Afera Žužul

Vlast koja je stigla kao moralna uzdanica već je i zaboravila da je i pobijedila jer je bila moralno superiornija. Osim toga Žužulova ostavka bi utrla put u jednoj drugoj praksi i bez tog presedana, bez tog straha da će svi biti kažnjeni budu li se tako ponašali, mi se iz balkanskog blata nećemo pomaknuti

Tihomir Dujmović / Glas Slavonije
http://www.glas-slavonije.hr/kolumne.asp?rid=914&page=1&id=17

Od kada se iz politike povukao Dražen Budiša, od kada šira javnost jedva da i pamti razorne eskapade "ranog" Vlade Gotovca, napokon, od kada se već pomalo umorio pa ga se manje i čuje i jedan postojani Andrija Hebrang, od kada dakle pobrojani likovi nisu općeprihvaćena mjera vrijednosti, riječ moral u hrvatskom političkom životu ili uopće ne postoji ili postoji kao opće mjesto ismijavanja. To je, naime, rezultat potpune pobjede pragmatičara poput Ivice Račana makar istini za volju valja reći da je sjajnih učenika te njegove škole bilo i u prvoj HDZ-ovoj fazi, ali ne manjka ih niti sada, pa tako u hrvatskoj javnosti vlada opće zgražanje nad slučajem Žužul uz stav da bi Miomir Žužul, aktualni ministar vanjskih poslova bar svoj mandat trebao staviti na raspolaganje.

Zakonski, ali ne i čestito
Nema dvojbe da su najvjerojatnije svi financijski aranžmani ministra vanjskih poslova bili u okviru zakona, kao što nema dvojbe da su i najveće transakcije toliko napadanog Radimira Čačića bile unutar zakonskih uvjeta. Primjerice, nije protuzakonito što su naši političari prodali svoje stare provincijalne stanove pa su za nekoliko desetaka tisuća maraka kupili ogromne stanove u centru Zagreba. Mogao bih tako nizati do kraja: najveći dio kritiziranih poslova naših političara još uvijek jest unutar zakona, no u moralnom smislu, u poštenom smislu te riječi, u kontekstu one čestitosti koju od njih očekujemo, njihovi su potezi često znali biti doista moralno odiozni. Bojim se da isti ovaj kriterij jednostavno moramo rabiti i u slučaju aktualne krize vezane uz Miomira Žužula. Točno je da su transakcije koje danas izlaze po medijima glede Žužulovog imena u principu skromne u odnosu prema ciframa koje se vežu uz Čačićeve poslove, točno je da ima još mnogo gorih primjera i mimo njih dvojice, ali je u tom smislu Sanaderov prigovor deplasiran. Poručiti oporbi da sama pomete pred svojim vratima niti je načelno niti je europski, ako se u isto vrijeme uz njegovog najbližeg suradnika vežu bilo kakve upitne financijske transakcije. Ne doduše zakonski upitne, ali moralno svakako upitne transakcije. Smisao onemogućavanja sukoba interesa upravo i jest u tome da uopće ne dođete u priliku da možete odlučivati hoće li Vlada oprostiti višemilijunski dug nekoj tvrtki koju upravo kupuje vaš rođak, poznanik, prijatelj ili netko s kim dijelite tvrtku. To je naprosto meritum stvari. Radimir Čačić je najveći dio svojih poslova dobio na javnim natječajima, on je lege artis prepisao svoju tvrtku na suprugu pa ipak nitko ne misli da je čestito to da je potom ista ta tvrtka ili njene sestrinske tvrtke dobivala od države poslove teške više stotina milijuna kuna. Zašto? Zato jer je to nemoralno i zato jer u društvu vlada opći konsenzus da tko god to radio potire moralne uzuse koje kao društvo želimo prakticirati.

Kakva vlast, takva pravna država
Slično vrijedi i za Zlatka Tomčića. Potpuno je nevažno što on ima samo 23 posto inkriminirane tvrtke dok god ta ista tvrtka najviše posluje baš s državom. Nema te mogućnosti koja bi do kraja mogla dokazati i javnost uvjeriti da tim poslovima kao i ranije poslovima Čačićeve supruge ne pogoduju oni sami upravo stoga jer sjede na vrhu te iste države.
Osim toga, afera Žužul, još više prigovori koje tu ispostavlja premijer, govore i o drugim neprihvatljivim relacijama. Ivo Sanader je premijer hrvatske Vlade čija dakle izvršna vlast u ovu gotovo godinu dana nije ispitala sumnjive poslove niti Čačića niti Tomčića i samim tim dio krivnje leži na njoj. Jer pravna država funkcionira onako kako to traži aktualna vlast. Dopušta li ona korupciju, tolerira li ona nepotizam, cijelo će društvo biti postavljeno na tim temeljima. Jer će se svaki gradonačelnik ubrzo ugledati u onoga tko je hijerarhijski iznad njega i nema tog društva koje je izbjeglo toj pošasti. Ivo Sanader je dakle trebao smijeniti svog ministra bez obzira i na neke druge konotacije. Naime, posve je jasno da je ova afera pokrenuta kako bi u drugi plan stavila nevjerojatne izjave predsjednika Mesića o tome da nas Crna Gora nije napala. Nema sumnje da je cilj oporbe u ovoj aferi isprovocirati parlamentarne izbore po mogućnosti ih onda i održati zajedno s predsjedničkima i na tragu negativnog odijuma ove afere dobiti i jedne i druge izbore. Jednako tako nema sumnje da je napad na Žužula zapravo napad na samog Sanadera jer mu je to jedan od najvažnijih kadrova. Unatoč svemu tome, bez obzira, dakle, što će kolateralno oporba knjižiti i neke druge bodove, bez obzira na to što bi Žužulova demisija bila iznimno težak udarac za ovu vlast, ona bi u ime svoje pune vjerodostojnosti, u ime buđenja povjerenja ove nacije, u ime, da budem patetičan, povijesne pravice i stvaranja presedana koji bi imali postati pravilom, u konačnici bila produktivna.
Vlast koja je stigla kao moralna uzdanica već je i zaboravila da je i pobijedila jer je bila moralno superiornija. Osim toga Žužulova ostavka bi utrla put u jednoj drugoj praksu i bez tog presedana, bez tog straha da će svi biti kažnjeni budu li se tako ponašali mi se iz balkanskog blata nećemo pomaknuti. Prelazak ove vlasti u čisto pragmatične vode kapitalna je greška i da je ovaj narod htio golu političku pragmu on Račana ne bi niti rušio. Svoditi sada cijelu stvar na broj ruku koji će se dignuti za ili protiv Žužula, to znači animalnu borbu za vlast, svoditi cijelu aferu na pitanje zakonitosti ili nezakonitosti znači odbijati prihvatiti da u životu pa onda i u politici postoje moral i načela.