrsni incident u hrvatskoj povijesti, a ne konstanta, i to je doista tužna konstatacija tek pet godina nakon njegova odlaska.
 

2004-10-12