http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010920/temedana.htm

Herceg-Bosna je
Republici Srpskoj isporučila Inine nafte u vrijednosti
od 70 milijuna DEM

Samo u razdoblju od 10. rujna 1993. do 13. veljače 1994. iz Herceg-Bosne je u Republiku Srpsku, na temelju sporazuma premijera Prlića i Lukića, isporučeno 5,3 milijuna litara dizelskoga goriva D2 i oko 126.000 litara motornog benzina MB-98

Piše Marijan PUNTARIĆ

Gospodine predsjedniče, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da se dobra razmjena između naše dvije države odvija u skladu s dogovorima koje smo utvrdili."
Tako je predsjedniku Vlade Hrvatske republike Herceg-Bosne dr. Jadranku Prliću 26. veljače 1994. godine pisao dr. Vladimir Lukić, predsjednik Vlade Karadžićeve Republike Srpske. Lukićevo pismo, kojemu je povod "usaglašavanje količina roba razmijenjenih između dviju republika" i pregled isporučenih vrsta i količina pogonskoga goriva iz Herceg-Bosne u Republiku Srpsku u razdoblju od 10. rujna 1993. do 13. veljače 1994. godine, prvi su opipljivi dokazi o tajnoj hrvatsko-srpskoj trgovini naftom u BiH i komercijalnim aranžmanima na kojima su se stjecale velike gotovinske zarade.

   Inicijalni kapital tajkunskog carstva

Samo u tih pet mjeseci sporazumom Prlić–Lukić, Direkciji za robne rezerve Republike Srpske, s hercegbosanske strane isporučeno je 5,3 milijuna litara dizelskoga goriva D-2 i oko 126.000 litara motornog benzina MB-98 u vrijednosti od oko 2,4 milijuna maraka. Ne treba posebno napominjati da je "srpsko-hrvatska naftna veza" trajala više od tri godine i da je oko 70-ak milijuna maraka gotovine, zaprimljenih od Srba u zamjenu za Ininu naftu, dostavljanu po točno određenoj shemi, poslužilo kao inicijalni kapital u stvaranju velikih tajkunskih hrvatskih carstava u BiH. Trgovina naftom utvrdila je temelje financijski najmoćnijeg klana, čiji je osnivač i lider tadašnji predsjednik Vlade Herceg-Bosne dr. Jadranko Prlić.
Lukićevo pismo Prliću ponajprije je dokaz očitoga kršenja međunarodnog embarga na isporuku nafte SR Jugoslaviji i bosanskim Srbima, koji je bio na snazi od 1993. do proljeća 1996. godine, u koji nisu uključene samo Vlada Herceg-Bosne, već po logici stvari i Vlada RH. Dakako, jer radi se o isporukama Inine nafte, i to u vremenima najtežih rušilačkih operacija, zločina i etničkog čišćenja koje je po Bosni i Hercegovini hrvatskom naftom provodio srpski ratni stroj.
Vladimir Lukić zahvaljuje Jadranku Prliću na "dobroj razmjeni između naše dvije države". To upućuje na zaključak da je podjela BiH, i postojanje srpske i hrvatske države u njoj, tada službena politika ne samo Radovana Karadžića, već i vodstva Herceg-Bosne, politika koju Jadranko Prlić provodi bez ikakvih političkih i moralnih dvojbi. Tako je Prlić, doista, kako je to ovih dana konstatirao Gojko Berić u "Oslobođenju", kao premijer Hrvatske Republike Herceg-Bosne sudjelovao u komadanju vlastite države, da bi nakon Daytona, kao ministar vanjskih poslova te iste zemlje, pokušavao nekako sastaviti ono što je već raskomadao.

Sporazumna podjela gubitka

Iako je, priznaje u veljači 1994. godine predsjednik vlade Republike Srpske dr. Vladimir Lukić, utvrđena razlika u otpremi i prijamu količina nafte (netko je samo u ovom kontingentu uspio "maznuti" oko 200.000 litara dizela i 9000 litara MB-98), Lukić velikodušno predlaže Prliću da se gubitak podijeli po pola i sporazumno utvrdi da je u naznačenome petomjesečnom razdoblju Srbima isporučeno 5.358,279 litara D-2 i 125.680 litara motornog benzina u vrijednosti od 2.420.482 njemačkih maraka.
Međutim, navodi Lukić, sporna je isporuka 89.388 litara D-2 i 29.748 litara MB-98, koji je Direkciji robnih rezervi Republike Srpske predan 3. rujna 1993. godine. Zatim, sporna je, piše Lukić, količina od 436.790 litara dizelskoga goriva i 66.560 litara motornog benzina koji je Vojsci Republike Srpske isporučila 111. brigada HVO-a u razdoblju od srpnja do prosinca 1993. godine. Usto, precizno ističe srpski premijer hrvatskome, sporna je količina od 430.390 litara dizela i 67.620 litara motornog benzina koje je Vojsci Republike Srpske u istom razdoblju isporučila brigada "Ban Jelačić" iz Kiseljaka.
Lukićevo nastojanje da se s Prlićem i Hrvatima utvrdi "čist račun i duga ljubav" samo potvrđuje glasine o postojanju srpsko-hrvatske ne samo trgovačke, već i vojne suradnje na području srednje Bosne, na račun Bošnjaka. Zato pedantni Vladimir Lukić dostavlja Jadranku Prliću detaljan pregled vrsta i količina pogonskoga goriva čiji su isporuka i prijam sporni, te od njega traži pripadajuću dokumentaciju i otpremnice, kao i za količine koje nisu sporne. Srbi su bili spremni platiti samo ono što su zaprimili, ali ne i količine koje su "nestale" putem od Dretelja do Pala.
Lukić i Prlić su se sastali nekoliko puta, čim je za SR Jugoslaviju i bosanske Srbe uveden međunarodni embargo na uvoz nafte. Na sastancima u Herceg Novom, Gornjem Malovanu, Ćelebiću kod Livna i Banjoj Luci, još od svibnju 1993. godine, dogovorena je komercijalna suradnja Herceg-Bosne i Republike Srpske, te probijanje pomorskog embarga, koji su u Otrantu i južnom Jadranu čvrsto kontrolirale pomorske snage NATO-a. Dogovorima, na koje se u svojem pismu Jadranku Prliću poziva i predsjednik vlade RS Lukić, utvrđeno je da će hrvatska strana nesmetano isporučivati srpskoj potrebne količine nafte dobivene iz Hrvatske.

