| |
Paralelni Titovi
svjetovi
Đurđica Lieb,
Glas Koncila
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_zapazanja.html?news_ID=2926
Maskirani lopovi
iz Povijesnog muzeja Jugoslavije, ukrali su 20
Titovih satova neprocjenjive vrijednosti - kako
navode novinske vijesti. Izloženo ih je ukupno 150,
u sklopu beogradske izložbe »Pokretna slika
vječnosti«. Riječi zvuče otužno - vječnost Titovih
satova u rukama običnih lopova. I iza satova
neprocjenjive vrijednosti stajao je cijeli jedan
poniženi narod, svih Križnih putova, i Golih otoka,
radničkog samoupravljanja, koje se pretvorilo u
diktaturu jedine Komunističke partije.
Prepoznati
situaciju spada u umijeće vladanja. Kada političari,
nakon brojnih inozemnih putovanja, navrate u
Hrvatsku, sada već shvaćajući da datum ulaska u
Europsku uniju može biti odgođen, preostaje im
pitanje što ponuditi narodu kojeg se cijelo vrijeme
zavodilo boljim standardom pri skorom pristupanju
Uniji. Nažalost, narod je sazrio u okrutnoj istini
životnog iskustva. Ne »proizvode« li se stalni
medijski šokovi i zabava, kao alternativa svemu
vrijednom, i kao svojevrsno pranje mozga?
Umjesto
rehabilitacije potrebna je istina o Titu
Zar nije i sama
izložba satova još jedan oblik idolopoklonstva, pa i
sama vijest koju prenose hrvatski dnevnici. Ponižena
masa mahala je pudlicama, divila se putovanjima
voljenoga vođe, i najčešće bila član njegove
Partije. Čovjek koji navodno nije ništa imao u
vlasništvu, bio je vlasnik svega, nastojao je
prisvojiti i duše ljudi, od radnika do umjetnika,
koji su mu klicali, kreirali spomenike, slikali
portrete, a često su isti u ime profesionalizma bili
autori spomenika, pjesama, trgova i Paveliću i
njemu, jedni iz straha, drugi iz idolopoklonstva i
vlastitih interesa. To se u novinstvu najbolje
očitovalo, odani su uvijek bili nagrađeni - sve do
danas: Pavelić u zamjenu za Tita, Tito u zamjenu za
Tuđmana. Neslobodni ljudi uvijek moraju imati vođe,
ali čemu osuđivati mijene ljudi ako ti ljudi nisu
osuđivali druge, a to i jest najgore. Uime
mijenjanja stavova, nastojanja da se zaboravi
prošlost, ti drugi i drugačiji morali su nestajati i
u zatvorima, ili biti ušutkani. Cijeli tomovi knjiga
napisani su o vladanju predsjednika Tuđmana. Ovih
dana je objavljena knjiga stenograma o podjeli
Bosne; oni koji su bili uključeni u vlast, a mnogi
su i danas, vjerojatno će odgovoriti. Generacije
rođene poslije Drugoga svjetskog rata još nisu
dobile pravu činjeničnu sliku o Titovu vladanju. Ne
smijemo osuđivati one koji su čistog srca krenuli
suprotstaviti se fašizmu i nacizmu, i uskoro bili
razočarani komunizmom. Ova nam vlast, umjesto
rehabilitacije Titove vladavine, duguje istinu o
njemu, koja je u inozemstvu dovoljno poznata. Dr.
Josip Jurčević je najbliži znanstvenoj istini o tom
vremenu, a Tita smatra jednim od najnegativnijih
totalitaraca 20. stoljeća: »Bio je simbolička kult
osoba totalitarne partije i države do apsolutnih
razmjera, te se uobičajilo u Jugoslaviji i svijetu
koristiti nazive od 'Titova komunistička partija',
'Titova Jugoslavija', 'Titova armija', do 'Titovi
radnici', 'Titovi pioniri'... Tito i njegova partija
preuzeli su vlast primjenom najokrutnijeg
revolucionarnog nasilja, a sukladno tezama o
'diktaturi proletarijata' ili 'revoluciji koja
teče', koristili su sve oblike fizičke i
socijalno-psihološke represije radi opstanka
režima... U Hrvatskoj je provedeno tridesetak tisuća
političkih procesa, diljem svijeta je likvidirano
sedamdesetak najistaknutijih političkih predstavnika
iseljenih Hrvata...«
Hrvatska -
postkomunistička i postjugoslavenska država
Papa Ivan Pavao
II, najveći moralni autoritet ovoga vremena, u
najnovijoj knjizi »Sjećanje i identitet«, komunizam
je usporedio s nacizmom. U takvim sustavima dominira
kolektiv, zaboravlja se pojedinac, a kolektiv, kaže
Papa, nema pravo određivati »bolju budućnost svih
pojedinaca«. Hrvatska je valjda jedina komunistička
država koja je poslije pada komunizma i raspada
Jugoslavije u višestranačju ostala postkomunistička
i postjugoslavenska država. To je i danas osobna
karta pri zapošljavanju starijih, a mlađi se
zapošljavaju ako su neopterećeni prošlošću, što bi
trebalo značiti da su morali zaboraviti sve svoje
korijene. Sve bi to trebalo zabrinjavati naše
vlasti, da se ne ponovi titovska demokracija, tj.
