Tko se orijentira prema prošlosti gubi budućnost

2006-05-20

Dr. Ivo Derado

Nada, normalno, umire zadnja. Kod akademika Ivana Supeka je prebrzo umrla nada u demokratsku Hrvatsku za koju se je on ne manje angažirao negoli za onu diktatorsku Hrvatsku. S puno više optimizma je govorio 1945. godine na osnivačkoj skupštini Prirodoslovnog društva o Jugoslaviji ('Priroda', februar, 1945.), negoli u intervju  u Novom Listu od 29.4.2005. o Hrvatskoj. U govoru na skupštini: „ Kao što smo u ovom neravnom ratu s tuđincima i izdajicama gledali u Crvenoj armiji spasiteljicu, tako će nam i džinovska izgradnja domovine socijalizma biti uzor kako djelotvorno ulazi nauka u život naroda“. U intervju u Novom Listu naprotiv: „ Hrvatska je upropaštena i opljačkana. … Držim da je čak i u ' mekom boljševizmu', … kojeg je Tito stvorio…, imala više nezavisnosti , više socijalne pravde i bolji standard“. Za čije dobro je to napisano. Ne vjerujem da itko ozbiljan želi povratak u taj Titov sistem, ako i želi nema šansa u današnjoj europskoj konstelaciji.   

 Odakle u tom intervjuu  taj pesimizam i  buđenje podsvijesti iz onih, za mnoge njegove studente, tamnih dana Titove diktature. Je li to pesimizam u koji svi kližemo u naprednijim godinama ili je nesvjesno nasjeo jednom ekonomski štetnom, a politički opasnom današnjem trendu u Hrvatskoj.     

Činjenica je, da nije samo nomenklatura u komunističkom sistemu tzv. crvena buržoazija živjela raskošno kako to Đilas opisuje u svojoj 'Novoj klasi', nego i šezdesetih godina prošlog stoljeća i obični  građani zakratko žive relativno dobro. Osobito 'gastarbeiteri' i obični partijci. Zato veliki broj građana žale za diktaturom, jer ih je naša  demokracija ekonomski razočarala. Tada su društveni zahtjevi i pritisci bili puno manji negoli danas, a ekonomska sigurnost po onoj: državni činovnici ništa nemaju, ali to sigurno. Nadalje uravnilovka je davala iluziju pravednosti. Opasna je pak nostalgija za onim vremenima, jer ona je kao i nostalgija za mladošću, životno beskorisna i ekonomski štetna jer koči budući prosperitet. Taj je paradoks za pasivnu većinu građana bez posebnih ambicija osim za 'kruh i igre' razumljiv. Oni su bili  korumpirani nešto uspješnijom ekonomijom od drugih socijalističkih zemalja i zato su i mentalno prihvatili diktaturu. Slično je  Hitler korumpirao njemačke građane, da prihvate diktaturu, sa nacional-socijalističkim  rješenjem velike nezaposlenosti i donošenjem socijalne sigurnosti i to u doba velike kapitalističke ekonomske krize, za razliku od Tita koji je to riješio pomoću 'gastarbeitera' u prosperirajućem  kapitalizmu i u hladnom ratu kao američki quizling.

 Nerazumljivo je pak, bar za mene, da neki, akademski izobraženi, ponovno pokušavaju probuditi stare totalitarističke sablasti. Pogledajmo nešto bliže taj perverzni iracionalizam.

Dvadeseto je stoljeće manje-više karakterizirano s dva politička sistema: Demokracija i Diktatura i dva odgovarajuća ekonomska sistema: Kapitalizam i Socijalizam. Bitno je za demokraciju da je moguće bez revolucije smijeniti vladajućeg. Vlast je fiziološki nagon, ali za razliku od gladi, žeđi i seksa on je nezasitan. Demokracija je riješila problem drogaša time što im je ograničila politički mandat i učinila  ih ovisnim od građanskih glasova. To diktatura ne poznaje. Bez obzira kakav utisak daje neki diktator na građane, svaki je diktator nehumani megaegoist opsjednut vlašću i luksusom.

