Početna

POLITIKA

EKOLOGIJA

 GOSPODARSTVO

Poveznice

Kontakt

 

Komunizam i Hrvatska

 

 

Paralelni Titovi svjetovi

Đurđica Lieb, Glas Koncila

Maskirani lopovi iz Povijesnog muzeja Jugoslavije, ukrali su 20 Titovih satova neprocjenjive vrijednosti - kako navode novinske vijesti. Izloženo ih je ukupno 150, u sklopu beogradske izložbe »Pokretna slika vječnosti«. Riječi zvuče otužno - vječnost Titovih satova u rukama običnih lopova. I iza satova neprocjenjive vrijednosti stajao je cijeli jedan poniženi narod, svih Križnih putova, i Golih otoka, radničkog samoupravljanja, koje se pretvorilo u diktaturu jedine Komunističke partije.

Prepoznati situaciju spada u umijeće vladanja. Kada političari, nakon brojnih inozemnih putovanja, navrate u Hrvatsku, sada već shvaćajući da datum ulaska u Europsku uniju može biti odgođen, preostaje im pitanje što ponuditi narodu kojeg se cijelo vrijeme zavodilo boljim standardom pri skorom pristupanju Uniji. Nažalost, narod je sazrio u okrutnoj istini životnog iskustva. Ne »proizvode« li se stalni medijski šokovi i zabava, kao alternativa svemu vrijednom, i kao svojevrsno pranje mozga?

Umjesto rehabilitacije potrebna je istina o Titu

Zar nije i sama izložba satova još jedan oblik idolopoklonstva, pa i sama vijest koju prenose hrvatski dnevnici. Ponižena masa mahala je pudlicama, divila se putovanjima voljenoga vođe, i najčešće bila član njegove Partije. Čovjek koji navodno nije ništa imao u vlasništvu, bio je vlasnik svega, nastojao je prisvojiti i duše ljudi, od radnika do umjetnika, koji su mu klicali, kreirali spomenike, slikali portrete, a često su isti u ime profesionalizma bili autori spomenika, pjesama, trgova i Paveliću i njemu, jedni iz straha, drugi iz idolopoklonstva i vlastitih interesa. To se u novinstvu najbolje očitovalo, odani su uvijek bili nagrađeni - sve do danas: Pavelić u zamjenu za Tita, Tito u zamjenu za Tuđmana. Neslobodni ljudi uvijek moraju imati vođe, ali čemu osuđivati mijene ljudi ako ti ljudi nisu osuđivali druge, a to i jest najgore. Uime mijenjanja stavova, nastojanja da se zaboravi prošlost, ti drugi i drugačiji morali su nestajati i u zatvorima, ili biti ušutkani. Cijeli tomovi knjiga napisani su o vladanju predsjednika Tuđmana. Ovih dana je objavljena knjiga stenograma o podjeli Bosne; oni koji su bili uključeni u vlast, a mnogi su i danas, vjerojatno će odgovoriti. Generacije rođene poslije Drugoga svjetskog rata još nisu dobile pravu činjeničnu sliku o Titovu vladanju. Ne smijemo osuđivati one koji su čistog srca krenuli suprotstaviti se fašizmu i nacizmu, i uskoro bili razočarani komunizmom. Ova nam vlast, umjesto rehabilitacije Titove vladavine, duguje istinu o njemu, koja je u inozemstvu dovoljno poznata. Dr. Josip Jurčević je najbliži znanstvenoj istini o tom vremenu, a Tita smatra jednim od najnegativnijih totalitaraca 20. stoljeća: »Bio je simbolička kult osoba totalitarne partije i države do apsolutnih razmjera, te se uobičajilo u Jugoslaviji i svijetu koristiti nazive od 'Titova komunistička partija', 'Titova Jugoslavija', 'Titova armija', do 'Titovi radnici', 'Titovi pioniri'... Tito i njegova partija preuzeli su vlast primjenom najokrutnijeg revolucionarnog nasilja, a sukladno tezama o 'diktaturi proletarijata' ili 'revoluciji koja teče', koristili su sve oblike fizičke i socijalno-psihološke represije radi opstanka režima... U Hrvatskoj je provedeno tridesetak tisuća političkih procesa, diljem svijeta je likvidirano sedamdesetak najistaknutijih političkih predstavnika iseljenih Hrvata...«

