|
Einstein i atomska
bomba
Pred 60 godina u ovom mjesecu svijet se je fizike i
politike opasno povezao na način da se to neće nikad
zaboraviti. Šestog kolovoza 1945.
godine je eksplodirala atomska bomba sa snagom od
13000 tona TNT (kemijska mjera za eksploziv) poviše
japanskog grada Hirošime. Ta je ogromna nuklearna
energija, koja je milijun puta veća negoli obična
kemijska energija, dobivena kod fizije urana
(raspad teške nuklearne jezgre u manje dijelove)
koju je otkrio nobelovac Otto Hahn 1938. godine. Tri
dana kasnije, devetog kolovoza, eksplodirala je
slična atomska bomba (fizija elementa Plutonij) i
uništila Nagasaki.
Godine 1939. drugog
kolovoza Albert Einstein je potpisao pismo za
predsjednika Franklina D. Roosevelta kojeg je
napisao mađarski fizičar Leo Szilard. Pismo započinje:
Nedavni rad E. Fermia i L. Szilarda je pokazao da se
element Uran u neposrednoj budućnosti može
iskoristiti kao novi i važni izvor energije.
Nadalje …taj fenomen može dovesti do konstrukcije
ekstremno snažne bombe. Dalje u pismu se napominje
da je Njemačka zaustavila prodavati uran iz
čehoslovačkih rudnika i da je fizičar Friedrich von
Weizsäcker započeo eksperimente s tim elementom u
Berlinu. …
Agresivna
antisemitska politika Hitlerove vlade uspjela je
Einsteina, intimno povezanog sa židovskim narodom,
odvratiti od njegovog radikalnog pacifizma. Već
1933. godine piše jednom engleskom pacifisti: Ja
osobno mrzim militarizam i nasilje bilo koje vrste,
ali sam duboko uvjeren da danas to mrsko sredstvo je
jedina moguća djelotvorna obrana. Einstein je napisao
četiri pisma predsjedniku Rooseveltu. U četvrtom
pismu moli Roosevelta da pozove Szilarda koji će mu
razjasniti manjak adekvatnog kontakta između
znanstvenika koji konstruiraju bombu i političara
koji odlučuju o upotrebi bombe. Nažalost Roosevelt
umire 12.4.1945. prije negoli je pročitao to zadnje
Einsteinovo pismo. Četiri mjeseca kasnije dolazi do
strašne ljudske tragedije Hirošime i Nagasakija.
Odluku o bombardiranju japanskih gradova su
potpisali predsjednici Amerike i Engleske, ali
fizičari su odgovorni jer, djelomično iz prestiža,
nisu bili dovoljno uvjerljivo protiv upotrebe
njihovog bebija: little i fat boy.
Einstein je kasnije
izjavio: Učinio sam veliku pogrešku u mom životu što
sam potpisao pismo za predsjednika Roosevelta u
kojem sam zagovarao izgradnju atomske bombe. Deset
godina poslije eksplozije atomske bombe, 11.4.1955.
Einstein potpisuje tzv. „Russell-Einstein manifest“
u kojem se apelira na sve nacije da se odreknu
nuklearnog oružja. Einstein umire sedmicu dana
kasnije.
Možemo biti donekle
zadovoljni da bomba poslije Nagasakija nije bila
više upotrijebljena. Ipak se svijet nije odrekao
atomskog oružja nego je izgradio još snažniju
vodikovu bombu gdje se energija dobiva od fuzije
lakih elemenata (deuterija i tricija) u teže
elemente. Fuzija je mehanizam kojim Sunce proizvodi
ogromnu energiju. Danas je čovjek u situaciji da
može uništiti sebe i svoju Zemlju. Od toga nisu ga
spasili etički motivi, nego strah između
konkurentnih blokova, jer bi atomski rat uništio ne
samo neprijatelja nego i samog napadača.