Na ekonomskom ispitu je očigledno socijalizam propao, a ne kapitalizam, ali kako je rekao Marcel Proust: „Stvarnost se ne može probiti u svijet vjernika“. Odatle  slogan „kapitalizam treba zbaciti, jer je on slijepa ulica“! Navodno u kapitalizmu  je  „ekonomska uspješnost  glavna vrednota društva, nova dogma, što dovodi do toga da će nekoliko multinacionalnih kompanija opskrbiti cijeli svijet, a svi drugi ostat će bez posla i novca“. Pred oko 150 godina sličnu polarizaciju je vidio i Marx: na jednom polu mala grupa kapitalističkih magnata, na drugoj strani velika masa osiromašenih što vodi nužno do diktature proletarijata.   Nikada nije postojalo, ni danas ni u doba Marxa, društvo gdje je jedina vrednota bila ekonomska uspješnost, zato su prognoze nekad kao i danas krive. Danas znamo da čovjekova sudbina nije dana u zvijezdama  niti u zakonima neke teorije historijskog materijalizma, nego u našim genima i kako je rekao Schopenhauer: Čovjek je slobodan činiti što hoće, ali ne može htjeti što hoće. I za multikompanije vrijedi ograničenje i pravilo konstantnosti sume koja se sastoji od tri komponente: interes dioničara, interes radnika i interes društva. Veličina te  konstante ovisi o bruto socijalnom produktu zemlje.  Kapitalizam se za razliku od socijalizma kroz pokušaj i pogrešku permanentno mijenja i kroz relativne oscilacije gornjih  komponenata permanentno se na bolje adaptira kod danih ekonomskih prilika, za razliku od socijalizma koji kroz programirane pogreške svršava u slijepu ulicu, kako smo to u bivšoj Jugoslaviji i doživjeli.  Mjesto osiromašenja radnika i prognoze Marxove iluzorne teorije,   šezdesetih godina prošlog stoljeća u Europi je socijalna sigurnost i blagostanje radnika postignulo visinu nepoznatu u povijesti čovječanstva.

Slično kao nekad Marxove prognoze, prognoze o globalizaciji i navedeni  pesimizam nemaju realne osnove. Globalizacija je tu, htjeli mi ili ne i ona koristi zemljama u razvoju, jer bez stranog kapitala ne mogu se svojom snagom osloboditi bijede. Primjer uspjeh su azijski tigrovi i nedavno  Indija i Kina. Jasno je da svaka promjena socijalne i ekonomske paradigme nosi u sebi dobitnike i gubitnike, utopija je očekivati samo dobitnike. Štetno, neodgovorno, a i glupo je iznositi samo loše strane globalizacije u kapitalizmu. Zato ne kapitalizam zbaciti, nego ga popravljati i inteligentno se truditi da budemo u globalizaciji na strani dobitnika! To možemo ako organiziramo ekonomiju socijalno i tehnički modernu; socijalno tržište, a ne socijalističko.

Današnja  je kriza kapitalizma  da  ima više ljudi negoli radnih mjesta, ali u budućnosti kroz eksploziju inovacija i demografsku imploziju stanovništva bit će obrnuti efekt, pa će se kompanije boriti za sposobne glave. Već danas mogli bi kapitalizam nazvati talentizam (danas je najbogatiji čovjek Bill Gates, a ne Rockefeller), tako da su produkciona sredstva u rukama (glavama) radnika! Iz industrijskog društva prelazimo u društvo znanosti, za koji je samo talentizam adekvatan, a ne socijalistička uravnilovka, gdje su mediokriteti preko partije postajali nezasluženo društvena elita. Treba nam optimizam zapadnih futurista, a ne otrcani pesimizam 'Propasti Zapada' . Perspektive za moderni kapitalizam su odlične.  Informatička tehnologija sredinom 20. stoljeća je bila samo za profesionalce, danas  preko interneta i elektronske pošte upotrebljavaju je s PC-ovima široke mase, što je stvorilo nova radna mjesta i novi društveni život.  Slično se predviđa s genetikom, da  će današnja komplicirana gentehnologija postati masovna tehnologija i time stvoriti nova radna mjesta i ugodniji život! Zato je loše prenositi svoj osobni starački pesimizam na mlade generacije i mladu demokratsku Hrvatsku, i biti slijep za današnju i buduću 'high-tech' i socijalni  napredak. Mislim da je dovoljno bilo naivnog eksperimentiranja i ponovnog  traženja poboljšanja u društvu u nekakvom  mesijanskom socijalizmu i komunizmu „koji su oba dobre ideje“. Dosta nam je poslije milijunskih holokausta, 'Komunističkih manifesta'. Ideje metafizičkog  marksizma,  ili enciklike 'Rerum novarum' pape Lava XIII. su poslije tragedije Komunizma i fašizma nedovoljne. Danas znamo da su manje važne ideje, jer je jedino važno kojom metodom   se ostvaruju te ideje. Sigurno postoji bolji sistem od kapitalizma, ali  za njega ne znamo!

