TJEDNA INVENTURA
Hrvatski politički vrh na Golom otoku
 

Milan Ivkošić
http://www.vecernji-list.hr/home/nedjeljni/Kolumne/208820/index.do

NED 30. 1.
Kako će Mate Granić pomoći "vukovima" u Đapićevu HSP-u
"Ja ću HSP pretvoriti u stranku prihvatljivu za Europu", kaže danas u jednom intervjuu Mate Granić. Ni sam, ni sa svojom strankom Granić kod hrvatskih birača ne može više računati ni s jedan posto glasova, ali ako nije hrvatski format, jest europski. Takvog, HSP ga uzima za posebnog savjetnika. Što od njega može naučiti? Može naučiti kako izblijediti, kao što je i sam Granić kao političar izblijedio. To bljedilo neće vjerojatno nauditi Đapiću i društvu kod hrvatskih birača, jer biračima Granić neće značiti isto što i HSP.
Pričao je Gojko Šušak kako je Tuđman njega i Granića jednom pozvao na razgovor zbog nekog pritiska na Hrvatsku na koji je trebalo brzo reagirati. Prvo je Granić rekao što misli i što bi trebalo učiniti, zatim je svoje rekao i Šušak - posve suprotno onome što je rekao Granić. Na to će Granić, krenuvši dodovorno s obje ruke prema Šuškovim koljenima: "E, točno sam i ja tako mislio!"
Donedavno u Europi obilježeni Đapić boljeg savjetnika nije mogao izabrati. Sad će znati: kad bi na stav nekog europskog dužnosnika o Hrvatskoj trebalo uzvratiti onako kako bi uzvratio Ante Starčević, Đapić će mu reći: "Gospodine, kao da čitate moje misli!" Pa je sad jasnije zašto je Đapićev HSP za simbol izabrao vuka: da bi onima kojima zatreba u igri političkih asocijacija i kombinacijama za vlast prva misao bila - janje.

PON 31. 1.
Što bismo nagrabusili da Sanader i Račan nisu osnovali Savez za Europu!
Pošto su Račan i Sanader razveseljavali naciju svojim Savezom za Europu, na početku ovog tjedna objavljeni su prvi osvrti ekonomskih znalaca na taj savez: nedostaje mu - nacionalni plan gospodarskog razvoja. Sanaderova vlada, kao što je činila i Račanova, gospodarstvo prepušta neoliberalističkoj nemilosti tržišta. Istodobno, bivši bankar, a sada profesor na Ekonomskom fakultetu dr. Drago Jakovčević govori kako su se u toj nemilosti strancima prodavale banke. Hrvatski su građani u sanaciju tih banaka uložili 19,5 milijardi kuna, a one su prodane za 5,5 milijardi, odnosno za 14 miljardi kuna manje! Kako te strane banke kreditiraju hrvatsko gospodarstvo? Evo Jakovčevićeva odgovora: "Do sada je gospodarski rast ostvaren isključivo državnim infrastrukturnim projektima, a banke su se angažirale samo uz jamstvo ili garanciju države". A u infrastrukturi riječ je uglavnom o cestama kojima jure automobili proizvedeni u zemljama vlasnika banaka, kod kojih su se zadužili hrvatski građani kako bi te automobile kupili. Ako je, dakle, Savez za Europu sklopljen na rasprodaji banaka, siromašenju i zaduživanju građana i države, bogaćenju stranaca u Hrvatskoj i izostanku financiranja hrvatskog gospodarstva - kako bismo nagrabusili da Račan i Sanader nisu postigli nacionalni konsenzus! Spas u zadnji čas!

