Vlast koja je stigla kao moralna uzdanica
već je i zaboravila da je i pobijedila jer
je bila moralno superiornija. Osim toga
Žužulova ostavka bi utrla put u jednoj
drugoj praksi i bez tog presedana, bez tog
straha da će svi biti kažnjeni budu li se
tako ponašali, mi se iz balkanskog blata
nećemo pomaknuti
Tihomir Dujmović /
Glas Slavonije
http://www.glas-slavonije.hr/kolumne.asp?rid=914&page=1&id=17
Od kada se iz politike povukao Dražen
Budiša, od kada šira javnost jedva da i
pamti razorne eskapade "ranog" Vlade
Gotovca, napokon, od kada se već pomalo
umorio pa ga se manje i čuje i jedan
postojani Andrija Hebrang, od kada dakle
pobrojani likovi nisu općeprihvaćena mjera
vrijednosti, riječ moral u hrvatskom
političkom životu ili uopće ne postoji ili
postoji kao opće mjesto ismijavanja. To je,
naime, rezultat potpune pobjede pragmatičara
poput Ivice Račana makar istini za volju
valja reći da je sjajnih učenika te njegove
škole bilo i u prvoj HDZ-ovoj fazi, ali ne
manjka ih niti sada, pa tako u hrvatskoj
javnosti vlada opće zgražanje nad slučajem
Žužul uz stav da bi Miomir Žužul, aktualni
ministar vanjskih poslova bar svoj mandat
trebao staviti na raspolaganje.
Zakonski, ali ne i čestito
Nema dvojbe da su najvjerojatnije svi
financijski aranžmani ministra vanjskih
poslova bili u okviru zakona, kao što nema
dvojbe da su i najveće transakcije toliko
napadanog Radimira Čačića bile unutar
zakonskih uvjeta. Primjerice, nije
protuzakonito što su naši političari prodali
svoje stare provincijalne stanove pa su za
nekoliko desetaka tisuća maraka kupili
ogromne stanove u centru Zagreba. Mogao bih
tako nizati do kraja: najveći dio
kritiziranih poslova naših političara još
uvijek jest unutar zakona, no u moralnom
smislu, u poštenom smislu te riječi, u
kontekstu one čestitosti koju od njih
očekujemo, njihovi su potezi često znali
biti doista moralno odiozni. Bojim se da
isti ovaj kriterij jednostavno moramo rabiti
i u slučaju aktualne krize vezane uz Miomira
Žužula. Točno je da su transakcije koje
danas izlaze po medijima glede Žužulovog
imena u principu skromne u odnosu prema
ciframa koje se vežu uz Čačićeve poslove,
točno je da ima još mnogo gorih primjera i
mimo njih dvojice, ali je u tom smislu
Sanaderov prigovor deplasiran. Poručiti
oporbi da sama pomete pred svojim vratima
niti je načelno niti je europski, ako se u
isto vrijeme uz njegovog najbližeg suradnika
vežu bilo kakve upitne financijske
transakcije. Ne doduše zakonski upitne, ali
moralno svakako upitne transakcije. Smisao
onemogućavanja sukoba interesa upravo i jest
u tome da uopće ne dođete u priliku da
možete odlučivati hoće li Vlada oprostiti
višemilijunski dug nekoj tvrtki koju upravo
kupuje vaš rođak, poznanik, prijatelj ili
netko s kim dijelite tvrtku. To je naprosto
meritum stvari. Radimir Čačić je najveći dio
svojih poslova dobio na javnim natječajima,
on je lege artis prepisao svoju tvrtku na
suprugu pa ipak nitko ne misli da je čestito
to da je potom ista ta tvrtka ili njene
sestrinske tvrtke dobivala od države poslove
teške više stotina milijuna kuna. Zašto?
Zato jer je to nemoralno i zato jer u
društvu vlada opći konsenzus da tko god to
radio potire moralne uzuse koje kao društvo
želimo prakticirati.
Kakva vlast, takva pravna država
Slično vrijedi i za Zlatka Tomčića. Potpuno
je nevažno što on ima samo 23 posto
inkriminirane tvrtke dok god ta ista tvrtka
najviše posluje baš s državom. Nema te
mogućnosti koja bi do kraja mogla dokazati i
javnost uvjeriti da tim poslovima kao i
ranije poslovima Čačićeve supruge ne
pogoduju oni sami upravo stoga jer sjede na
vrhu te iste države.
Osim toga, afera Žužul, još više prigovori
koje tu ispostavlja premijer, govore i o
drugim neprihvatljivim relacijama. Ivo
Sanader je premijer hrvatske Vlade čija
dakle izvršna vlast u ovu gotovo godinu dana
nije ispitala sumnjive poslove niti Čačića
niti Tomčića i samim tim dio krivnje leži na
njoj. Jer pravna država funkcionira onako
kako to traži aktualna vlast. Dopušta li ona
korupciju, tolerira li ona nepotizam, cijelo
će društvo biti postavljeno na tim
temeljima. Jer će se svaki gradonačelnik
ubrzo ugledati u onoga tko je hijerarhijski
iznad njega i nema tog društva koje je
izbjeglo toj pošasti. Ivo Sanader je dakle
trebao smijeniti svog ministra bez obzira i
na neke druge konotacije. Naime, posve je
jasno da je ova afera pokrenuta kako bi u
drugi plan stavila nevjerojatne izjave
predsjednika Mesića o tome da nas Crna Gora
nije napala. Nema sumnje da je cilj oporbe u
ovoj aferi isprovocirati parlamentarne
izbore po mogućnosti ih onda i održati
zajedno s predsjedničkima i na tragu
negativnog odijuma ove afere dobiti i jedne
i druge izbore. Jednako tako nema sumnje da
je napad na Žužula zapravo napad na samog
Sanadera jer mu je to jedan od najvažnijih
kadrova. Unatoč svemu tome, bez obzira,
dakle, što će kolateralno oporba knjižiti i
neke druge bodove, bez obzira na to što bi
Žužulova demisija bila iznimno težak udarac
za ovu vlast, ona bi u ime svoje pune
vjerodostojnosti, u ime buđenja povjerenja
ove nacije, u ime, da budem patetičan,
povijesne pravice i stvaranja presedana koji
bi imali postati pravilom, u konačnici bila
produktivna.
Vlast koja je stigla kao moralna uzdanica
već je i zaboravila da je i pobijedila jer
je bila moralno superiornija. Osim toga
Žužulova ostavka bi utrla put u jednoj
drugoj praksu i bez tog presedana, bez tog
straha da će svi biti kažnjeni budu li se
tako ponašali mi se iz balkanskog blata
nećemo pomaknuti. Prelazak ove vlasti u
čisto pragmatične vode kapitalna je greška i
da je ovaj narod htio golu političku pragmu
on Račana ne bi niti rušio. Svoditi sada
cijelu stvar na broj ruku koji će se dignuti
za ili protiv Žužula, to znači animalnu
borbu za vlast, svoditi cijelu aferu na
pitanje zakonitosti ili nezakonitosti znači
odbijati prihvatiti da u životu pa onda i u
politici postoje moral i načela.