Srbija

Vijest da će ravnogorskog četnika Vuka Draškovića 24. svibnja u Banskim dvorima primiti hrvatski premijer Ivo Sanader i stisnuti mu »junačku desnicu«, bila bi do jučer tek neslana šala ili nedoumica iz rubrike »Vjerovali ili ne«. No dosezi hrvatske diplomacije izvan dobijanja avisa prilično su dubiozni, što se pokazalo i cionističkim panegirikom koji je ministar vanjskih poslova Miomir Žužul održao za svog posjeta Izraelu.
    A glib glibova dogodit će se u Zagrebu kada jedan od glavnih inspiratora još uvijek svježe kataklizme na ovim prostorima prošeće Gornjim gradom, veselo pozdravljajući građane prije nego što ga prime najviši hrvatski državni dužnosnici! Jer, trenutačni ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, koji je na tu dužnost došao nakon pobjede fašistoidne crveno-crne koalicije na srpskim izborima, bio je jedan od glavnih zloduha krvave rapsodije jugoslavenskog raspada. Još u svome mračnome romanu slikovita naziva »Nož« Drašković je zazivao, prizivao i poticao sve ono što je potom uslijedilo od Škabrnje do Vukovara, od Sarajeva do Srebrnice, od Hrvatske preko BiH do Kosova. Taj i takav Drašković podrezao je doduše svoju četničku bradu do pristojnosti ministarske, a svoje nekadašnje pozive na klanje umilio na janjeće hvaljenje hrvatskog puta u Europu i iskaze divljenja svome domaćinu Sanaderu. Vuk bi u janjećoj koži sada htio doći tamo gdje je slao svoje paravojne dobrovoljce koji su ostavili nebrojene neznane grobnice tražeći iz Beograda salate, »jer bit će mesa, klat ćemo Hrvate«. A danas poručuje kako »dolazi u Zagreb svima reći kako se u Hrvatskoj vodio građanski rat, pa zato povucite tužbu protiv Srbije«!
    Iako svaki narod ima pravo sebi izabrati vlast kakvu zaslužuje, pa tako i Srbijanci, iako diplomatski kontakti dviju zemalja moraju postojati kako bi se nastavili mirnodopski procesi i stabilizacija u regiji, hrvatski premijer ne bi trebao primati na crveni sag one osobe koje su po svemu ovdje nepoželjne. Štoviše, Sanader bi morao znati da novopečeni ministar kulture i medija, član Draškovićevog Srpskog pokreta obnove, Dragan Kojadinović ispred svoga ureda drži voštanu figuru četničkog vojvode Draže Mihailovića u prirodnoj velični. A savjetnik dotičnog ministra, potpuno nepoznatog u građanskim krugovima beogradske inteligencije, Bora Đorđević, nekada poznata pop-zvijezda Bora Čorba, koji se također proslavio huškačkim četništvom, danas po Novom Sadu progoni jednu Borku Pavićević, direktoricu Centra za kulturnu dekontaminaciju. Baš kao što povampireno četništvo danas ponovo prijeti vojvođanskim Hrvatima, ni tamošnjim srpskim intelektualcima nije lako pod udarom Draškovića i njegovih »ravnogoraca«.
    Nakon što se pozdravi s Draškovićem, Sanaderu će za rukovanje od mračnjaka ostati samo sjevernokorejski diktator Kim Il Jong ili pak neki od posljednjih afričkih ljudoždera koji se hrane vlastitim narodom. Da, tu je i Bjelorus Lukašenko na kojeg je uoči primanja Češke u EU upozorio vidoviti Vaclav Havel koji se zauzeo da »Europa snažnije pomogne slabu, ali postojeću oporbenu i civilnu scenu u Bjelorusiji«. Bivši češki predsjednik poručio je u svome članku »Prijatelji u nevolji« u »Independentu« kako vjeruje da bi »partnerstvo s proeuropskim dijelom bjeloruskog društva moglo dovesti do onoga što sada jedva da se može i zamisliti« – do trijumfa demokracije i još jedne ex komunističke zemlje u EU.
    Na Havelovom tragu, umjesto Draškoviću, Sanader bi se trebao obraćati istinskim »prijateljima u nevolji«. E, moj druže beogradski!

2004-05-06