UTO 1. 2.
Ivo Sanader prije tridesetak godina bavio se vizionarskim poslom za domovinu
Gotovo isti dan jedne su novine objavile da Ivan Aralica navodno piše satirični roman o Ivi Sanaderu, a druge obilje podataka o "nepoznatim austrijskim poslovnim danima" našega premijera. I sam Sanader često voli spomenuti svojih četrnaest godina boravka u inozemstvu, pogotovo kad hoće naglasiti da mu, jer se i sam tamo bavio biznisom, nije nepoznato kako se u Europi posluje. Dakle, osamdesetih godina prošlog stoljeća, Sanaderov biznis, kojim se poprilično obogatio te "osigurao egzistenciju sebi i svojoj obitelji", značio je i plemenitu brigu za domovinu. Iz Austrije je u Hrvatsku, tada željnu i žednu sloboda, dok su svoju preveliku želju i žeđ još mnogi "kontrarevolucionari" plaćali robijanjem u Staroj Gradiški i na Golom otoku, slao za različite listove utješne slike golih djevojaka, krimiće, ljubiće i SF romane. Sada kada vidimo koliko je Sanader liberalizirao svoju stranku, pa i cijelu zemlju, prepustivši je stranom kapitalu, možemo reći da je taj njegov davni doprinos liberalizaciji medijske scene i javnosti u domovini bio vizionarski. Tih godina Sanaderovih poslovnih uspjeha sa slanjem ženskih oblina iz inozemstva u domovinu u kojoj su se već uspješno slagali Udba i pornografija, Bruno Bušić za tu se istu domovinu u inozemstvu mazohistički dao ubiti. Različiti ljudi, različiti "biznisi"!

SRI 2. 2.
Oko spolnog odgoja u školama čuje se samo jezik bespolnog nasilja
Seksualni odgoj u školama? Ne čini li vam se da nije riječ ni o kakvim dobrim i korisnim nakanama nego o opčinjenosti seksom kao vladarom svijeta, vrijednošću nad vrijednostima, jedinim smislom i svrhom života? Sličan, diktatorski model potrošilo je prošlo stoljeće u - Hitleru, Staljinu, Mussoliniju i inim silnicima koji su utjelovljavali eros cijelih nacija. Gospodin znanstvenik, doktor seksa, koji predlaže da seksualni odgoj počne već s djecom od deset godina, obnavlja obožavanje kulta vođe preinačenog u kult seksa - od pionirskih dana. Najveći neprijatelj ljubavi, pa i seksa, jest upravo seks kao autoritet, kao totalitarna agresija na svijest i slobodu vlastitog iskustva, spoznavanja i odabira. Totalitarni su se režimi najviše bojali tajne, zavjere. Eros je naša tajna, zavjera naše privatnosti koja ne podliježe nikakvom učenju ili odgojnim projektima. Svađe oko Povjerenstva za prosudbu programa spolnog odgoja u školama na obje su strane pune militantnog jezika, formiraju se ideološke vojske sa svojim nedodirljivim časnicima, na javnom problematiziranju ljudske intime prave se karijere... Uglavnom - jezika nasilja. A nasilje nema spola.

ČET 3. 2.
Samoubojstva branitelja za vlast su obična vijest iz medija
Vijest je objavljena jučer, a novinari danas pišu kako su, bez uspjeha, iz Ministarstva branitelja pokušali čuti komentar o samoubojstvu dragovoljca Domovinskog rata Željka Oreškovića u Hrastinu pokraj Osijeka. Obitelj - suprugu, troje malodobne djece i sebe - uzdržavao je s 1300 kuna civilne mirovine, nakon što je, kao tehnološki višak, dobio otkaz u IPK Ratarstvo-stočarstvo, gdje je radio prije i poslije rata. Vijest o samoubojstvu u takvim prilikama jedna je od onih koja vam osjećaje ne pokreće ni prema kome ni prema čemu. Zaustavljaju se u nijemosti nad činjenicom čiji vapaj nema utočišta. Ima bolova u Hrvatskoj koje ljudima nanosi država kao nepoznati počinitelj, kojemu ništa ne mogu ni zakoni ni javnost. Domovinski rat, IPK, peteročlana obitelj s 1300 kuna! Može li se reći da je Orešković učinio samoubojstvo? Nije li točnije da je ubijen? Ali za to ubojstvo nema ni tužitelja ni optuženoga. Za zločine vlasti nema sudnice. Za nju je samoubojstvo Željka Oreškovića samo činjenica iz medija, kao rat u Iraku ili događaj sa stranica crne kronike. Nepoznati počinitelj, po prirodi svoje težnje da takav ostane, ni od čega se ne želi tako izolirati kao od onoga za što bi mogao biti optužen.
U takvu se vlast ne uzdati - to je prva pretpostavka s kojom čovjek može učiniti nešto za sebe i građani među sobom. Orešković je bio i branitelj države i radnik njezina poduzeća - ubio se jer je država učinila suvišnim i jednoga i drugoga.

