Tihomir Dujmović /
Glas Slavonije
http://www.glas-slavonije.hr/kolumne.asp?rid=916&page=1&id=17
Posjet Ive Sanadera Beogradu, ta predstava
koja je tamo odigrana za biranu publiku
međunarodne zajednice, sve se to, očito,
ubraja u slijed perverznih međunarodnih
obveza koje nam stoje kao uvjeti za ulazak u
Uniju. No, nije li vrijeme da se postavi
pitanje hoće li se kao uvjet postaviti i
opcija da s vremenom i četništvo prihvatimo
s potpunim razumijevanjem i s europskim
osmijehom na licu? Hoćemo li možda dobiti
sankcije i stoga jer nećemo svaku nedjelju
biti pripravni istrpjeti onu količinu
velikosrpstva koju nam je voljom HTV-a
podario neki dan Aleksanadar Tijanić? I
uopće, do kada ćemo se iščuđavati nad
renesansom četništva u Srbiji?
Prvo vratiti oteto
Ni jednu od ovih relacija hrvatski mediji
ovih dana nisu otvorili pa su tako redom, od
Novog lista, preko Jutarnjeg do Slobodne
Dalmacije, svi kao sukus Sanaderovog odlaska
u Beograd vidjeli tezu da nam je "Europska
unija zajednički cilj" te da nam je
"budućnost u zajedništvu ujedinjene Europe"
kako je to na naslovu zasladio Novi list.
Ono što iritira jest činjenica da su u prvi
plan došle formalne, a ne sadržajne teze.
Naime, i idiotu je jasno da Hrvatska neće
aplicirati savezu azijskih država, niti
Srbija svoju budućnost vidi u savezu s
afričkim kontinentom. Riječ je o tome da
odnosi Hrvatske i Srbiji nisu europski i
neće to niti biti dok nam Beograd: ne vrati
otete ade na Dunavu, dok ne makne ophodnje
iz mora oko Prevlake, dok ne vrati sve što
je oteo u ovom ratu i dok nam ne otkrije što
zna o još tisuću nestalih Hrvata. O kojoj
Europi, uopće o kakvim relacijama mi možemo
govoriti osim o nasilnoj regionalnoj
suradnji, dok predsjednik Srbije i Crne Gore
Marović, govoreći o haškom zahtjevu da se
izruče optuženi srbijanski zločinci ističe
da će morati povući "te bolne korake". Ako
je danas za službeni Beograd dakle izručenje
Mladića i Karadžića koji su odogovorni za
desetke tisuća poklanih ljudi, "bolni korak"
onda o kakvim političkim odnosima u regiji
mi uopće možemo razgovarati? Ako je cijeloj
Srbiji danas, a čitajući njihov tisak
pretežiti dio Srbiji se tome priklanja, ako
im je potpuno normalno da se njihovi
športaši tetoviraju likovima prononsiranih
ratnih zločinaca iz jednog drugog rata i ako
drže provokacijom činjenicu da jedna
Hrvatska misli da to nije dužna trpjeti,
onda o kakvoj zajedničkoj budućnosti u
ujedinjenoj Europi uopće možemo govoriti?
Tetoviranje zločinaca iz jednog rata, glavni
je hit za jedne, izručenje Mladića "bolni je
potez" za druge, pritom narod kad iziđe na
izbore 50 posto svojih glasova daje
nasljednicima četničkog pokreta! Kakva je
suradnja s takvom državom moguća? Između nas
i njih postoji provalija ne duga 15 godina
kako smo mislili, nego, kako vidimo, riječ
je o provaliji dubokoj punih 60 godina! Jer,
jedan Aleksandar Tijanić javno dvoji o
zločinačkom i fašističkom karakteru Draže
Mihailovića!
Četničke ikone vrijedne tetovaže
Ali, tko da u hrvatskim medijima otvara ove
teme kada su današnje novinarske vedete
umjesto da su svojedobno prepoznale
Tijanićevo militantno jugoslavenstvo i
pritajeno velikosrpstvo od njega radile
"giganta jugoslavenskog novinarstva". Kruno
Kljaković ga je doveo u Nedjeljnu Dalmaciju
i godinama se dičio tom činjenicom i nije mu
smetalo Tijanićevo tadašnje velikosrpstvo.
Kako očekivati da današnja Slobodna
Dalmacija problematizira Tijanića kada je
Kljaković i danas u vrhu te kuće? Jelena
Lovrić mi je u jednoj polemici 1990. godine,
kada sam razotkrivao šovinističko Tijanićevo
pisanje, doslovce odbrusila da kako se
usuđujem dirati u "giganta jugoslavenskog
novinarstva"! Jelena Lovrić je danas "udarna
pesnica" najtiražnijeg političkog tjednika u
Hrvatskoj! Ljubitelja tadašnjeg Tijanićevog
pisanja ima još i dobar dio njegovih fanova
i danas je u vrhu hrvatskih medija: kako
očekivati da se oni dotaknu vlastitog idola
kojeg su sami napravili? Od Tijanića su
napravili idola dok je u isto vrijeme na
snazi bila odluka HND-a da se jednom
Krešimiru Đebi zabrani pisanje! Ali, ako već
imaju račanovskih problema sa svojom
prošlošću, postavlja se pitanje zbog čega
hrvatski mediji danas skrivaju renesansu
četništva u Srbiji? Nedavno je, primjerice,
usred Srbije podignut spomenik od ravno 6
metara istom tom Mihailoviću, tamo čak i u
jednom Beogradu nasljednici četništva
dobivaju gotovo 50 posto glasova i malo je
nedostajalo da Srbija za predsjednika države
izabere nasljednika Vojislava Šešelja. Tamo
je, kako vidimo, najnormalnije da se lik
istog tog Mihailovića tetovira kao najdraža
ikona. Zašto se o toj bolesti šuti odnosno
zašto o njoj šuti Hrvatska? Mi nismo Finska,
mi smo susjedi toj političkoj karanteni i
nas perverzna međunarodna zajednica doslovce
prisiljava da razvijamo što bliskije odnose
s njima. Kako to izvesti kad su njihovi
zločinci iz oba rata za nas fašisti prvog
reda, a za njih su to ikone vrijedne
tetovaže? Kako, kad polovina Srbije daje
glas na predsjedničkim izborima čovjeku koji
i danas govori o granici Karlovac - Karlobag
-Virovitica, kako dakle razvijati bliske
odnose s tom državom? Kakva je tu idila
moguća? Koja nas to svijetla budućnost sa
Srbijom čeka u Europi i kakva je to Europa u
koju se ide s Dražom Mihailovićem? I kakva
je to Europa kojoj ne smeta veličanje jednog
notornog zločinca?