Danas nam neposredno
ne prijeti veliki rat, nego anonimne sile terora
koje su na svim mjestima nazočne i dovoljno jake,
jer imaju pristup velikim potencijalima rušenja
između ostalog s tzv. nečistom atomskom bombom.
Terorizam hranjen muslimanskim religioznim
fanatizmom predstavlja se za lakovjerne kao obrana
religioznih i kulturnih tradicija protiv bezbožnog
Zapada. Arogantnom nepromišljenošću Zapada ponižene
i eksploatirane arapske Zemlje vide u tom
asimetričnom ratu čak moralni legitimitet.
Premda su velesile,
prijašnji Sovjetski savez i SAD, prestali s opasnim
testovima atomskog oružja već 1990. godine, one
ponovno razmišljaju o novoj nuklearnoj bombi tzv.
„bunker buster“. Ona bi se navodno morala duboku
ukopati u zemlju i eksplozijom prouzrokovati veliki
potres koji sve ruši, ali ima manje radijativnog
onečišćenja okoliša. Proliferacijom
atomskog oružja (Kina, Indija, Izrael, Pakistan,
Sjeverna Koreja i možda Iran) može lako dovesti do
lokalnog atomskog rata.
Azijske zemlje,
osobito Kina i Indija, su na putu ostvarivanja
američkog životnog standarda što će predstavljati
ozbiljni svjetski energetski problem. To nagoviješta
mogući rat za naftne izvore i kritične klimatske
promjene. Jedino rješenje je čim prije doći do
obnovljivih energija, bolje rečeno izvora energije,
koji su neiscrpljvi s ljudskog stanovišta.
Kriva ili lažna
informacija, slično kao u ratu s Irakom, može
opravdati atomski rat. Ne smijemo zaboraviti da je
Manhattan atomski projekt realiziran radi virtuelne
Hitlerove bombe, koja nije niti u začetku postojala
u Njemačkoj! Velike sile i dalje imaju na
skladištima tisuće atomskih bombi i raketa s
glavama vodikovih atomskih bombi. U stvari velike
sile ne mogu za sada tvrditi da su ugrožene i da
zato trebaju toliko atomsko naoružanje radi
preventivne samoobrane. Dok se velesile tako
naoružavaju teško mogu efikasno uvjeriti manje
zemlje, koje su stvarno ugrožene, da se odreknu
atomskog naoružanja. Na koncu tolika atomska
naoružanja, poslije terorističkih napada New Yorka,
Balija, Madrida i Londona, su dinosaurus 21.
stoljeća. U asimetričnom terorističkom ratu
nekorisne su tolike bombe i rakete. Nadalje u
svijetu gdje milijuni žive u bijedi i umiru od
zaraznih bolesti i gdje klimatska katastrofa prijeti
kugli zemaljskoj skoro je opsceno i neproduktivno
trošiti tolike financijske i intelektualne resurse
na očuvanju i razvijanju atomskog naoružanja.
Zlo u svijetu
počinje najprije u glavama ljudi. Zato je još
opasnija poznata moralna mentalna blokada onih
fizičara koji su radili na Manhattan projektu koji
i danas nakon Hirošime i Nagasakija ne vide svoj
rad kao moralno zlo. Možda još sama gradnja može
biti opravdana njihovim uvjerenjem da su time htjeli
spriječiti da Nacisti osvoje svijet. Upotrebu pak
bombe nemoguće je opravdati da su tim bili spašeni
toliki životi američkih vojnika. Japan je bio pred
kapitulacijom pogotovu poslije Hirošime. Možda je
znakovito da je Robert Oppenheimer ( Znanstveni
direktor Manhattan projekta) izjavio da mu je žao
što bomba nije bila prije gotova da bi je mogli
baciti na Njemačku! Čak je većina fizičara u
kasnijim intervjuima tvrdila da bi pod sličnim
uvjetima ponovno radili na produkciji atomske bombe.