PET 4. 2.
Što smo od Srbije dalje, lakše se podnosi blizina Hrvata i Srba
Prije koji dan u emisiji na HTV-u posvećenoj Relji Bašiću gostovala je beogradska glumica Milena Dravić u kolegijalnom ozračju koje je vjerojatno svakome normalnom bilo obično. Potpuna suprotnost provokativnim gostovanjima estradnih, novinarskih i inih srbijanskih zvijezda na koncertima i u medijima. Da Hrvati i Srbi mogu uljuđeno komunicirati te da im nije potrebno forsirano "bratstvo i jedinstvo", vidjelo se i na rukometnoj utakmici Hrvatska - SiCG u Tunisu poslije koje su našim igračima srbijanski čestitali na pobjedi - poneki čak i zagrljajem. Kad su se tijekom utakmice jedan naš i jedan srpski igrač nakon prekršaja rukovali, hrvatski su ih gledatelji nagradili pljeskom. Premda je utakmica bila prilično gruba, ni na parketu ni u gledalištu nijednog trenutka nije zamirisalo na incident. Vrijeme teče, i što god smo posebniji, bolje se podnosimo. Suprotan primjer: pokušalo se s prodajom beogradskih novina u Zagrebu i zagrebačkih u Beogradu - posao je propao. Koga u Hrvatskoj zanima što se svaki dan (ili tjedan) događa u Srbiji, i obratno! Na taj smo način od Srbije daleko, ali kad nas događaji dovedu u blizinu, ponašamo se sve normalnije. Svako iritantno nijekanje te udaljenosti šteti tolerantnoj blizini, doveli nas do nje susreti u Tunisu, Srbiji ili Hrvatskoj. Prisilna pak blizina uvijek podrazumijeva nasilje - ili ono kojim će se ona održavati, ili ono kojim će se rješavati njezina nepodnošljivost.

SUB 5. 2.
U zemlji u kojoj se narod dokopao slobode, vlast je politički zatvorenik EU
Pričao mi je jedan politički zatvorenik s Golog otoka kako su ih jedno vrijeme svaku noć plašili klapanjem puškomitraljezima kojima su cijevi kroz prozorčiće virile u spavaonice. Bit će uvjerenima da je Hrvatima sudbina biti u ovoj ili onoj vrsti političkog zatvora i pod neprekidnom prijetnjom, našim "europskim prijateljima" kao uperena cijev tako reći danomice služi Ante Gotovina. No, obilje Gotovine u hrvatskoj javnosti urodilo je oskudicom interesa ljudi i za njegov slučaj i za utjecaj tog slučaja na odnose Hrvatska - EU. Što je za hrvatsku vlast sve veća, za narod je sve manja drama. Pa ipak, još tjednima, sve do 17. ožujka, a možda i mjesecima poslije, nešto što više u narodu ne odjekuje - odjekivat će i među političarima i u medijima. Kao na Golom otoku puškomitraljezima, klapat će se Gotovinom, ali sve će manje biti ušiju da to čuju i sve manje strahova što će ih ti zvukovi proizvoditi. Krug strašljivaca suzit će se na Sanadera, Račana, Mesića i društvo oko njih, društvo koje je još potrebno da posluži za ucjene. Koji povijesni obrat: u zemlji u kojoj se narod dokopao slobode, vlast je postala politički zatvorenik Europske unije!