podjela na one na vrhu i one druge, dok zemlja tone
u bankrot te je, čini se, argentinski sindrom sve
bliži. Neosluškivanje bila naroda dovelo je,
vjerojatno, i predsjednika Tuđmana, okruženoga
savjetnicima, u sukobe. Ali čemu ovakvo ponašanje
njegovih kritičara i nasljednika. Hrvatsku ponovno
napuštaju i studenti, radnici, i visokoobrazovani
ljudi koji ne vide šansu za život u Hrvatskoj. Hoće
li vlast, koja je u preteškoj situaciji, shvatiti da
ponižena, osiromašena većina može reagirati
nekontrolirano, jer i takvim situacijama se
pojedinac gubi. A to je najgore što bi se Hrvatskoj
moglo dogoditi. Prepoznati situaciju spada u umijeće
vladanja. Kada političari, nakon brojnih inozemnih
putovanja, navrate u Hrvatsku, sada već shvaćajući
da datum ulaska u Europsku uniju može biti odgođen,
preostaje im pitanje što ponuditi narodu kojeg se
cijelo vrijeme zavodilo boljim standardom pri skorom
pristupanju Uniji. Nažalost, narod je sazrio u
okrutnoj istini životnog iskustva. Ne »proizvode« li
se stalni medijski šokovi i zabava, kao alternativa
svemu vrijednom, i kao svojevrsno pranje mozga? Jer,
Paktom o stabilnosti, balkanska opcija je odavno
potvrđena, i male su šanse za samostalnost Hrvatske
u Europi, koja je to stoljećima bila. Zato je
neobično trajno paktiranje s onima koji su Hrvatsku
upravo doveli u takvu situaciju. Što se istodobno
događa s gospodarstvom, znanošću, novim
tehnologijama kojima nam se nudila Irska, što je s
kulturom? A nekadašnji članovi jedine Partije vode
medije, diplomati su, profesori na fakultetima,
odlučujući o svim važnim društvenim situacijama i
okolnostima naših života. One koje je i prethodna i
ova vlada dovela do siromaštva, ali i slala u rat,
imaju pravo na istinu, ma koliko bila teška. Jedino
se na taj način može izbjeći sukob.
Vukovi su u
Hrvatskoj bolje zaštićeni od zametaka
Nevjerojatno je
kako su u svom tom kaosu neopaženo prošli tekstovi o
hladnjaku u Petrovoj bolnici, u kojem je bilo
uskladišteno 500 zametaka, koji su sada, navodno,
nestali. Da je ubijeno 50 bjeloglavih supova, 50
pasa ili mačaka, sve udruge za zaštitu životinja, za
bolji svijet, za humanost, bile bi na nogama. Vukovi
su u Hrvatskoj bolje zaštićeni od zametaka, tj.
živih bića: kroz to žene iz nevladinih udruga, kao
da nose odličje, s ponosom ponavljaju u novinama:
Uradila sam pobačaj, osudite me za ubojstvo. Da su
to uradile odmah poslije rađanja, bile bi čedomorke;
kakva je razlika ubiti dijete do devet mjeseci ili
od devet mjeseci!? Usporedba s holokaustom je
uistinu točna. Kako bi to okarakterizirali, i je li
to zločin kad majke vode i svoje maloljetne kćeri na
»tajni pobačaj«? Neobrazovane i neupućene
maloljetnice, pa i one starije, uradit će pobačaj, a
što dalje sa životom? Oni koji se često susreću sa
ženama koje imaju takvo iskustvo znaju i za teret
čina koji one nose. Iznenađujuće je da nijedna žena
koja se, čak i svjesno, odlučila na pobačaj i
poslije pokajala nema snage svjedočiti patnju koju
podnosi. Krik lažne hrabrosti - »Ja sam uradila
pobačaj, osudite me!« - psihijatri i psiholozi bi
znali bolje objasniti, možda prikrivanjem poniženja
koje žena osjeća, ali u toj kazni koju si je sama
nanijela želi imati što više sličnih, da bi umanjila
svoj strah i svoj užas koji će je pratiti doživotno.
Mjerodavni koji dosada nemaju snage ispitati što se
dogodilo s pet stotina zamrznutih zametaka (velik
ispit predstoji novom ministru zdravstva) i
izbjegavaju istražiti što se događa u privatnim i
državnim klinikama kada je riječ o pobačaju, jer
liječnik je tu posljednji presuditelj, ne žele dobro
ovoj zemlji.
Istodobno se
brinemo što je sa 150 »vječnih« Titovih satova.
Država koja počiva na groblju nerođenih, misleći da
se i time približava Europi, tj. njezinu Ustavu koji
negira Boga, ne čineći ništa da se to zaustavi, može
biti iskupljena samo nesebičnom Ljubavlju, o čemu
podučava Papina knjiga »Uspomene i identitet«. A
Novalis zapisuje: Ljubav je konačni cilj povijesti
svijeta - amen svemira.
Glas Koncila, broj:
10 (1602), 6.3.2005.
|