Brod priveden u Ploče

Srbi su vrlo uredno plaćali svoje obveze na dva načina: gotovinom i na račun otvoren kod Livanjsko-tomislavgradske banke. Uzlet unosne hrvatsko-srpske komercijalne suradnje događa se od konca rujna 1993. godine. Odlukom Prlićeve vlade, preuzimanjem dijela bosanskohercegovačkih kapaciteta, objekata, skladišta, benzinskih crpki i zaliha, stvorena je "Inter-Ina" Mostar. Njezino monopolističko poslovanje i ekskluzivne ugovore sa HVO-om, Jadranko Prlić i Neven Tomić kontrolirali su preko direktora "Inter-Ine" Šime Vrbata.
U Dretelju, pokraj Čapljine, u rujnu 1993. godine zatvoren je koncentracijski logor za Bošnjake. Dretelj je vrlo brzo preuređen za ono što je i bio — najveće skladište goriva bivše JNA na području BiH. Umjesto više tisuća izgladnjelih i izmučenih Bošnjaka u logore Gabela (bivše vojno skladište) i Dretelj, spretni je Jadranko Prlić unio barele nafte. Stoga doista i nije čudno što su prema vlastitu priznanju njegovom žurnom "zaslugom logori dovedeni u normalno civilizacijsko stanje, a potom i zatvoreni". Dretelj je tako stavljen u komercijalnu funkciju, a tragovi i naredbe o osnivanju logora sve donedavno brižljivo skriveni.
Iz Dretelja su od jeseni 1993. do proljeća 1996. godine, u pravcu Pala i Banje Luke, srpskim cisternama s lažnim registarskim pločicama HVO-a, ili cisternama HVO-a, prevezene tone pogonskoga goriva. U materijalnim nalozima i otpremnicama, kao kupac nafte koja se prevozila iz Dretelja navodi se trgovačko poduzeće "Energopromet - export-import" iz Kreševa, u srednjoj Bosni. Međutim, "Energopromet" iz Kreševa je fiktivna tvrtka, po Prlićevu nalogu registrirana kao poduzeće za trgovinu naftom i naftnim proizvodima. Pogonsko gorivo iz Dretelja nikada nije stizalo u Kreševo, već je bilo izravno usmjereno prema Direkciji za robne rezerve Republike Srpske.
Nalogom resornog Ministarstva trgovine, turizma i poduzetništva Prlićeve vlade HRHB, samo tijekom veljače, ožujka i travnja 1994. godine, za potrebe bosanskih Srba, iz Dretelja je upućeno 12 velikih kontingenata, sa čak 7.350.133 litre dizelskoga goriva D-2 i 4.712.493 litara motornog benzina MB-98. Samo taj komercijalni aranžman bio je težak oko 12 milijuna maraka. Sva ta silna količina pogonskoga goriva upućena je, navodno, fantomskom kupcu — "Energoprometu" iz Kreševa. Međutim, sve naloge i otpremnice o preuzimanju 12 posebnih konvoja, od 6. veljače do 10. travnja 1994. godine, potpisali su Piljo Stanišljević, Petar Baškan, Đorđe Zeljković, Zdravko Đukić, Miloš Gigović, Radenko Vukelić, Jovo Grkavac, Živorad Ćoćkalo, Milenko Čajić, Predrag Ćeranić, Tito Mikać i drugi, za koje se nikako ne bi moglo reći da su živjeli i radili u Kreševu.
U trenutku kada su Srbi ostali bez kapi goriva i kada je Vojska Republike Srpske bila prisiljena obustaviti ratne operacije, spas je stigao s hrvatske strane. Gorivo koje je ilegalnim kanalima namijenjeno SR Jugoslaviji, dospjelo je zahvaljujući aranžmanu Prlić-Lukić, u ruke bosanskih Srba. Naime, početkom 1994. godine, američki i talijanski brodovi iz sastava NATO-a presreli su na Otrantu ciparski brod koji je pokušao probiti međunarodnu blokadu, prekršiti embargo i prevesti naftu u crnogorsku luku Bar. Umjesto u Bar, brod je priveden u Ploče, gdje je gorivo i prekrcano.

Fantomska tvrtka "Energopromet"

Nakon nekog vremena, ono se našlo u Ininu skladištu, u obližnjem Rogotinu. Odatle su 2. ožujka 1994. godine cisternama HVO-a tisuće litara prevezene u skladište Dretelj, naravno, za poznatog "kupca" — "Energopromet" iz Kreševa, a odatle prema srpskim borbenim položajima. Sve je to otvorilo prostor Prlićevu klanu, koji je shvatio da je trgovina naftom u ratnim godinama unosan posao koji se ne smije propustiti. Usred ratnog nereda, Jadranko Prlić i ministar financija Neven Tomić pod svoju kontrolu su stavili "Inter-Inu", monopolista i posrednika u opskrbi naftom za područje pod kontrolom HVO-a. U trgovinu naftom prvi počinju uskakati Niko Dodig iz Čitluka i Ivica Zovko iz Žepča, obojica bliski Prlićevi suradnici. Njihove tvrtke u godinama koje slijede uzimaju sve veći udio "naftnog kolača" u Bosni i Hercegovini.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010921/temedana.htm

TRI HERCEGOVAČKA KRALJA NAFTE

Istodobno s jačanjem pozicije Ine BiH, u kojoj je Jadranko Prlić bio predsjednik Upravnog odbora, počeo je uspon privatne tvrtke Circle Internacional Nike Dodiga, pod moćnom Prlićevom i Tomićevom zaštitom, koja je u kratkom roku postala jedan od najvećih uvoznika nafte u BiH

Pišu: Neven KATUNARIĆ i Marijan PUNTARIĆ

Bosanski Srbi nisu Ininu naftu plaćali samo novcem. Dio ukupnog zajedničkog komercijalnog aranžmana i dogovora između Jadranka Prlića i Vladimira Lukića bio je i slobodan prolaz hrvatskih prognanika iz srednje Bosne, iz Jajca, Travnika i Bugojna, preko teritorija koji su kontrolirali Srbi. Primjerice, hrvatski civili i pripadnici HVO-a, bježeći iz Travnika pred naletima Armije BiH, bez ikakvih su problema u jesen 1993. godine prošli preko Vlašića, koji su držali Srbi.
Prvi put "Slobodna" je u prilici objaviti da je i taj "humani" srpski postupak imao svoju cijenu. Slobodan prolaz travničkih Hrvata Srbima je plaćen velikim količinama nafte. Na isti su način plaćene usluge liječenja ranjenih Hrvata i pripadnika HVO-a iz Žepča u srpskim bolnicama.

Nadzor nad kaosom

Hrvatska strana je naftom plaćala i isporuke srpskog naoružanja i streljiva postrojbama HVO-a. Punktovi razmjene su bili Kreševo i Kiseljak, odakle su oružje i streljivo stizali postrojbama HVO-a u srednjoj Bosni, koje su bile u okruženju ili sukobu s Armijom BiH. Stoga je razumljivo zašto Lukić u pismu Prliću kao sporne isporuke označava upravo one koje su se odvijale preko brigade Ban Jelačić iz Kiseljaka.
Sve isporuke goriva prema postrojbama HVO-a i prema Srbima osiguravala je Inter-Ina Mostar, izrasla na ostacima bh-imovine i poslovne mreže zagrebačke Ine. Srbi su zauzeli Ininu rafineriju u Bosanskom Brodu.

Muslimani su osim većeg dijela Energopetrola kontrolirali Inino sjedište u Sarajevu, benzinske crpke i najveće skladište u Podlugovima. Teško da je itko, osim predsjednika Vlade Jadranka Prlića, ministra financija u vladi HR HB Nevena Tomića i njihova čovjeka od povjerenja, direktora Inter-Ine Šime Vrbata, u bosanskom ratnom kaosu i potpunom neredu mogao imati nadzor nad količinama nafte koje su preko Inter-Ine Mostar stizale postrojbama HVO-a. Nemoguće je precizno utvrditi koliko su tona dizela i pogonskoga goriva namijenjenih postrojbama HVO-a, preko Inter-Ine i povlaštenih posrednika, Srbi dobili od 1992. do 1994. godine. Stoga je logično da su umjesto u proračun Herceg-Bosne, isplate za isporučenu naftu mogle završiti u privatnim džepovima.
Ali svi "gubici" Inter-Ine, sva sumnjiva potraživanja i sve nekontrolirane isporuke goriva za borbene operacije HVO-a, po okončanju ratnih sukoba, pokriveni su odlukom vlade Herceg-Bosne. Na poticaj Jadranka Prlića, između Tomićeva Ministarstva financija, Ministarstva obrane i Vrbatove Inter-Ine, međusobnom cesijom su zatvorena potraživanja koja su premašivala 10 milijuna maraka.