Hrvatska - postkomunistička i postjugoslavenska država

Papa Ivan Pavao II, najveći moralni autoritet ovoga vremena, u najnovijoj knjizi »Sjećanje i identitet«, komunizam je usporedio s nacizmom. U takvim sustavima dominira kolektiv, zaboravlja se pojedinac, a kolektiv, kaže Papa, nema pravo određivati »bolju budućnost svih pojedinaca«. Hrvatska je valjda jedina komunistička država koja je poslije pada komunizma i raspada Jugoslavije u višestranačju ostala postkomunistička i postjugoslavenska država. To je i danas osobna karta pri zapošljavanju starijih, a mlađi se zapošljavaju ako su neopterećeni prošlošću, što bi trebalo značiti da su morali zaboraviti sve svoje korijene. Sve bi to trebalo zabrinjavati naše vlasti, da se ne ponovi titovska demokracija, tj. podjela na one na vrhu i one druge, dok zemlja tone u bankrot te je, čini se, argentinski sindrom sve bliži. Neosluškivanje bila naroda dovelo je, vjerojatno, i predsjednika Tuđmana, okruženoga savjetnicima, u sukobe. Ali čemu ovakvo ponašanje njegovih kritičara i nasljednika. Hrvatsku ponovno napuštaju i studenti, radnici, i visokoobrazovani ljudi koji ne vide šansu za život u Hrvatskoj. Hoće li vlast, koja je u preteškoj situaciji, shvatiti da ponižena, osiromašena većina može reagirati nekontrolirano, jer i takvim situacijama se pojedinac gubi. A to je najgore što bi se Hrvatskoj moglo dogoditi. Prepoznati situaciju spada u umijeće vladanja. Kada političari, nakon brojnih inozemnih putovanja, navrate u Hrvatsku, sada već shvaćajući da datum ulaska u Europsku uniju može biti odgođen, preostaje im pitanje što ponuditi narodu kojeg se cijelo vrijeme zavodilo boljim standardom pri skorom pristupanju Uniji. Nažalost, narod je sazrio u okrutnoj istini životnog iskustva. Ne »proizvode« li se stalni medijski šokovi i zabava, kao alternativa svemu vrijednom, i kao svojevrsno pranje mozga? Jer, Paktom o stabilnosti, balkanska opcija je odavno potvrđena, i male su šanse za samostalnost Hrvatske u Europi, koja je to stoljećima bila. Zato je neobično trajno paktiranje s onima koji su Hrvatsku upravo doveli u takvu situaciju. Što se istodobno događa s gospodarstvom, znanošću, novim tehnologijama kojima nam se nudila Irska, što je s kulturom? A nekadašnji članovi jedine Partije vode medije, diplomati su, profesori na fakultetima, odlučujući o svim važnim društvenim situacijama i okolnostima naših života. One koje je i prethodna i ova vlada dovela do siromaštva, ali i slala u rat, imaju pravo na istinu, ma koliko bila teška. Jedino se na taj način može izbjeći sukob.

Vukovi su u Hrvatskoj bolje zaštićeni od zametaka

Nevjerojatno je kako su u svom tom kaosu neopaženo prošli tekstovi o hladnjaku u Petrovoj bolnici, u kojem je bilo uskladišteno 500 zametaka, koji su sada, navodno, nestali. Da je ubijeno 50 bjeloglavih supova, 50 pasa ili mačaka, sve udruge za zaštitu životinja, za bolji svijet, za humanost, bile bi na nogama. Vukovi su u Hrvatskoj bolje zaštićeni od zametaka, tj. živih bića: kroz to žene iz nevladinih udruga, kao da nose odličje, s ponosom ponavljaju u novinama: Uradila sam pobačaj, osudite me za ubojstvo. Da su to uradile odmah poslije rađanja, bile bi čedomorke; kakva je razlika ubiti dijete do devet mjeseci ili od devet mjeseci!? Usporedba s holokaustom je uistinu točna. Kako bi to okarakterizirali, i je li to zločin kad majke vode i svoje maloljetne kćeri na »tajni pobačaj«? Neobrazovane i neupućene maloljetnice, pa i one starije, uradit će pobačaj, a što dalje sa životom? Oni koji se često susreću sa ženama koje imaju takvo iskustvo znaju i za teret čina koji one nose. Iznenađujuće je da nijedna žena koja se, čak i svjesno, odlučila na pobačaj i poslije pokajala nema snage svjedočiti patnju koju podnosi. Krik lažne hrabrosti - »Ja sam uradila pobačaj, osudite me!« - psihijatri i psiholozi bi znali bolje objasniti, možda prikrivanjem poniženja koje žena osjeća, ali u toj kazni koju si je sama nanijela želi imati što više sličnih, da bi umanjila svoj strah i svoj užas koji će je pratiti doživotno. Mjerodavni koji dosada nemaju snage ispitati što se dogodilo s pet stotina zamrznutih zametaka (velik ispit predstoji novom ministru zdravstva) i izbjegavaju istražiti što se događa u privatnim i državnim klinikama kada je riječ o pobačaju, jer liječnik je tu posljednji presuditelj, ne žele dobro ovoj zemlji.

Istodobno se brinemo što je sa 150 »vječnih« Titovih satova. Država koja počiva na groblju nerođenih, misleći da se i time približava Europi, tj. njezinu Ustavu koji negira Boga, ne čineći ništa da se to zaustavi, može biti iskupljena samo nesebičnom Ljubavlju, o čemu podučava Papina knjiga »Uspomene i identitet«. A Novalis zapisuje: Ljubav je konačni cilj povijesti svijeta - amen svemira.

Glas Koncila, broj: 10 (1602), 6.3.2005.

 


 

Na vrh

 

2005-03-06