U Srbiji daleko od istine o nedavnim događajima

Srbi su podlegli višegodišnjoj snažnoj propagandi koja ih je uvjerila u zapostavljenost i ugroženost, genocidne susjede i da je agresija zapravo obrana... S propalom Jugoslavijom »u srcu« uopće nisu svjesni tko je kriv za tragedije nanesene osvajačkim ratovima, kao ni o razmjerima ratnih posljedica koje će još dugo snositi narodi zemalja na koje je počinjena agresija

2004-11-18

ŽELJKO SABOL / Vjesnik

http://www.vjesnik.hr/html/2004/11/18/Clanak.asp?r=sta&c=1

U Srbiji su radikali zamalo pobijedili na predsjedničkim izborima, a kakvi su politički stavovi njihovih vođa Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića dobro je poznato. Oni ne odustaju od srpske granice na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag i u tome, kako su pokazali izbori, imaju mnoge pristaše.
No kakva su stajališta onih drugih, demokratsko usmjerenih građana, većine koja glasuje za demokratske kandidate? Smatram da je mišljenje pretežnog dijela tih ljudi podudarno s gledištima Miroslava Kopečnoga, veleposlanika Srbije i Crne Gore, iznesenim u opširnom razgovoru za bratislavsku Narodnu obrodu.
Najprije na pitanje o Jugoslaviji, za koju je nedavno izjavio »Jugoslavije više nema na kartama, ali svi ju imamo u srcu«, veleposlanik je odgovorio kako je SFRJ desetljećima bila prosperitetna, demokratska, simbolom mira i razvitka, važan čimbenik međunarodnih odnosa.
Kopečki zaboravlja duboku jugoslavensku gospodarsku i političku krizu osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, na razornu inflaciju, nestašice lijekova, benzinski »par-nepar«. No još je veća neistina proglasiti propalu jednopartijsku državu, sa zatvorima punih Hrvata i Albanaca, s »crnim listama«, demokratskom zemljom.
U ratovima većina stanovnika SiCG nije sudjelovala, vodile su ih paravojne jedinice, tvrdi dalje Kopečni. Zar nije JNA napadala Vukovar, Osijek, Gospić, Zadar i Dubrovnik i druge gradove? Zar su paravojne jedinice imale zrakoplove koji su bombardirali Hrvatsku? Tko je naoružao paravojne jedinice koje su djelovale zajedno s JNA? Nije li Slobodan Milošević pobjeđivao na izborima zahvaljujući većini građana, a podršku gubio tek kad se vidjelo da ne ispunjava svoja osvajačka obećanja?
Kako je mogao buknuti građanski rat, bilo je daljnje pitanje na koje je odgovorio kako se isprva mislilo da je riječ o opravdanim vojnim akcijama kao u Titovo doba kako su »ustaše iz inozemstva ušle u Bosnu«, a potom da je riječ o obrani srpskog naroda izvan matične zemlje, i to zbog medija koji su upozoravali na strahote koje čine »oni drugi«.
Tome Kopečni dodaje već olinjalu laž o »stotinama tisuća Srba« stradalih u logorima smrti za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Uzroke rata nalazi i u tome što su se »početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća Hrvati sjetili četnika, Srbi ustaša i njihovih logora i vatra rata se brzo proširila«.
Zar do rata nije došlo zbog ratnog napada, najprije kratko na Sloveniju, a potom žestoko, s osvajačkim nakanama, na Hrvatsku, i to zbog državotvornih odluka dviju zemalja, odluka koje su se temeljile na ustavnom pravu na samoodređenje republika?
Na pitanje o nacionalizmu u Srbiji Kopečni lakira stvarno stanje i priča o tome da je nacionalizam samo na razini folklora i uspomena na »stara junačka vremena«. Zar nije upravo povampireni šovinizam doveo do ratova? Zašto su mađarske vlasti prosvjedovale zbog nacionalističkih ekscesa protiv vojvođanskih Mađara? Nisu li i Hrvatima u Vojvodini rušeni spomenici? Jesu li skloni međunacionalnoj snošljivosti svi oni brojni glasači za Šešelja i Nikolića?
U Srbiji se povećavaju imovinske razlike, srednji sloj se gubi, raste kriminalitet, reforme nisu dale rezultate i prevladava opća apatija, srpski narod se sporo rješava krvave baštine iz Miloševićeva doba, »liječenje će dugo trajati«, odgovara veleposlanik na upit o stanju u postmiloševićevoj Srbiji, pa tako djelomice sam protuslovi ranijem izlaganju.
Na kraju je postavljeno pitanje o perspektivi Srbije za ulazak u Europsku uniju na što Kopečni uzvraća da njegova zemlja najprije mora ispuniti svoje haaške obveze, a da je Hrvatska ozbiljan kandidat od kojeg očekuju da će ih »u okviru regionalne suradnje potegnuti za sobom u EU«.
Intervju Miroslava Kopečnog, tipičan za mišljenja pretežnog dijela demokratski nastrojenih srpskih građana, pokazuje da su oni daleko od istine u svojim stajalištima o nedavnim ratnim događajima na području bivše Jugoslavije. Srbi su podlegli višegodišnjoj snažnoj propagandi koja ih je uvjerila u zapostavljenost i ugroženost, genocidne susjede i da je agresija zapravo obrana. O tome što se zapravo događalo nisu doznali iz medija, niti čuli od svojih političara.
S propalom Jugoslavijom »u srcu« uopće nisu svjesni tko je kriv za tragedije nanesene osvajačkim ratovima, kao ni o razmjerima ratnih posljedica koje će još dugo snositi narodi zemalja na koje je počinjena agresija.
Hrvatski političari moraju biti promišljeni u svojim izjavama i postupcima prema SiCG, kako ne bi povremeno podgrijavali tamošnje zablude.
Autor je doktor pravnih znanosti, publicist iz Zagreba.