Đurđica Lieb

U jednoj od emisija »Otvoreno« HTV-a (voditelj Tihomir Ladišić), bila je tema o tsunamiju i žrtvama u jugoistočnoj Aziji. Uz niz korisnih savjeta i uz upoznavanje s istinom onih koji su direktno bili uključeni u užas koji se dogodio i koji su preživjeli, emisija je bila orijentirana na pomoć što je u ovim danima i mjesecima najvažnije. Spoznaja da ljudi koji su bili pripremni otputovati iz Hrvatske i pomagati nemaju tu mogućnost, bila je porazna: saznali smo da su za organizirani odlazak i pomoć potrebne najmanje 3 godine obuke. Iznenađuje kako smo bili pripremni za slanje vojnika u Irak, o čemu se svojedobno govorilo, ali se pod pritiskom javnosti odustalo (predsjednički kandidati papagajski ponavljaju kako do toga neće doći), iako je stručna pomoć - ekipa obučenih civila - poslana ovih dana u Afganistan. Emisiji »Otvoreno« nedostajala je duhovna dimenzija, sudionici se nisu doticali pitanja koje takva pustošenja ostavljaju u dušama ljudi, iako to nije ni bila osnovna tema. U nas je duhovnost već odavno protjerana iz medija. Možda bi pomoć psihijatara i psihologa bila dragocjenija od forenzičara koje pokušava reklamno sakupiti ministar Primorac, kao i u vrijeme rušenja njujorških blizanaca. Kroz to roditelji djece iznervirani ne znaju ni kada im školski praznici započinju ni kada završavaju, što je i ministrov osnovni posao.

Pomoć o kojoj se govorilo u emisiji bila je sadržana u isticanju telefonskog broja i žiroračuna na koji se može darovati novac. Koliko od toga dobiva (iako je možda u ovom slučaju drugačije) najskuplja telefonija na svijetu, nije poznato. Ne smije se prezirati nastojanje da se na takav način pomogne: ali trebamo svi sebi ponoviti - s 3,66 kn donacije, no ne smije naša savjest biti mirna, niti smo pilatovski oprali ruke. Emisije o takvoj pomoći objavljuju brojne strane, najpoznatije TV-postaje. U otuđenom svijetu u kojemu su televizija i internet ponekad važniji od vlastite žene i djece, i dobrota se nastoji kupiti telefonom i e-mailom. Naš susjed možda umire od heroina; umjesto da sve uradimo kako bismo ga izliječili, pomogli mu i utjehom i prisutnošću da nije sam, mi ćemo podići slušalicu i donirati za žrtve droge. Ljubav i prijateljstvo su zaista »najskuplji« i najteže ih darivamo. Ponekad je jedan darovani osmijeh, jedan posjet bolesnom ili kolač djetetu koje se osjeća samo više vrijedan od svih podizanja slušalice za donaciju. »Srcem se najbolje vidi«, a ne novcem i tehnikom. I novac i tehnika su potrebni, ali ne da mi postanemo oruđe njima; jer ni seljaku plug nije vladar nego sredstvo za rad. Ni suvremenom čovjeku koji je često u drugom naraštaju čovjek grada, tehnika ne smije biti gospodar.

Talijanska spisateljica Susan Tamaro, premalo poznata u Hrvatskoj (za razliku od inozemstva, budući da je prevedena na 20-ak jezika, sa snimljenim filmovima i nagradama), vjerojatno jer je vjerski orijentirana, iako dovoljno moderna, nije se libila svoj dio opusa obogatiti pismima narkomanu (njezina su pisma objavljivana u mjesečniku »Famiglia cristiana«). Puno je lakše bilo poznatoj književnici donirati novac. Dobrota je dragocjena i zato rijetka, ona u sebi nosi dio božanskog, milosrđe koje je svakom od nas potrebno, ne samo onima kojima ga dajemo - to je uzajamno bogaćenje. U emisiji »Otvoreno« saznali smo da se sve to može dogoditi i nama, tsunami se spominjao i u rušenju Dubrovnika u 17. stoljeću. Za opasnost se može pripremiti, što se radi i na svjetskoj razini; ali nam uz sve pripreme srca ne smiju ostati hladna.