 Iluzije o nekakvoj Titovoj 'mekšoj diktaturi' su opasne i nerealne. U principu ne postoji meka diktatura. Postoje samo mekše periode u razvoju diktature gdje diktator u bijelim rukavicama iživljava svoju strast za vlašću nad poslušnim dušama dresiranim po onoj  „pučina je stoka grdna, dobre duše kad joj  leđa puču“. Te periode Titove mekše diktature smo mi više puta doživjeli, a neki su  namjerno ili nenamjerno radi toga stvorili iluziju da u Jugoslaviji nije bio totalitarizam. Kada se smirilo ubijanje po Đilasovom principu:“Naši su neprijatelji  divlji psi koje treba ubijati u ime civilizacije“,  moj otac je pitao našeg susjeda , kojeg je smatrao poštenim komunistom, ne misli li da je donedavna naš komunizam bio nehuman. On mu je odgovorio citirajući Lenjina: Da bi se napravila kajgana treba razbijati jaja. Danas je Titov komunizam  već humaniji i brzo ćeš uvidjeti da je komunizam sličan kršćanstvu samo bez nadnaravnih iluzija. Nažalost 1948. godine naš prijatelj nije doživio kajganu nego Goli otok. Kad se je vratio bolestan nije mu padalo napamet govoriti o mekšem boljševizmu i njegovoj humanoj viziji, nego je rekao tko ima takve vizije treba da otiđe do psihijatra . Tada  sam mu kao penzioneru darovao Zbornik, Crna knjiga komunizma, uređen od bivšeg militantnog komuniste, francuskog profesora političkih znanosti, Stéphan Courtois-a, u kojem veliki broj lijevih autora iznosi da je komunizama odgovoran za 100 milijuna nevinih žrtava. Sam Courtois piše: „ Staljin je zagonetka! Kako se može razumjeti da ovaj veliki političar, istodobno najveći zločinac 20. stoljeća, 29 godina provodi masovno ubijanje. U nastavku kritike komunističkih diktatora piše Courtois: „Tito, strašni Staljinista, je preuzeo metode svog starog majstora i očistio vlastitu partiju od sovjetskih simpatizera   da bi zadržao svoju moć i vlast“. Poslije čitanja naš mi je  prijatelj rekao: Slažem se  s  obe  tvrdnje!  Tko  još uvijek vidi,  da komunizam ima bar dobru viziju  neka pročita od  Jung Chang i John Halliday  'Mao'. Život jednog čovjeka, sudbina jednog naroda. Komunizam u Kini je odgovoran za 70 milijuna žrtava u mirnodopskim vremenima.

Kao što je farsa govoriti o mekšem boljševizmu, tako je govoriti  o samoupravljanju u jednoj državi gdje jedna partija ima monopol u ekonomiji i društvu, a uvjet za direktora poduzeća  je pripadnost toj partiji ne samo  farsa nego je i kontradikcija  (contradictio in adjecto). Slično je s tako zvanom samostalnosti Savezne Republike Hrvatske.

Supekovu tvrdnju da je ulazak u EU za Hrvatsku vrlo pozitivno, smatram vrlo dobrom i osvježujućom. Ja bih ipak nadodao ono što je 'Skupština Vijeća Europe' u rezoluciji od 25.1.2006. naglasila. „Svijest o komunističkim zločinima je preduvjet izbjegavanja zločina i igra važnu ulogu u odgoju mladih generacija“. Rezolucija poziva sve post-komunističke stranke, da se „jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima i da ih jasno osude“.

Nužno je i dobro,  da se kritizira današnji politički sistem u Hrvatskoj i ne samo danas, ali da se i naglasi da se demokracija može izgraditi samo na beskompromisnom Antifašizmu i Antikomunizmu. To će ujedno biti ulaznica za Europsku zajednicu, jer ona je na tom principu  i stvorena!

Za ekonomski napredak jedne zemlje uvijek je bio bolji osnovani optimizam, negoli osnovani pesimizam, pogotovu ako je ideološki obojen!

Završavam riječima  Dioklecijana Splićanina: Nihil est difficilius quam bene imperare!

                                                                                            Dr. Ivo Derado, München