Dodigov američki san

Nakon potpisivanja daytonskog sporazuma, umjesto Inter-Ine stvorena je Ina BiH. Ta je tvrtka u stopostotnom vlasništvu zagrebačke Ine. Zahvaljujući odličnim Prlićevim odnosima s Franjom Gregurićem, Nikicom Valentićem i Zlatkom Matešom, uopće nije bilo dvojbe tko će kontrolirati Inino poslovanje. Predsjednik Upravnog odbora Ine-BiH postao je dr. Jadranko Prlić. Znakovito, istovremeno s jačanjem pozicija Ine-BiH kao najvećeg uvoznika nafte i naftnih derivata u BiH, počeo je i brzi uspon i razvoj Circle Internationala, privatne tvrtke za trgovinu naftom iz Međugorja. Njezin vlasnik je Niko Dodig iz Čitluka, prijatelj i bliski suradnik Jadranka Prlića i Nevena Tomića. U Međugorju se vjeruje da su njih dvojica, uz Dodiga, i tajni suvlasnici tvrtke, čiji su uvozni potencijali i zarada nezadrživo rasli. Ali u posljednjih pet godina Ina-BiH, najveći uvoznik i distributer nafte, ujedno je i najveći dužnik državnom proračunu.
Nalaz Porezne uprave Federacije BiH upozorava da je temeljem neuplaćenih poreza na promet, nikada za putove i takse, dug Prlićeve Ine-BiH u zadnjih pet godina, točno onoliko koliko je i Prlić bio ministar vanjskih poslova BiH, narastao na 10,2 milijuna maraka. Ina-BiH je pokušavala izbjeći obveze, pa je nakon dugogodišnjeg natezanja i postupka pred Vrhovnim sudom BiH nedavno konačno ipak pokrenut postupak prisilne naplate dugovanja. Prve kontrole poslovanja Ine-BiH pokazale su niz nezakonitosti, a uz Prlićevo ime spominju se imena istaknutih hrvatskih dužnosnika za vrijeme vladavine HDZ-a.
Količine naftnih derivata koje je u BiH uvozio i plasirao Circle Internacional (oko 200 milijuna litara naftnih derivata godišnje) stalno su rasle, pa je mala nepoznata tvrtka iz Međugorja brzo stala uz bok sarajevskog Energopetrola, čiji je hercegovački dio uspjela dokapitalizirati i staviti pod kontrolu tajkunska obitelj Lučić. Iza Energopetrola i Dodigova Circle Internacionala slijede još dva distributera nafte. U posljednjih nekoliko godina stasala je tvrtka Zovko iz Žepča, inače u bliskim poslovnim i prijateljskim odnosima s Lučićima i predsjednikom NHI-ja Krešimirom Zubakom. Croherc iz Mostara, kao tvrtka u stopostotnom vlasništvu Hercegovačke banke, dakle u okviru grupacije bliske Anti Jelaviću i Draganu Čoviću, vrlo brzo se razvio zahvaljujući suradnji s Istrabenzom iz Kopra.
Diplomirani ekonomist Niko Dodig nekada je radio u čitlučkom pogonu mostarske zrakoplovne industrije Soko. Prije rata nije raspolagao nikakvom značajnijom imovinom. Danas se njegova imovina procjenjuje na oko 400 milijuna maraka. Circle Internacional u svojem vlasništvu ima niz benzinskih crpki širom Hercegovine, te naftni terminal u luci Ploče. Koliko je naftni biznis unosan, pokazuju i činjenice da Dodig ima velebnu obiteljsku kuću u Međugorju, veliku kuću u Drveniku pokraj Makarske, autokamp u Orebiću na Pelješcu, stan u Zagrebu i cijeli niz nekretnina. Nedavno je Dodig kupio tvornicu Bitumenka u Sarajevu, vrijednu oko 2 milijuna maraka.

Uvoz nafte bez poreza

Dodig se ponosi svojim privatnim sportskim centrom izgrađenim u Međugorju. Radi se o izvanredno uređenom, ograđenom i od pogleda znatiželjnika šumom zaštićenom kompleksu natkrivenih plivačkih bazena, triju velikih nogometnih igrališta profesionalnih dimenzija, od kojih jedno igralište ima tribine za 2000 gledatelja, desetak manjih travnatih betonskih teniskih i nogometnih terena, trim-staze, čak i posebno sagrađene lovačke kuće. Dodigov sportski kompleks radi na komercijalnoj osnovi. No to nije jedina Dodigova veza sa sportom.
Dodig se smatra jednim od više tajnih suvlasnika Prve sportske kladionice, a javnosti su poznate njegove poslovne veze s NK "Zagreb". Zajedno s direktorom NK Zagreb Dragom Marićem Niko Dodig je suvlasnik tvrtke Zagreb 93, koja se bavi prodajom i transferom svih Zagrebovih igrača u inozemstvo.
Circle Internacional, pod moćnom političkom zaštitom Jadranka Prlića i Nevena Tomića, nije uredno plaćao porez na promet, pa se našao na listi Porezne uprave Federacije BiH. Ali najveći izvor Dodigovih prihoda jest uvoz nafte. Circle Internacional je uvozio naftu, koja se u dokumentaciji prema državnim organima godinama prikazivala kao uvoz loživa ulja. Prikazivanje golemih količina uvezene nafte pod loživo ulje ima svoje "čvrste" financijske razloge. Tako uvezenu naftu Dodig je korisnicima prodavao bez plaćenog poreza, putarina i akciza.
Za razliku od nafte, uvoz loživa ulja u BiH oslobođen je poreza i akciza, pa je u maloprodaji litra loživa ulja za 60 pfeniga jeftinija od litre nafte. Osim redovite zarade ostvarene prodajom nafte, vlasniku ili vlasnicima Circle Internacionala je na ime 200 milijuna litara godišnje uvezene nafte, oslobođene državnih nameta, ostajalo oko 80 milijuna maraka "neplanirane" godišnje dobiti. Između nafte i loživa ulja ne postoji kvalitativna razlika, jer je riječ o istom proizvodu, koji se razlikuje po boji i visini državnih nameta.

