Đurđica Lieb
U
otuđenom svijetu u kojemu su televizija i
internet ponekad važniji od vlastite žene i
djece, i dobrota se nastoji kupiti telefonom
i e-mailom. Naš susjed možda umire od
heroina; umjesto da sve uradimo kako bismo
ga izliječili, pomogli mu i utjehom i
prisutnošću da nije sam, mi ćemo podići
slušalicu i donirati za žrtve droge. Dobrota
je dragocjena i zato rijetka, ona u sebi
nosi dio božanskog, milosrđe koje je svakom
od nas potrebno, ne samo onima kojima ga
dajemo - to je uzajamno bogaćenje. |
U jednoj od emisija »Otvoreno« HTV-U jednoj od
emisija »Otvoreno« HTV-a (voditelj Tihomir Ladišić),
bila je tema o tsunamiju i žrtvama u jugoistočnoj
Aziji. Uz niz korisnih savjeta i uz upoznavanje s
istinom onih koji su direktno bili uključeni u užas
koji se dogodio i koji su preživjeli, emisija je
bila orijentirana na pomoć što je u ovim danima i
mjesecima najvažnije. Spoznaja da ljudi koji su bili
pripremni otputovati iz Hrvatske i pomagati nemaju
tu mogućnost, bila je porazna: saznali smo da su za
organizirani odlazak i pomoć potrebne najmanje 3
godine obuke. Iznenađuje kako smo bili pripremni za
slanje vojnika u Irak, o čemu se svojedobno
govorilo, ali se pod pritiskom javnosti odustalo
(predsjednički kandidati papagajski ponavljaju kako
do toga neće doći), iako je stručna pomoć - ekipa
obučenih civila - poslana ovih dana u Afganistan.
Emisiji »Otvoreno« nedostajala je duhovna dimenzija,
sudionici se nisu doticali pitanja koje takva
pustošenja ostavljaju u dušama ljudi, iako to nije
ni bila osnovna tema. U nas je duhovnost već odavno
protjerana iz medija. Možda bi pomoć psihijatara i
psihologa bila dragocjenija od forenzičara koje
pokušava reklamno sakupiti ministar Primorac, kao i
u vrijeme rušenja njujorških blizanaca. Kroz to
roditelji djece iznervirani ne znaju ni kada im
školski praznici započinju ni kada završavaju, što
je i ministrov osnovni posao.
Dizanje slušalice namjesto stvarnog suosjećanja
Pomoć o kojoj se govorilo u emisiji bila je
sadržana u isticanju telefonskog broja i žiroračuna
na koji se može darovati novac. Koliko od toga
dobiva (iako je možda u ovom slučaju drugačije)
najskuplja telefonija na svijetu, nije poznato. Ne
smije se prezirati nastojanje da se na takav način
pomogne: ali trebamo svi sebi ponoviti - s 3,66 kn
donacije, no ne smije naša savjest biti mirna, niti
smo pilatovski oprali ruke. Emisije o takvoj pomoći
objavljuju brojne strane, najpoznatije TV-postaje. U
otuđenom svijetu u kojemu su televizija i internet
ponekad važniji od vlastite žene i djece, i dobrota
se nastoji kupiti telefonom i e-mailom. Naš susjed
možda umire od heroina; umjesto da sve uradimo kako
bismo ga izliječili, pomogli mu i utjehom i
prisutnošću da nije sam, mi ćemo podići slušalicu i
donirati za žrtve droge. Ljubav i prijateljstvo su
zaista »najskuplji« i najteže ih darivamo. Ponekad
je jedan darovani osmijeh, jedan posjet bolesnom ili
kolač djetetu koje se osjeća samo više vrijedan od
svih podizanja slušalice za donaciju. »Srcem se
najbolje vidi«, a ne novcem i tehnikom. I novac i
tehnika su potrebni, ali ne da mi postanemo oruđe
njima; jer ni seljaku plug nije vladar nego sredstvo
za rad. Ni suvremenom čovjeku koji je često u drugom
naraštaju čovjek grada, tehnika ne smije biti
gospodar.
Talijanska spisateljica Susan Tamaro, premalo
poznata u Hrvatskoj (za razliku od inozemstva,
budući da je prevedena na 20-ak jezika, sa
snimljenim filmovima i nagradama), vjerojatno jer je
vjerski orijentirana, iako dovoljno moderna, nije se
libila svoj dio opusa obogatiti pismima narkomanu
(njezina su pisma objavljivana u mjesečniku
»Famiglia cristiana«). Puno je lakše bilo poznatoj
književnici donirati novac. Dobrota je dragocjena i
zato rijetka, ona u sebi nosi dio božanskog,
milosrđe koje je svakom od nas potrebno, ne samo
onima kojima ga dajemo - to je uzajamno bogaćenje. U
emisiji »Otvoreno« saznali smo da se sve to može
dogoditi i nama, tsunami se spominjao i u rušenju
Dubrovnika u 17. stoljeću. Za opasnost se može
pripremiti, što se radi i na svjetskoj razini; ali
nam uz sve pripreme srca ne smiju ostati hladna.
