Početna

POLITIKA

EKOLOGIJA

 GOSPODARSTVO

Poveznice

Kontakt

 

 -----Original Message-----
From: Ivo Derado [mailto:iwd@mppmu.mpg.de]
Sent: Thursday, October 13, 2005 4:18 PM
To: Ivo Derado
Subject: clanak

Cetterum censeo:

Dragi prijatelji,
ovaj sam clanak poslao u Slobodnu. Ne znam hoce li ga tiskati, ali
barem ce biti test novog vlasnika.
Ako imate vremena, procitajte. Veselit ce me svaki komentar.
Onima koji su na moje clanke protiv totalitarizma bilo koje boje
odgovorili: who cares, porucujem ipak moramo misliti europski. EU se interesira za Turski genocid Armenaca prije 1.Svjetskog rata.
Zato se ne ljutite na smetnji, jer sa jednim "delete" mozete dalje
mirno zivjeti. Jedan moj prijatelj mi je pisao mi moribundi moramo pisati povijesne istine da bi donekle kompezirale nase komunisticke medije kojima izgleda smeta nezavisna Hrvatska i time spasili od kloniranja mladje generacije, ujedno ocistiti mnoge nase robovske glave. Treba nam jedna mentalna "Oluja" vjerovali ili ne!
Ako mi
dopustite, preporucam vam knjigu profesora Tomca: PRESJEDNIK

Stojte mi dobro, vas Ivo Splicanin!
 

Tuđe hoćemo, svoje ne damo
 

2005-10-13

Odmah poslije one poslijeratne velike komunističke pljačke narod je okarakterizirao mentalitet naših vodećih komunista: Tuđe hoćemo, svoje ne damo!

U Zagrebu je pedesetih godina među studentima kružila anegdota: Tin Ujević sjedi na cesti i miješa rukama konjske izmetine. Milicionar ga upita: „ što radiš, druže?“ Tin njemu: „Od stare Jugoslavije pravim novu.“

Anegdota ilustrira uvjerenje većine ondašnje hrvatske kulturne elite. Neki ekstremniji studenti izražavali su slično mišljenje: Hoćemo nezavisnu Hrvatsku pa bila ona i komunistička. Tempora mutantur!

Danas poslije toliko godina u nezavisnoj Hrvatskoj, Krešimir Pišulić, predsjednik SAB-a tvrdi u Slobodnoj Dalmaciji od 10.10.2005.: Tita se počelo vrednovati i od HDZ, a istina je konačno izišla na vidjelo, da je NOP djelovao i u nacionalnom interesu. Nitko razuman neće zanijekati, da je Titov poziv „ svoje ne damo“ dragocjen i za današnju Hrvatsku u koju su uklopljeni i Istra, Rijeka, Dalmacija s otocima.

Mi smo zakasnjela nacija, ali s ambicijama pridružiti se Europskoj Uniji (EU), a ne Istočnom Balkanu. Zato je za našu državu važno poznavanje povijesnih činjenica, jer jao narodu koji gradi svoju državu na mitovima. Za Acquis communautaire EU-a (usvojeni zakoni i tradicija EU) odlučujuće je bilo očistiti europsku povijest od fašističkih i komunističkih mitova i laži. Jedan od teških problema za ulazak Turske u EU je laž o nepostojanju  turskog  genocida nad Armencima.

Svima je poznato da su političku geografsku kartu poslije drugog svjetskog rata skrojili tri čovjeka Staljin, Roosevelt i Churchill, a ne mali balkanski diktatorići. Da bi doznali odluke te trojice i time pravu istinu o sudbini Istre, možemo se informirati u memoarima Winstona S. Churchilla: „Drugi svjetski rat“.

Evo nekih izvadaka iz Churchillovih memoara:

Devetoga listopada 1944. poslije 22 sati sjede u Kremlju: Staljin, Molotov, Churchill, Eden i dva prevodioca major Birse i Pavlov. Glavni razlog za Churchilla je diskusija o poslijeratnoj Poljskoj i Grčkoj. Kad je bio zgodan moment Churchill stavi na diskusiju i Balkansko pitanje. Poslije negoli je iznio svoje teze o balkanskim zemljama na pola lista papira napiše o podjeli utjecaja veliki sila na te balkanske zemlje:

Ruski utjecaj – utjecaj drugih: Rumunjska 90 % - 10 %; Bugarska 75 % - 25 %; Grčka 10 % - 90 %; Jugoslavija 50 – 50; Mađarska 50 – 50. Tu karticu dobaci preko stola Staljinu. Staljin potvrdi s plavom tintom i baci ponovo Churchilu. Nastade šutnja koju prekine Churchill: Neće li izgledati frivolno ako na pitanja koja se tiču sudbine milijuna ljudi obrađujemo u ovoj nevažnoj formi. Spalimo cedulju. Staljin, ne, „zadržite cedulju“. Churchill se ipak odluči napisati memorandum. Napiše ga ali ga ne preda Staljinu, jer je  smatrao da je opasno dizati prašinu radi diskusije o Poljskoj i Grčkoj. Pismo je pak poslao u London i Washington. Nastavlja se dalje diskusija o Poljskom području oko Lwow, koji je Staljin u zajedničkom napadu 1939. s Hitlerom prisvojio s parolom „svoje ne damo“. Pozvane su dvije delegacije jedna iz Lublina s vođom Komiteta nacionalnog oslobođenja postavljenim od Staljina, Bierut,  druga izbjegličke vlade iz Londona s predstavnikom Mikolajczyk, koji je zastupao ustanike u Varšavi i 120 tisuća poljskih vojnika koji su se borili na strani zapadnih saveznika. Churchill i Eden su bili šokirani kad su jedan za drugim iz vlade u Lublinu dobro dresirani ponavljali: Poljski narod želi da bratski Sovjetski savez zadrži Lwow i odobravali prekinute diplomatske odnose s Londonskim izbjeglicama, jer su difamirali Sovjetski savez zbog Katynske šume; po Staljinu njemački zločin! Na te izjave Mikolajckyk odgovori: Kad bih prihvatio te lažne tvrdnje izgubio bih povjerenje poljskog naroda.

  Tu je Churchill razumio namjere  Staljina. Na koncu on se je interesirao za Grčku, a Roosevelt da Staljin dade izjavu da će poslije pada Njemačke Sovjeski savez objaviti rat Japanu!   

Mada je Churchill, kako sam kaže, bio protiv restauriranja Jugoslavije, jer je već jednom bila neuspjela umjetna tvorevina i razmišljao o podunavskom savezu ili, kako piše,  jednu moderniziranu Austro-Ugarsku. Ispravna je  po Churchillu stara tvrdnja: Kad Austro-Ungarska ne bi postojala morali bi se izmisliti! Ipak sam, dalje piše Churchill, stavio za Jugoslaviju 50 – 50, jer  Staljin zahtjeva da zapadna granica Sovjetske kontrole mora biti linija Lübeck-Trst, a Tito mada  je bio tri ili četiri mjeseca pod našom zaštitom, otišao potajno bez našeg znanja u Moskvu. Rusi su poslije Rumunjske i Bugarske pred osvajanjem Beograda. U diskusiji o Poljskoj Churchill je shvatio  da Staljin želi vladati sa svim svojim satelitima na način Quislinga, jer je znao da je za svakog komunističkog diktatora potpuno  isto kojom zemljom vlada. Staljin je cijenio Titovu lojalnost još  iz svojih čistkih 1937. godine. Sam Churchill, rezigniran, ipak se nadao da će preko njegove iluzorne 50 – 50 podjele antagonizam s jedne strane Slovenaca i Hrvata i s druge strane jačih Srba,  preko Tita ublažiti. Kako smo doživjeli to je bio račun bez krčmara. Nadalje mu je Staljin dao na znanje da se on neće miješati u Grčkoj, a zato se ni on ne treba miješati u Staljinovu interesnu sferu. Komunisti u Engleskoj su ga posebno kritizirali da je konzervativan jer prava demokracija može biti samo lijeva.

Uzaludna je bila Titova krvava trka, koja je koštala više žrtava negoli cijeli partizanski rat,    za Trstom i Koruškom, jer je Staljin sve već odlučio što je po svoj prilici i Tito znao. Dakle Titova propaganda: „Život damo, Trst ne damo“ je bila laž, jer su se partizani konačno morali povući iz Trsta i Koruške, kako je to naredio gospodar u  Kremlju. Jedini „uspjeh“ te strategijski nepotrebne prijevremene akcije, jer su se Nijemci tako i tako povlačili, je bio Titov osobni prestiž i genocidi oko Bleiburga.

Bilo tko bi dobio Istru u koliko bi bio spreman biti Staljinov Quisling!

Nova Jugoslavija je bila par execelens kvizlinška država, ne samo politički i ekonomski, nego i u banalnim stvarima. Stariji Splićani će se sjećati glasovite utakmice: Hajduk, mislim CDK iz Moskve, gdje su Rusi čak promijenili pravila nogometa. Samo jedan  sudac na aut liniji, jer drugu stranu kontrolira glavni sudac, radi ekonomičnosti. Jasno oba suca Rusi. Sovjetski savez mora pobijediti na prvoj turneji izvan Sovjetskog saveza sve klubove. Utakmica je završila s 2:2, mada ih je Hajduk mogao nakesati golovima da Rusi nisu imali 13 igrača. Čak fanatični komunisti su govorili: „ Bratski Sovjetski savez, dobro, ali ovo prelazi sve civilizirane granice. Nastao je veliki pometnja, pa je OZNA morala operirati na svoj brutalni način!

Izgleda mi skoro makabrl  tvrdnja Pišulića i drugih Titoista, da je Tito radio u interesu današnje Hrvatske! Na koncu koji je komunistički diktator radio za interes neke nacije,  pogotovu ako je dobio taj položaj kao Quisling.

                                                   Ivo Derado, Münchenm

    

 

  Na vrh