Igra papirima

Istražni organi raspolažu dokumentima iz kojih je vidljivo da je unutrašnjost cisterni Circle Internacionala pregrađivana, pa su se u svakom odjeljku jedne cisterne mogli istovremeno prevoziti nafta i loživo ulje, u omjeru 2:1 za naftu. I to bez straha od očevida i zapisnika carinskih organa. To više jer su službene uredbe vlade Herceg-Bosne svake godine propisivale vrijeme u kojem je uvoz loživa ulja na području Herceg-Bosne bio zabranjen.
Primjerice, jednom takvom uredbom o izmjeni i dopuni Uredbe o prometu motornog benzina, dizelskoga goriva i loživa ulja, predsjednik vlade HR HB dr. Jadranko Prlić propisuje da se uvoz loživa ulja na području Republike zabranjuje u razdoblju od 1. svibnja do 31. kolovoza 1994. godine. Osim u ta tri ljetna mjeseca, i vlada Herceg-Bosne je tako poticala trgovinu naftom i naftnim derivatima. Nafta se godinama nelegalno uvozila ili uz punu suradnju hrvatske carinske službe ili preko ilegalnih carinskih prijelaza. Treba li napominjati da je glavni dobavljač Circle Internacionala bila zagrebačka Ina, odnosno Ina-BiH, te neki manji distributeri, primjerice iz Travnika, čijom se dokumentacijom prikrivala trgovina naftom i razvila "igra papirima" pred Poreznom upravom Federacije BiH.
Štete koje su takvom trgovinom naftom iz Hrvatske učinjene hrvatskom državnom proračunu i oskudnom proračunu Federacije BiH ne mogu se ni izračunati.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010922/temedana.htm

PRIMORKA JE GODIŠNJE UVOZILA U BiH BEZ CARINE 2500 TONA CIGARETA IZ ROVINJA I POTOM IH PRODAVALA I U HRVATSKOJ

Najznačajniju odluku o uvozu roba iz Hrvatske potpisao je 9. travnja 1993. Jadranko Prlić. Tom odlukom ozakonjen je povlašteni uvoz visokotarifnih roba - prvenstveno cigareta TDR-a, Inine nafte i Badelovih bezalkoholnih pića

Pišu: Neven KATUNARIĆ i Marijan PUNTARIĆ

Kada je uspješno uspostavljena kontrola financijskih tokova na tržištu nafte i naftnih derivata, Jadranko Prlić i Neven Tomić nisu smjeli propustiti prigodu i uspostaviti nadzor nad cjelovitim tržištem visokotarifnih roba. Predsjednik Vlade HRHB i predstojnik (ministar) Odjela za financije HVO-a razradili su cjelovit sustav kojim su, pokriveni odlukama i uredbama institucija Herceg-Bosne, stvorili uvjete za uspostavljanje monopola na tržištu visokotarifnih roba, prije svega duhana, duhanskih prerađevina i alkohola.
Naravno, monopol nad distribucijom tih proizvoda i milijunske zarade stekle su tvrtke nominalno u vlasništvu njihovih prijatelja i poslovnih partnera. Apsolutni monopol u uvozu duhana i cigareta iz Hrvatske dobila je "Primorka" iz Širokog Brijega, dok je trgovinu alkoholom većim dijelom kontrolirala "Bibita" iz Gruda. "Primorka" je registrirana kao vlasništvo Prlićeva poslovnog partnera i čovjeka od povjerenja Marijana Primorca, zvanog Prndelj.

Dalmacija bačena na koljena

Zahvaljujući utjecaju Jadranka Prlića i njegovu prijateljstvu s direktorom TDR-a Antom Vlahovićem, "Primorka", čije je sjedište i nova poslovna zgrada iz Širokog preseljena u Mostar, postala je ekskluzivni zastupnik Tvornice duhana Rovinj za Bosnu i Hercegovinu. Od 1992. do 1997. godine "Primorka" je pokrivala oko 80 posto bosanskohercegovačkog tržišta duhana i duhanskih proizvoda. Povlašteni uvoz duhana i cigareta Tvornice duhana Rovinj bez plaćanja carine i nesmetana prodaja na području Federacije, potom Republike Srpske i Crne Gore, te ponovna preprodaja TDR–ovih cigareta, ilegalnim povratom na hrvatsko tržište, razvili su se do neslućenih razmjera.
Uvoz i distribucija TDR-ovih cigareta "Primorki" su donosili golemu dobit. U najboljim danima ratnih godina "Primorka" je svakoga tjedna od TDR-a dobijala i, oslobođena plaćanja carine, uspješno na BiH i hrvatsko tržište plasirala oko 50 tona cigareta. "Primorka" je prodavala robu fiktivnim tvrtkama - distributerima. Na taj su način "rasknjižene" količine šleperima dovezene iz Rovinja. "Primorkini" distributeri bi se potrudili da te cigarete, osim po BiH, posebnim kanalima stignu natrag u Hrvatsku, naravno znatno jeftinije. Tako su carinskim sustavom koji je pogodovao monopolistima, njegovi tvorci Jadranko Prlić i Neven Tomić izravno i u značajnoj mjeri oštetili proračun Herceg-Bosne i proračun Republike Hrvatske.
S oko 2500 tona cigareta iz Rovinja godišnje, Primorčeva "Primorka", zapravo je postala zapadni, hrvatski, krak srpsko-crnogorske duhanske veze sa Stankom Subotićem Canom na čelu. Očigledno, i na slučaju TDR-a i "Primorke" još se jednom potvrdilo da se kontrola duhanskih putova ne može osigurati bez jake političke podrške. U Crnoj Gori i Srbiji tu su logistiku osiguravali, tvrde pojedini mediji, Đukanović i Đinđić, u Hercegovini i Hrvatskoj Prlić i Tomić.
Donošenjem odluka o uvozu roba iz Hrvatske, te odlukama o povlaštenom uvozu hrvatskih proizvoda u BiH radi izvoza naftnih, duhanskih, alkoholnih, poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u Hrvatsku, Prlić i Tomić su tržišnim monopolistima, omogućili enormne zarade. Stoga je sasvim logično da su sve tvrtke koje su kontrolirale tržište visokotarifnih roba, dio Prlićeva poslovnog imperija. Uz šutnju i blagoslov HDZ-ovske vlasti u Zagrebu,

rezultati takvih odluka bili su poražavajući i tragični za hrvatsko gospodarstvo, posebno dalmatinske trgovačke kuće i velike poljoprivredno-industrijske kombinate.
Nelojalna konkurencija i do pedest posto niže cijene proizvoda na koje se nije plaćala carina, već samo 1 posto carinske evidencije, doveli su do dugogodišnjeg poznatog šoping stampeda u pograničnom području Hercegovine, osobito na Soviće i Neum. Mesna industrija "Lijanovići" iz Širokog Brijega doživjela je svoj poslovni procvat. S druge strane, Imotski, dolina Neretve, Makarska, Split svakim su danom sve više ekonomski propadali.
Prva odluka o visini dažbina za carinsko evidentiranje na teritoriju HZHB za vrijeme ratne opasnosti i za vrijeme ratnog stanja donijeta je još u kolovozu 1992. godine, a potpisao ju je predstojnik Odjela za financije HVO-a Neven Tomić. Članak 2. te odredbe predviđa da se na robu koja se uvozi, osim na robu koja je oslobođena plaćanja carine i na koju se primjenjuju carinske povlastice, plaća tek carinsko evidentiranje u visini od 1 posto carinske osnovice. Dopunu te odluke Tomić potpisuje u studenom iste godine, pa se iste odredbe o uvozu bez carine, s carinskom evidencijom od 1 posto, primjenjuju i na robu koja se uvozi u BiH i koja je u tranzitu preko Herceg-Bosne. Tako je otvoren put nesmetanoj i nekontroliranoj trgovini i povratu hrvatske robe na hrvatsko tržište po povoljnim uvjetima.

