EKSKLUZIVNO WILLIAM ENGDAHL, autor knjige “Stoljeće rata”

Borba za naftu, a ne za demokraciju

Autor Priredio Antun Abramović

http://www.vecernji-list.hr/newsroom/news/international/189318/index.do

Rezultati trećega izbornoga kruga u Ukrajini, slijedom kojih je "narančasti" oporbeni kandidat Viktor Juščenko proglašen konačnim pobjednikom, nisu nikako razlog za slavlje, ali jesu razlog za zabrinutost za budućnost Ukrajine i cijele regije.

Nedavna ukrajinska izborna bitka u vezi s time tko će naslijediti Moskvi naklonjenoga Leonida Kučmu znatno je složenija od onoga što daju naslutiti izvješća u zapadnim medijima. I Putin i Bush uključeni su u geopolitičke igre moći od najvećeg značenja. Očito je da su u Ukrajini obje strane bile upletene u goleme izborne prijevare.

No, zapadni su mediji smišljeno izvještavali samo o prijevarama jedne strane. Primjerice, organizacija British Helsinki Human Rights Group (Britanska helsinška skupina za ljudska prava) izvijestila je o tome kako je tijekom izbora u studenome pronašla više izbornih nepravilnosti na strani oporbenoga kandidata Juščenka nego na strani Moskvi naklonjenoga Viktora Janukoviča, a u izvješćima medija prijevare su se događale samo na strani Moskvi naklonjenoga kandidata.

Veze s Rusijom
Kučmin je režim bio antidemokratski i ni u kojem slučaju nije bio uzor zaštite ljudskih prava. Bio je to čimbenik na kojemu je nastao oporbeni pokret. Ekonomski uvjeti u Ukrajini nakon pada Sovjetskoga Saveza općenito su za većinu ljudi bili vrlo loši, što je uvijek plodno tlo za poticanje oporbenog pokreta koji obećava bolji život. Ali, pitanje koje rijetki ljudi na Zapadu shvaćaju znatno je dublje. To je pitanje geopolitičke kontrole euroazijskoga kopna.

Ukrajinski izbori nisu bili bitka za demokratske izbore zapadnoga tipa kao neku formulu za otvaranje vrata reformi tržišta i napretku ukrajinskoga stanovništva. U toj se izbornoj bitki odlučivalo tko će imati dominaciju nad Rusiji najvećom susjednom zemljom, Washington ili Moskva. Blago rečeno, u tu je bitku bila uključena opasna igra moći Washingtona.

Pogledamo li geostrateški položaj Ukrajine, sve nam postaje jasnije. Ukrajina je povijesno povezana s Rusijom, zemljopisno i kulturološki. To je slavenska zemlja, pradomovina prve ruske države, Kijevske Rusije. Prema broju stanovnika (52 milijuna), to je druga zemlja u Europi i strateška je tampon-zona između Rusije i niza novih američkih NATO-ovih baza koje se protežu od Poljske, preko Bugarske, do Kosova, a sve su brižljivo uspostavljene od pada Sovjetskoga Saveza.

I, kao najvažnije, Ukrajina je tranzitna zemlja za ruske sibirske plinovode koji vode do Njemačke i drugih europskih zemalja.

Juščenko zagovara učlanjenje Ukrajine u Europsku uniju i u NATO. Nije stoga čudno što ga podržava Washington, i to snažno. U odgajanju Juščenka za ulogu predsjednika Ukrajine uime Bushove vlade izravno je bio uključen Zbigniew Brzezinski.

Još u studenome 2001. Juščenko je bio specijalni gost Bushove vlade u Washingtonu, a njegove troškove puta i boravka platila je institucija National Endowment for Democracy (Nacionalna zaklada za demokraciju), skraćeno NED, koju financira američki Kongres. U listu Glasgow Herald od 26. studenoga 2001. dopisnik Martin Foulner podrobno je izvijestio o tome posjetu.

Vrijedno je napomenuti da je organizaciju NED osnovao američki Kongres u vrijeme Reaganova mandata kako bi "privatizirao" neke operacije CIA-e i američkoj vladi osigurao "čiste ruke" u različitim upletanjima u poslove stranih zemalja. Ukrajina je dio šireg američkog primjera aktivnog sudjelovanja u "promjenama režima" u zemljama Europe i srednje Azije.

Brzezinski je izravno upleten u događaje u Ukrajini i otvoreno je osudio prve izborne rezultate, a to su učinili i Henry Kissinger i Colin Powell. Cijela politička karijera Zbigniewa Brzezinskoga oduvijek je bila usmjerena na rušenje ruskoga utjecaja u Euroaziji, od vremena kad je bio šef Vijeća za nacionalnu sigurnost predsjednika Jimmyja Cartera.

Uspije li u Ukrajini na vlast dovesti kandidata kojega je sam odabrao, bit će to ključni korak prema ostvarenju američke dominacije nad cijelom Euroazijom. To je, naravno, bio cilj, što je Brzezinski otvoreno izrazio i u svojim knjigama.