To se razlikuje od Einsteinovog priznanja pogreške,
mada je on samo preporučio izgradnju, a ne
sudjelovao u gradnji ili odobrio upotrebu bombe.
U tome se vidi opasna
znanstvena zaslijepljenost kad se radi o atraktivnom
radu na nečemu novom i nepoznatom. K tome ambicije,
ugled i društveni status povećavaju tu moralnu
blokadu. Najgore je da i neki
neznanstvenici, čak umjetnici, dijele to nemoralno
mišljene nekih fizičara. Prvog se listopada 2005.
godine daje nova opera u San Franciscou: DOCTOR
ATOMIC. Komponirao ju je poznati skladatelj John
Adams, a libreto je napisao Peter Sellars. Glavni
karakteri opere su Robert Oppenheimer, Edward Teller
i projekt administrator general Leslie Groves.
Zaključak opere nije da su fizičari Manhattan
projekta likovi kao Faust, koji je prodao svoju dušu
vragu da bi dobio znanje i moć, nego su herojska
rasa koja je spasila civilizaciju. Možda će arapski
svijet na sličan način Bin Ladena nazvati spasiocem
muslimanske civilizacije!
Danas u demokraciji
treba ugraditi uz vrhovni princip ljudskih prava i
ljudskog dostojanstva dodatno i specijalno
ograničenje u znanosti. Ne smije se ostvariti sve
što je tehnički moguće ako su znanstveno još
nedovoljno poznate konsekvence tog tehničkog
ostvarenja.
Pred nama su nove
prijetnje. Čovjek je u stanju stvarati samog čovjeka
u reagenskoj epruveti. Time čovjek postaje vlastiti
produkt, a ne više dar prirode i zato se s produktom
čovjek može eksperimentirat ili ga tretirati kao
tehnički otpad. Tu se više ne radi samo o
fiziološkom problemu nego i humanom, jer to može
donijeti u miru mentalitet degradiranja vrijednosti
čovjeka kao što se to događa u ratu. Ne postoje samo
u religiji patološki elementi koji su opasni, kako
to danas ponovno doživljavamo, nego i u znanosti.
Hybris razuma sa svojom mogućom učinkovitosti
također je opasan! Ne postoji ni racionalna, ni
etička, ni religiozna Svjetska formula koja bi mogla
spriječiti svijet od prijetećih katastrofa. Jedino
odgovornost svakog pojedinca i jedan kozmički
osjećaj pravednosti i samoodržanja, koji nam nije
dan biološkom evolucijom nego samo kulturnom
evolucijom, može spriječiti moguću buduću
katastrofu. Zato su važni garancija slobode javnog
izražavanja mišljenja i govora i individualni
građanski angažman koji kontroliraju odluke
političara i stručnjaka. Totalitarni kolektivni
sistemi ne samo da ne mogu pomoći u sprečavanju
nehumanih ekscesa, nego deterministički vode u
propast!
Polifona
komplementarnost između ekonomije i etike je ona
sila u demokraciji koja može dati svakom pojedincu
moć odgovornosti koju trebamo da bi se ovaj
zemaljski globus sačuvao od raspada! Samo jedan
internacionalni konsenzus koji se mora polako
izgrađivati godinama mogao bi dovesti do jedne
svjetske vlade kakvu je Einstein propagirao. On je
smatrao da nas samo jedna svjetska vlada može
spasiti od nuklearne kataklizme! Jednom su zidine
gradova štitile gradove od rata; gradovi su postali
nedovoljni; i trebale su nacionalne vlade, poslije
atomske bombe i globalizacije, trebati će imati
globalne vlade.
Dopustite mi da u ovoj
Einsteinovoj godini završim s njegovom zadnjom
porukom:
Drago potomstvo!
Ako Vi ne budete
pravedniji, miroljubiviji i uopće razumljiviji,
negoli smo mi, odnosno bili, onda neka Vas vrag
nosi!
Ivo Derado, München
|