Pokriće u odlukama

Najznačajniju odluku o uvozu roba iz Republike Hrvatske, 9. travnja 1993. godine potpisuje predsjednik HVO-a HZHB dr. Jadranko Prlić. Ona je donesena kako bi se ozakonio povlašteni uvoz visokotarifnih roba – prvenstveno cigareta TDR-a, Inine nafte i "Badelovih" alkoholnih pića. "Na robu uvezenu iz Republike Hrvatske, te na robu čije je podrijeklo iz RH, ne primjenjuju se uredbe o primjeni Zakona o carinskoj tarifi na području HZHB, Odluka o plaćanju posebne takse"... Dakle, svi proizvodi iz Hrvatske prikazuje se kao domaći. Na nju se nisu plaćale nikakve carinske pristojbe, osim 1 posto carinske evidencije. Isto se odnosi i na robu u tranzitu. Tvrtke koje su, poput "Primorke", prodavale hrvatsku robu u BiH nisu imale konkurenciju. Herceg-Bosna je tako postala jeftino tržište koje ugrožava hrvatsko, carinski Eldorado, u kojem se nije poštivala ni obveza da se 1 posto carinskih evidencija uplaćuje u državni proračun. I to je završilo u privatnim džepovima.
Šleperi puni cigareta, većim dijelom iz Rovinja, manjim dijelom iz Tvornice duhana Zagreb, tutnje Bosnom i Hercegovinom već krajem 1992. i cijelu 1993. godinu. U prosincu 1993. Jadranko Prlić i zakonski sankcionira postojeće stanje samovolje i lake zarade koje izravno ide u prilog "Primorki" i TDR-u. Prlić potpisuje i Uredbu o prometu i oporezivanju duhanskih proizvoda. "Stranim i licencnim duhanskim prerađevinama smatraju se sve duhanske prerađevine koje su proizvedene po licenci ili se uvoze iz drugih zemalja". Međutim, za cigarete iz Hrvatske to ne vrijedi.
"Za duhanske prerađevine proizvedene u RH, primjenjuje se Odluka o uvozu roba uz RH". Dakle, proizvodi Tvornice duhana Rovinj nisu strani licencni proizvodi, već domaći proizvodi iz Hrvatske, na čiji uvoz "Primorka" ne plaća carinu, već samo carinsku evidenciju. U prilogu uredbe je struktura kontigenta iz koje je vidljivo da se radi o "walter wolfu", "ronhilu, "dorsetu".... Čestim dopunama odluka i uredbi stvorila se fiktivna obveza skladištenja veće količine cigareta i stvaranja popisa zaliha prilikom svake promjene cijena. Tako se snagom uredbi "Primorki" i Marijanu Primorcu omogućilo da namjerno stvaraju velike zalihe cigareta, čekaju promjene cijena i na razlikama u cijeni stiču golemu dobit.

Ulaganja u Makarskoj

Pune četiri godine, sve do 1997. godine, Marijan Primorac i "Primorka" su neprikosnoveni gospodari duhanskoga tržišta. Tvornica duhana u Čapljini, u vlasništvu generala Slobodana Praljka, igrala je potpuno marginalnu ulogu. U tom razdoblju nezaobilaznu ulogu u Prlićevu klanu ima šef Carinske uprave u Mostaru Ivica Galić, te mostarska špediterska kuća "Interšped".
Marijan Primorac Prndelj, čovjek je sa završenom osnovnom školom. Prije rata radio je kao vozač. Danas je Primorac "težak" između 600 i 700 milijuna maraka. Vlasnik je velike obiteljske, kamene trokatnice na makarskoj zaobilaznici i velike vile na zagrebačkom Pantovščaku. Primorac je već nekoliko godina vlasnik hotela "Biokovo" u Makarskoj. Zapravo, Makarska je glavno sjedište cijele Prlićeve skupine. Makarska je mjesto na kojem se ulaganjem u hotelske, industrijske, turističke kapacitete ili izgradnju obiteljskih kuća najradije investira novac, koji su u Hercegovini tijekom ratnih godina stekli Tomić, Prlić, Primorac, Dodig i ostali. I Jadranko Prlić u Makarskoj ima obiteljsku kuću.
Dugo je vremena Marijan Primorac, kao ekskluzivni uvoznik cigareta TDR-a, pokrivao oko 80 posto duhanskog tržišta u BiH. Poslujući preko fiktivnih tvrtki u Federaciji i Republici Srpskoj, Primorac je distribuirao cigarete po BiH i ilegalno, natrag na hrvatsko tržište. Tako švercane cigarete na hrvatskom tržištu su jeftinije, jer se u Federaciji ne plaća porez na promet, a u Hrvatskoj PDV. Iako "Primorka" više nije jedini uvoznik, ona je i danas najveći uvoznik cigareta TDR-a za Hercegovinu. U njoj plasira pet do deset tona cigareta tjedno. TDR je u međuvremenu sklopio ugovore s još nekoliko zastupnika na tržištu BiH, pa za nj rade "Čago" iz Zenice, SAB i "Opresa" iz Sarajeva i "Riva" iz Tuzle. U Federaciji je u proteklih osam mjeseci izvršeno 15 racija i zaplijenjeno 3.451.860 cigareta, od toga je 70 posto proizvedeno u Tvornici duhana Rovinj. U BiH cigarete TDR-a stižu preko luka Kopar i Bar, a odatle kopnenim putem ilegalno ulaze u BiH preko Stoca. TDR, inače, cigarete prodaje dvjema off shore kompanijama sa Cipra - "Dulwitch" i "Wellesley". Te cigarete završavaju u Crnoj Gori gdje se skladište i distribuiraju na "crno tržište" BiH, Hrvatske i Jugoslavije. Utoliko bi mogle biti vjerodostojnima informacije da je Jadranko Prlić jedan od suvlasnika Tvornice duhana Rovinj. Prijateljstvo i poslovna suradnja s Jadrankom Prlićem otvorili su Anti Vlahoviću i TDR-u prostor za neviđenu ekspanziju i velike poslove u cijeloj regiji. Stoga je i razumljivo ako je ta suradnja nagrađena udjelima u najprofitabilnijoj hrvatskoj tvrtki.

Čvrsta veza s Gucićem

Marijan Primorac nije samo ekskluzivni uvoznik cigareta TDR-a. "Primorka" je isto tako imala monopol za BiH na uvoz bezalkoholnih pića "Amfore" iz Makarske, posebice pepsi-cole. Poseban aranžman s "Amforom" Marijanu Primorcu je osigurala čvrsta poslovna suradnja između Jadranka Prlića i poznatoga hrvatskog tajkuna Josipa Gucića. Prlićeva supruga Ankica, diplomirani inženjer agronomije, dugo godina je radila u središtu "Gucić grupe", jer u Zagrebu, gdje su stalno prebivale supruga i dvije kćeri BiH ministra vanjskih poslova, obitelj Prlić također posjeduje stan.
Mnogi drže da je Prlić bio tajni suvlasnik "Amfore". Donedavno većinski vlasnik "Amfore" bio je Josip Gucić, sve dok Zagrebačka banka nije poslala u stečaj 17 njegovih tvrtki. Upravo je preko plasmana "Amforinih" proizvoda Gucić u Hercegovini "oprao" najmanje 20-ak milijuna maraka. Naime, prodaja pepsi-cole "Primorki", koja ju je distribuirala u BiH, uključivala je i isplatu u gotovini. Od ukupne cijene svake boce pepsi-cole, Marijan Primorac je najmanje jednu trećinu plaćao u gotovini. "Amforu", koja je ostala bez franšize za punjenje pepsi–cole, jer ju je dobila "Lura grupa" Luke Rajića, nedavno je na dražbi kupila slovačka tvrtka "Horizont", poznata kao vlasnik lanca kladionica. Međutim, svima u Makarskoj je jasno da je tu profitabilnu makarsku punionicu zapravo kupila hercegovačka obitelj Lučić.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010923/temedana.htm