Neusporedivo sa tsunamijem, ali na broj stanovnika može se čak usporediti katastrofa u Hrvatskoj u vrijeme agresorskog rata: brojka od 15 tisuća pretežno mladih poginulih ljudi, još uvijek »izgubljeno« 1400 života i oko 1500 samoubojstava - strašna je brojka. Tu nije spomenut broj invalida, bolesnika s PTSP-om, djece bez roditelja. Tu je potrebno srce, ne isključujući svu ostalu pomoć. Zadarski branitelj Bujas, koji se objesio o hrvatsku zastavu, bolovao je od PTSP-a. Napisao je 200 pisama svim institucijama u Hrvatskoj, boreći se kao predsjednik Udruge bolesnih od PTSP-a za svoje članove. Nitko nije odgovarao, ljudi vlasti bili su zaokupljeni svojim vladanjem. Snaga obitelji bila je preslaba. Što je netko od nas uradio za takve ljude? Koliko smo mi odgovorni za svako samoubojstvo? Vijetnamski sindrom liječio se preseljavanjem bolesnika u druge predjele (iako je odnio puno života), da bi se susretali s ljudima koji nisu isključivo dijelili njihovu patnju. Davala im se financijska pomoć za potpuno osamostaljenje i osposobljavanje u poslu. Ako postoji »hrvatski sindrom«, a postoji, naši su »ranjenici« još ranjiviji jer su im naši tajkuni, zahvaljujući establishmentu, oduzeli, dok su gubili živote, ruke i noge, razum, ono što su svojim rukama desetljećima stjecali.

Kad se spominju nova imena za pregovarače za ulazak u EU poslove u politici, nastoji se izabrati tzv. ljude neopterećene prošlošću - one koji su rat prošli zabavljajući se i stječući novac, radeći u ministarstvima ili zavjetrinama. Mnogi su prethodno bili specijalno obučeni izvjestitelji iz inozemstva, kao jugoslavenski novinari. Bitno je da su anacionalni, skloni komunističkoj doktrini i da nisu uprljali ruke pomažući ranjenima i onima s posljedicama rata. Jugoslavenski komunistički dečki koji su hodali hrvatskim redakcijama uvijek kao pobjednici, danas su ponovno pobjednici. Ne mora biti bitno što su već u gimnaziji bili članovi SK, mnogi od tih ljudi shvatili su istinu, oni koji je nisu željeli shvatiti i danas su vladajući. Papin vapaj, i brojnih vrhunskih znanstvenika i političara o 3 najveća zla - fašizmu, nacizmu i komunizmu - ni danas nije zaživio: djeca ortodoksnog komunizma naš su image za Hrvatsku, ali i za Europu. Zato je nužna edukacija (ne prisila) o Europi u kakvu ulazimo, kao i referendum. Bahatost političara, naslijeđena iz komunizma, vodi u gubljenje vlasti - oni se često ponašaju kao da je dovoljna samo istina njima poznata. Isticanje tko nas je već uveo u Europu, nikome nije potrebna, je li u Europu koja je prisvojila banke, kupila vile, dvorce, uvezla GMO-hranu? Postoji tisuću različitih europskih putova, kao i razrađen scenarij o razbijanju unije zbog gubljenja identiteta. U Velikoj Britaniji, euroskeptična Nezavisna stranka ima 12 mjesta u Europskom parlamentu, vladajuća Laburistička 17 mjesta. Roger Knapman želi Veliku Britaniju osloboditi EU-a, jer je prema njegovim riječima socijalističko-komunistička naddržava. Zato je osim fraza političara nužno dokazati građanima i da su svjesni zemlje (siromašne i njihovom krivnjom) u kojoj žive, ne samo cilja kojemu streme, i ne stidjeti se svoje dobrote, suosjećanja, bez djece u prvim kadrovima što neizbježno podsjeća na titovsko i maocetungovsko doba. Djeca uvijek trebaju biti najvažnija, kao i svi slabiji u uređenoj državi.

U suprotnom možemo citirati Milana Ivkošića - Hrvatska elita je nadgrobni spomenik stradale zemlje - ako je uopće riječ o eliti.