Koliko smo mi odgovorni za svako samoubojstvo?
Neusporedivo sa tsunamijem, ali na broj
stanovnika može se čak usporediti katastrofa u
Hrvatskoj u vrijeme agresorskog rata: brojka od 15
tisuća pretežno mladih poginulih ljudi, još uvijek
»izgubljeno« 1400 života i oko 1500 samoubojstava -
strašna je brojka. Tu nije spomenut broj invalida,
bolesnika s PTSP-om, djece bez roditelja. Tu je
potrebno srce, ne isključujući svu ostalu pomoć.
Zadarski branitelj Bujas, koji se objesio o hrvatsku
zastavu, bolovao je od PTSP-a. Napisao je 200 pisama
svim institucijama u Hrvatskoj, boreći se kao
predsjednik Udruge bolesnih od PTSP-a za svoje
članove. Nitko nije odgovarao, ljudi vlasti bili su
zaokupljeni svojim vladanjem. Snaga obitelji bila je
preslaba. Što je netko od nas uradio za takve ljude?
Koliko smo mi odgovorni za svako samoubojstvo?
Vijetnamski sindrom liječio se preseljavanjem
bolesnika u druge predjele (iako je odnio puno
života), da bi se susretali s ljudima koji nisu
isključivo dijelili njihovu patnju. Davala im se
financijska pomoć za potpuno osamostaljenje i
osposobljavanje u poslu. Ako postoji »hrvatski
sindrom«, a postoji, naši su »ranjenici« još
ranjiviji jer su im naši tajkuni, zahvaljujući
establishmentu, oduzeli, dok su gubili živote, ruke
i noge, razum, ono što su svojim rukama desetljećima
stjecali.
Jugoslavenski komunistički
dečki
Kad se spominju nova
imena za pregovarače za ulazak u EU poslove u
politici, nastoji se izabrati tzv. ljude
neopterećene prošlošću - one koji su rat prošli
zabavljajući se i stječući novac, radeći u
ministarstvima ili zavjetrinama. Mnogi su prethodno
bili specijalno obučeni izvjestitelji iz inozemstva,
kao jugoslavenski novinari. Bitno je da su
anacionalni, skloni komunističkoj doktrini i da nisu
uprljali ruke pomažući ranjenima i onima s
posljedicama rata. Jugoslavenski komunistički dečki
koji su hodali hrvatskim redakcijama uvijek kao
pobjednici, danas su ponovno pobjednici. Ne mora
biti bitno što su već u gimnaziji bili članovi SK,
mnogi od tih ljudi shvatili su istinu, oni koji je
nisu željeli shvatiti i danas su vladajući. Papin
vapaj, i brojnih vrhunskih znanstvenika i političara
o 3 najveća zla - fašizmu, nacizmu i komunizmu - ni
danas nije zaživio: djeca ortodoksnog komunizma naš
su image za Hrvatsku, ali i za Europu. Zato je nužna
edukacija (ne prisila) o Europi u kakvu ulazimo, kao
i referendum. Bahatost političara, naslijeđena iz
komunizma, vodi u gubljenje vlasti - oni se često
ponašaju kao da je dovoljna samo istina njima
poznata. Isticanje tko nas je već uveo u Europu,
nikome nije potrebna, je li u Europu koja je
prisvojila banke, kupila vile, dvorce, uvezla
GMO-hranu? Postoji tisuću različitih europskih
putova, kao i razrađen scenarij o razbijanju unije
zbog gubljenja identiteta. U Velikoj Britaniji,
euroskeptična Nezavisna stranka ima 12 mjesta u
Europskom parlamentu, vladajuća Laburistička 17
mjesta. Roger Knapman želi Veliku Britaniju
osloboditi EU-a, jer je prema njegovim riječima
socijalističko-komunistička naddržava. Zato je osim
fraza političara nužno dokazati građanima i da su
svjesni zemlje (siromašne i njihovom krivnjom) u
kojoj žive, ne samo cilja kojemu streme, i ne
stidjeti se svoje dobrote, suosjećanja, bez djece u
prvim kadrovima što neizbježno podsjeća na titovsko
i maocetungovsko doba. Djeca uvijek trebaju biti
najvažnija, kao i svi slabiji u uređenoj državi.
U suprotnom možemo
citirati Milana Ivkošića - Hrvatska elita je
nadgrobni spomenik stradale zemlje - ako je uopće
riječ o eliti.
Glas Koncila, broj 3 (1595), 16.1.2005.