UVOZ MESA IZ HRVATSKE RADI IZVOZA MESA U HRVATSKU IZBACIO JE LIJANOVIĆE NA VRH

Mnogi su stručnjaci uvjereni da su Odluku o uvozu roba radi izvoza Tomić i Prlić pripremili i progurali vladi Federacije BiH 1996. isključivo u interesu njihovih partnera braće Ivanković, vlasnika Lijanovića iz Širokog Brijega. U tome je Prliću i Tomiću u velikoj mjeri pomogao dr. Marko Tadić

Pišu Neven KATUNARIĆ i Marijan PUNTARIĆ

Kako bi se osigurala kontrola i monopol nad uvozom i distribucijom visokotarifnih roba, trebalo je osigurati početni kapital, garancije plaćanje i stalan priliv novca. Zatvoreni krug financiranja i uvoza visokotarifnih roba, u kojem su značajno mjesto zauzimali "Circle Internacional", "Primorka", "Inter-invest", Jadranko Prlić i Neven Tomić uspjeli su osigurati na dva načina.
Još 1992. godine uspostavili su kontrolu nad "Hrvatskom bankom" Mostar (danas "Zagrebačkom bankom"), te su na mjesto Velimira Lovrića, koji je praktično stvorio tu banku, Tomić i Prlić za direktora postavili Berislava Kutlu, suvlasnika tvrtke "Kerametal" iz Ljubuškog. Od početka 1994. godine, Neven Tomić i Jadranko Prlić ostvaruju potpunu kontrolu nad poslovanjem Zavoda za platni promet u Mostaru. Upravo je ZAP ona najsnažnija poluga koja je Prlićevoj grupaciji omogućila uzlet i održavanje monopola naftom, cigaretama i drugom visokotarifnom robom.

Po šleperu 400.000 DEM

Na čelu ZAP-a godinama je bila Anka Musa, žena od punog povjerenja Nevena Tomića. Ona je pozajmicama i sustavom kreditiranja omogućila da se unosni posao u potpunosti razmaše. Anka Musa je danas vlasnica triju stanova, u Mostaru, naravno, u Makarskoj i Zagrebu. Novac iz ZAP-a korišten je za kreditiranje Prlićevih i Tomićevih poslova, za trgovinu visokotarifnim robama s Bošnjacima u istočnom dijelu Mostara, Sarajevu i Tuzli. U takvim poslovima bilo je vžano imati gotov novac, pravodobnu pozajmicu i pravo jamstvo. Samo jedan šleper, u kojega bi se uložilo 100 tisuća maraka, "oplodio" bi i donosio četverostruku dobit.Tomić, Prlić i Musa u ZAP-u su imali otvoren pristup novcu. Naravno, gotovina nije izlazila iz trezora ZAP-a, ali su poslovi uspješno okončani plasiranjem novca bez kamata unutar uvijek istog zatvorenog kruga. U ZAP-u je Anku Musu zamijenio Vilim Primorac, također Tomićev čovjek. Primorac je vlasnik najpoznatijeg mostarskog caffea "Vili", niza nekretnina u Mostaru, kuće i stanova u Makarskoj i Zagrebu.
Mnogi su hrvatski financijski i poljoprivredni stručnjaci uvjereni da su još jednu odluku, Odluku o uvozu roba radi izvoza, Neven Tomić i Jadranko Prlić 1996. godine pripremili i progurali vladi Federacije, isključivo radi zaštite poslovnih interesa njihovih prijatelja i partnera, braće Ivanković, vlasnika Mesne industrije "Lijanovići" iz Širokog Brijega.

Uzaludni vapaji Jože Pankretića

U tome je Prliću i Tomiću u velikoj mjeri pomogao dr. Marko Tadić, tada pomoćnik ministra poljoprivrede u vladi Federacije. "Lijanovići", koji su do 1992. godine imali samo nekoliko mesnica po Mostaru i Širokom, postali su značajno ime u mesnoj industriji zahvaljujući unosnom poslu i milijunima maraka zarađenim u opskrbi mesom postrojbi HVO-a. Zapravo, takav su poseban, monopolistički status ekskluzivnih dobavljača HVO-a "Lijanovići" i Stipe Gabrić Jambo dobili isključivo zahvaljujući dobrim vezama s Logističkim centrom HVO-a Grude, kojemu je na čelu bio Ante Jelavić, kasnije član Predsjedništva BiH, danas predsjednik HDZ BiH.
Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, potreba proširivanja tržišta u Federaciji u mirnodopskim uvjetima, "Lijanoviće" je sve više udaljavala od Jelavića, a približavala zamjeniku premijera vlade Federacije BiH Jadranku Prliću. On je iz Zagreba, nakon skandala u Upravi za veterinarstvo, u Sarajevo povukao svoga prijatelja Marka Tadića. Stoga se paket odluka i uredbi o uvozu radi izvoza, koji je "Lijanovićima" osigurao povlaštenu poziciju i monopol u trgovinu mesom i mesnim proizvodima u BiH i nazivaju "Tadićevi zakoni".
Njihova je bit da su se stoka, meso i mesni proizvodi hrvatskih mesnih proizvođača i PIK-ova, poput "Sljemena", "Vrbovca" i drugih, uvozili u BiH, samo uz plaćanje carinske evidencije u visini od jedan posto, te odmah izvozili na hrvatsko tržište, za 30 i više posto jeftinije, ali s etiketom Mesne industrije "Lijanovići". Cijena proizvoda i rada hrvatskih seljaka i hrvatskih mesnih proizvođača na taj je način potpuno obezvrijeđena. Na to je često i uzaludno u svojim istupima u Saboru RH upozoravao pokojni HSS-ov prvak Josip Pankretić.

Oprost duga od 17 milijuna DEM

Izgubivši mjesto u Upravi za veterinarstvo Republike Hrvatske, dr. Marko Tadić je kao pomoćnik ministra poljoprivrede Federacije izravno utjecao na štete koje je Prlićeva i Tomićeva zamisao nanijela hrvatskom državnom proračunu i hrvatskim poljoprivrednim proizvođačima. Ali, dobit koju su stekli "Lijanovići" sigurno nije smjela mimoići Prlića, Tomića i Tadića.
Štoviše, oko "Lijanovića" se splela još jedna afera. Naime, 1998. godine bliski Prlićev suradnik, dr. Drago Bilandžija, potpredsjednik Vlade Federacije i ministar financija, potpisao je odluku kojom je "Lijanovićima" oprošten dug prema federalnom proračunu u iznosu od 17 milijuna maraka. Ispostavilo se da je Mesna industrija "Lijanovići", pored silne dobiti koju je ostvarivala na hrvatskom i BiH tržištu, nije plaćala državne poreze. Naravno, nije teško zaključiti da su se Prlić i Tomić, tada utjecajni članovi Vijeća ministara BiH, izborili da se "Lijanovićima" oprosti milijunski dug.
Kao dopredsjedavajući Vijeća ministara BiH, Neven Tomić se u siječnju 1999. godine čak izborio da se "Odluka o uslovima za uvoz robe radi izvoza" usvoji na razini države BiH. "Lijanovićima" je trebalo osigurati povlašteni status ne samo na području Federacije, već cijele BiH. Taj su dokument uz Tomića, potpisali i kopredsjedavajući Vijeća ministara dr. Haris Silajdžić i Boro Bosić. Međutim, međunarodna zajednica, shvaćajući štetnost takve Odluke za gospodarstvo cijele regije, žurno je tražila njezino ukidanje. Predsjedništvo BiH, u kojem je bio i Ante Jelavić, Odluku koja je privilegirala "Lijanoviće" stavilo je izvan snage u proljeće 1999. godine.
Ali, karijera dr. Marka Tadića time nije okončana. Iako je Tadić bio bez potrebnih sveučilišnih kvalifikacija, Jadranko Prlić je uspio osigurati da Tadić bude izabran za rektora Sveučilišta u Mostaru. U ljeto 2000. godine Tadić dolazi u sukob s većinom dekana mostarskih fakulteta i predsjednikom Upravnog vijeća Sveučilišta dr. Draganom Čovićem. Upravno vijeće je smijenilo Tadića, koji je cijeli slučaj proglasio "orkestriranom političkom hajkom".

Raskid s HDZ-om

Tadića, kojega su sarajevski mediji tada proglasili novim liderom HDZ-ove oporbe, otvoreno je podržao dr. Jadranko Prlić. Ali, "slučaj Tadić" Prlić je iskoristio kao povod da u rujnu 2000. godine napusti HDZ BIH. Tadić, koji je postavljen za šefa Ureda za veterinarstvo na razini države BiH, i Prlić su osnovali "Forum 2000", koji nije imao većeg utjecaja na politička zbivanja, pa se utopio u Alijansi za demokratske promjene.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010924/temedana.htm

PRLIĆ I PARTNERI SADA PERU ROBU U ČISTOM MORU MAKARSKE RIVIJERE

Nekadašnji vozač šlepera Dinko Slezak Dika, Prlićev partner i prijatelj, danas vrijedi oko pola milijarde maraka. Uz "Interinvest", vlasnik je "Prve sportske kladionice" i mostarske "Optime", a krenuo je u osvajanje hotela na Makarskoj rivijeri

Pišu: Neven KATUNARIĆ i Marijan PUNTARIĆ
Snimio: Tom DUBRAVEC

Mnogima je nejasno zašto su Jadranko Prlić i Neven Tomić, smijenjenog rektora Sveučilišta u Mostaru dr. Marka Tadića, smjestili samo u skromnu fotelju direktora Ureda za veterinarstvo BiH. Od 1992. do 1996. godine Tadić je kao HDZ-ov kadar bio na identičnoj dužnosti u Uredu za veterinarstvo Republike Hrvatske, gdje je tada potpisivao sva rješenja za uvoz i provoz stoke, mesa i životinjskih prerađevina. U vrijeme velike nesigurnosti i pojave kravljeg ludila u Velikoj Britaniji, upravo je Tadić bio taj koji je Lijanovićima omogućio uvoz sumnjivih kontingenata mesa preko trećih zemalja, kako bi se prikrivalo njegovo stvarno podrijetlo.
Nakon što je takva praksa otkrivena, a seljaci u Hrvatskoj zaprijetili pobunom zbog fiktivnog i papirnatog uvoza stoke u BiH i izvoza u Hrvatsku, Tadić je otpušten iz Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Od zatvora ga je, navodno, spasila njegova supruga Vera, koja je 1996. bila konzul Republike Hrvatske u Njemačkoj, a nakon toga i hrvatska veleposlanica u Južnoj Africi.
Imenovanje na mjesto šefa Ureda za veterinarstvo BiH znači da Tadić mora ponovno, za sebe i Lijanoviće, odigrati istu ulogu, ali u politički povoljnijim uvjetima. Mladen Ivanković je postao Alijansin federalni ministar, a Jerko Ivanković zastupnik u Domu naroda Federacije. Marko Tadić preko veterinarske inspekcije već kontrolira sve granične prijelaze u Federaciji, od Orašja do Doljana, što znači da ima potpunu kontrolu nad uvozom mesa i mesnih prerađevina.

Iako se Tadić često predstavlja kao profesor sveučilišta u Ljubljani, Zagrebu i Sarajevu, u Sarajevu ga drže tek spretnim prodavačem. Naime, Tadić je stekao veliku obiteljksku kuću u Goričanu, stan u Zagrebu, stan u Njemačkoj i vilu u Opatiji. Navodno posjeduje i planinsku kuću na Bjelolasici, te vinograd i klijet u Zagorju.

Prlićeva industrijska zona

Unutar Prlićeva poslovnog carstva značajno mjesto pripada graditeljstvu i obnovi. Jadranko Prlić je znao da je obnova ratom porušenog Mostara i BiH unosan posao. Iako se spominju Prlićevi udjeli u poznatoj hrvatskoj građevinskoj tvrtki "Samoborka", monopol nad graditeljstvom, izgradnjom stambenih i poslovnih objekata u Mostaru i okolici, te izgradnji putova, stekla je tvrtka "Interinvest". Ta građevinska tvrtka vlasništvo je Prlićeva poslovnog partnera i prijatelja Dinka Slezaka Dike. Slezak je nekada vozio šlepere "Autoprijevoza" Mostar, bavio se trgovinom zlatom, a prije rata uspio u Mostaru otvoriti robnu kuću koja se znakovito zvala "Talijanka". Slezak se potom preorijentirao na graditeljstvo, postao vlasnik "Interinvesta", a njegova se imovina danas procjenjuje na oko 500 milijuna maraka.
"Interinvest" je, zahvaljujući Prliću, osim stambenih objekata, izgradio sve reprezentativne mostarske javne objekte: zgradu Vlade Federacije, osiguranja, Zavoda za platni promet, Mirovinskog fonda, čak i Hercegovačke banke. Očito je, kao zalog i pokušaj pomirenja između dviju suprotstavljenih grupacija, Slezak dobio prigodu da izgradi zgradu konkurentske Hercegovačke banke. Kako su svi objekti "Interinvesta" nalik jedan drugom, a u Mostaru su ih prozvali "klonirane zgrade".
Na predjelu Bišće polje, nadomak Mostara, Slezak je izgradio novu betonaru. Zapravo, Bišće polje još zovu Prlićeva industrijska zona. Jedan do drugoga svoje objekte su podigla trojica najznačajnijih Prlićevih poslovnih partnera. U Bišće polju Niko Dodig je izgradio benzinsku crpku, odmah do nje Marijan Primorac je izgradio veliko "Primorkino" skladište, a Dinko Slezak podigao betonaru. Slezak se sa svojim prijateljima priprema za još jedan veliki građevinski pothvat. S hotelskim poduzećem "Makarska", navodno, već je dogovorena prodaja malog hotela "Park", smještenog između hotela "Meteor" i "Dalmacija". Na tome mjestu Slezakov "Interinvest" spreman je izgraditi hotel od osam katova. Cijela investicija teška je 15 milijuna maraka.
Slezak se sprema kupiti i neke objekte HP-a "Tučepi", ako se vlasti u Hrvatskoj ne zapitaju radi li se o unosu stranog kapitala ili novca "opranog" u nizu sumnjivih poslovnih transakcija. U slučaju kupnje makarske "Amfore", navodno slovačkim ulaganjima, to pitanje nitko nije postavio. Međutim, i obitelj Lučić pretendira na "turistička ulaganja" i nastoji otkupiti hotel "Park". Stoga treba očekivati žestoki sudar dviju hercegovačkih poslovnih grupacija, Lučićeve i Prlićeve.

ZAP na samrti kupuje opremu

Dinko Slezak Dika vlasnik je "Prve sportske kladionice", izravne konkurencije sportskim kladionicama Igora Štimca. Međutim, i Primorca i Dodiga smatra se suvlasnicima Slezakove "Prve hrvatske kladionice". Slezak je vlasnik i lanca kladionica "Derby" u Bosni i Hercegovini, a Prlićevu klanu, navodno, pripadaju i poznate kladionice "Bet shop", kojima kao vlasnik figurira Matija Martić. Slezak jako voli kocku, pa je čest gost poznate kockarnice u Klagenfurtu. U Mostaru misle da je i ona njegovo vlasništvo.
Međutim, Slezak vodi računa i o informatičkoj opremi. Zajedno s Primorcem i Dodigom, vlasnik je tvrtke "Optima" Mostar i "Optima" Banja Luka, koje duže vrijeme imaju ekskluzivne ugovore s organima Herceg-Bosne, Federacije BiH i svih međunarodnih agencija o nabavi kompjutorske i informatičke opreme. Prije nekoliko dana u Sarajevu je objavljeno da je Niko Dodig, samo dan nakon Prlićeva imenovanja u novi sastav Vijeća ministara, preuzeo tvrtku "Optima OR", koja je zastupnik talijanskog "Olivettija" za BiH. Ali iza velikih poslovnih angažmana i uspjeha "Optime", čiji je direktor i prijavljeni vlasnik Tiho Marić, stoje Jadranko Prlić i Neven Tomić. Iako se još prošle godine znalo da će zavodi za platni promet biti ukinuti i da će poslovne banke preuzeti unutarnji promet, vodstvo ZAP-a je ušlo u projekte izgradnje novih županijskih sjedišta u Mostaru i Širokom Brijegu. Najskuplji informatički sustav i cjelokupnu opremu, ZAP je kupio kod "Optime". Ta je igra porezne obveznike stajala 10 milijuna maraka.
Svi poslovno-politički sustavi u BiH razvili su se i opstali samo ako su unutar grupacije imali svoju poslovnu banku. Prlić i Tomić su najprije odabrali Hrvatsku banku i s Berislavom Kutlom sklapali primamljive kreditne aranžmane. Kada im se Hrvatska banka otela kontroli, njihova prateća banka postala je Hrvatska poštanska banka Mostar, sada Raiffeisen banka Mostar. Prijateljstvo Nevena Tomića i direktora HPB-a Davora Šimića imalo je presudnog utjecaja na razvoj, poslovanje i privatizaciju te banke.
Naime, javno poduzeće HPT Mostar u svojem vlasništvu je imalo 51 posto dionica Hrvatske poštanske banke. Na ime osnivačkog uloga, mostarski poštari su 20 posto udjela u kapitalu Hrvatske poštanske banke Mostar prepustili Hrvatskoj poštanskoj banci Zagreb, kojom je upravljala Ljerka Ercegović. Ostalih 31 posto dionica postao je društveni kapital, kojim je trebala upravljati Vlada Federacije BiH. Prvi korak u preuzimanju Hrvatske poštanske banke Mostar, Prlićeva skupina je učinila dokapitalizacijom, kada je temeljni kapital HPB-a Mostar, u skladu sa zakonom, podignut na 10 milijuna maraka. Međutim, slučajno ili namjerno, istekao je rok za privatizaciju onih 31 posto društvenog kapitala u HPB-u Mostar. Nitko nije najavio kupnju, pa je upravljanje tim udjelom preuzela federalna Agencija za bankarstvo. No, čim je vrijednost 31 posto bančina kapitala značajno pala, javili su se "duševni" kupci.

Pozadina udara na Hercegovačku banku

Od Agencije su četvorica kupaca vrlo jeftino otkupila državne udjele. Treba li napominjati da su upravo Dodig, Primorac i Slezak postali novi suvlasnici Hrvatske poštanske banke. Četvrti kupac bio je Dubravko Grgić, vlasnik "Euroherc osiguranja". Iako je bliži grupaciji braće Lučić, Grgić je udovoljio molbi Nevena Tomića. Ali, to nije kraj operacije. Hrvatsku poštansku banku Mostar kupila je austrijska Raiffeisen banka. Zbog temeljitog udara i kriminalizacije Hercegovačke banke, vrijednost HPB-a je naglo porasla. Austrijanci su shvatili da se uništenjem konkurentske Hercegovačke banke za HPB Mostar otvaraju velike mogućnosti, te nisu žalili novca. Novi vlasnici HPB-a tako su banku čiji je osnivački kapital vrijedio 10 milijuna maraka, uspjeli prodati za 80 milijuna maraka. Davor Šimić (p)ostao je direktor Raiffeisen banke Mostar.
Kako je u okviru nedavno objavljenog plana Colina Munroa o podršci mostarskom gradonačelniku Nevenu Tomiću, Tomić uporno tražio kriminalizaciju poslovanja i rezultate revizije Hercegovačke banke, kako bi se u javnosti čule tvrdnje da je upravo Neven Tomić tražio najradikalniji obračun s Hercegovačkom bankom kao leglom nacionalista i tvrdolinijaša, onda se ne može odbaciti pomisao da je udar na Hercegovačku banku ponajmanje principijelne ili političke naravi, već da se, zapravo, radi i o izravnom obračunu Prlićeve skupine s konkurencijom na bankarskom tržištu Bosne i Hercegovine.

Profinjenost i elegancija Prlićeva sustava

Jadranko Prlić i skupina oko njega sasvim su sigurno najjača ekonomska i financijska grupacija u BiH. Imovina kojom raspolaže Prlićev imperij procjenjuje se na oko tri milijarde maraka. Više od brojki fascinira uvezanost i osmišljenost cijelog sustava koji je kroz zakonodavstvo Herceg-Bosne, Federacije i države BiH uvijek pronalazio putove kojim će se kontrolirati novčani tokovi, kretanje visokotarifnih roba, bankarski kapital. Prlićev sustav impresionira načinom na koji je poticana nelojalna konkurencija i oštećeno hrvatsko gospodarstvo, načinom na koji su se gospodarske bitke za utjecaj, tržište i novac prestavljale kao sudar političkih i svjetonazorskih programa, oštar sukob konzervativnih, lokalnih i suvremenih, europskih ideja. Fascinira elegancija i profinjenost kojim se "prao" novac zarađen "trgovinom" naftom, duhanom, poljoprivrednim proizvodima, klađenjem, i to uglavnom na području Makarske.
Prlićev i Tomićev sustav su potvrdili da je politika samo okvir i sredstvo koje osigurava, opravdava i daje alibi svakom ekonomski isplativom potezu. Prlić i Tomić tako su postali paradigma svojevrsnog ekonomskog makijavelizma koji može preživiti svaku promjenu i ostati na nogama u svakom vremenu i političkom sustavu. Svi politički principi i programi, svi nacionalni interesi i građanska prava, samo su prazna priča. Novac (p)okreće svijet.
Logika nezajažljivog stjecanja Prlićeva poslovnog carstva potvrđuje se i novim upravo započetim duhanskim ratom za Fabriku duhana Sarajevo. Naime, između British American Tobacca i Tvornice duhana Rovinj, čije interese zastupaju Tomić i Prlić, započela je nesmiljena borba za kontrolni paket dionica FDS-a. Ništa čudno, jer Fabrika duhana Sarajevo ostvaruje godišnji promet od 250 milijuna maraka.