Vrijedno je citirati neke dijelove iz njegove zloglasne knjige The Grand Chessboard: American Primacy and its Geostrategic Imperatives (Veliko šahovsko polje: američka prevlast i njezini geostrateški imperativi), objavljene 1997.: "Ukrajina, taj novi i važan prostor na euroazijskome šahovskome polju, jest ključna geopolitička točka, jer samo postojanje te zemlje kao neovisne države predstavlja velik doprinos transformaciji Rusije. Rusija bez Ukrajine prestaje biti euroazijsko carstvo...

Ako Moskva ponovno uspostavi kontrolu nad Ukrajinom, zemljom sa 52 milijuna stanovnika, s velikim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno more, Rusija će time automatski opet postati moćna imperijalna država koja će se protezati na području Europe i Azije."

Brzezinski zatim dodaje: "Zemlje koje zaslužuju najsnažniju geopolitičku potporu Amerike jesu Azerbajdžan, Uzbekistan i Ukrajina jer su sve tri geopolitički ključne. Doista, uloga Kijeva jača tvrdnju da je Ukrajina kritična zemlja za budući razvoj same Rusije."

Zašto Euroazija? Brzezinski odgovara: "Sila koja bude imala vlast nad Euroazijom kontrolirat će dvije od tri najnaprednije i ekonomski najproduktivnije regije na svijetu. I sam pogled na zemljovid govori nam da vlast nad Euroazijom automatski znači i podjarmljivanje Afrike, što bi zapadnu hemisferu i Oceaniju pretvorilo u geopolitički periferna područja u odnosu na središnji kontinent svijeta...

U Euroaziji živi oko 75 posto svjetskoga stanovništva. Na tome se području nalazi i većina svjetskih prirodnih bogatstava, bilo da je riječ o privrednim pogonima ili o podzemnim prirodnim bogatstvima. Euroazija posjeduje 60 posto svjetskog bruto nacionalnog proizvoda i oko tri četvrtine politički svjesnih i dinamičnih država.

Poslije Sjedinjenih Američkih Država, šest gospodarski najsnažnijih država i šest najvećih potrošača oružja nalazi se u Euroaziji. Sve poznate svjetske nuklearne sile, osim jedne, i sve svjetske tajne nuklearne sile, osim jedne, smještene su na tlu Euroazije.

Dva najnapučenija pretendenta na prevlast nad tim područjem i nad svijetom nalaze se u Euroaziji. Svi potencijalni protivnici američke političke i/ili ekonomske prevlasti u svijetu nalaze se u Euroaziji."

 

Od Beograda preko Kijeva do...

Prepoznatljiv je primjer američkog tajnog djelovanja sa svrhom promjene vlasti u zemljama istočne Europe u kontekstu spomenute američke euroazijske strategije u koji se uklapa i Ukrajina. Izbore održane u Srbiji 2000. godine, radi svrgavanja Miloševića, organizirao je i vodio američki veleposlanik Richard Miles. To u znatnoj mjeri potvrđuju dokumenti iz balkanskih i drugih izvora.

Zanimljivo je da je taj isti Miles iz Beograda premješten u Gruziju, gdje je prošle godine osmislio i vodio izbore radi svrgavanja Ševardnadzea i dovođenja na vlast Mihaila Saakašvilija, još jednoga pobornika NATO-a na granicama Rusije kojega su odgojile Sjedinjene Američke Države. Kao što su neki u to vrijeme dobro opazili, jednu od ključnih uloga odigrao je i James Baker III.

Zatim je Miles, kako se doznaje, bio uključen i u događaje u Kijevu, zajedno s tamošnjim američkim veleposlanikom Johnom Herbstom koji je prije toga bio veleposlanik u Uzbekistanu. Čudna podudarnost? Ukrajinska organizacija "demokratske mladeži" Pora ("Krajnje vrijeme") uglađena je organizacija koju su stvorile Sjedinjene Američke Države prema uzoru na beogradsku omladinsku organizaciju Otpor koju je osnovao Miles uz pomoć institucije NED i Sorosova Otvorenog društva, USAID-a i sličnih prijatelja.

Organizaciji Pora pridan je poseban javni izgled kako bi se prodala zapadnim medijima, kao i vješt zaštitni znak crno-bijela stisnuta šaka. Čak je dobila i privlačno ime "revolucija kestenja" kako bi aludirala na "kestenje na vatri".

Prije nego što je Saakašvili doveden na vlast, Miles ga je doveo u Beograd da na licu mjesta prouči taj način rada.

Zašto je Washingtonu toliko stalo do poštovanja izbornih pravila u ruskom susjedstvu? Je li demokracija u Ukrajini važnija od "demokracije" u Azerbajdžanu ili Uzbekistanu? U Ukrajini se događa nešto drugo, a ne ono što izgleda kao prebrojavanje glasova. Moramo se zapitati zašto je Bushovoj vladi najednom tako važna svetost demokratske izborne procedure da bi, u ovome vremenu, riskirala otvoren razlaz s Moskvom.

Kao što je Brzezinski otvoreno napisao u svojoj knjizi The Grand Chessboard, cilj američke politike jest balkanizirati Euroaziju i time u budućnosti onemogućiti stvaranje bilo kakvog ekonomski i politički stabilnog područja koje bi činile Rusija, Europska unija i Kina i koje bi dovelo u opasnost američku hegemoniju nad svijetom.

To je srž Bushove doktrine o "preventivnim ratovima", objavljene u rujnu 2002.

Presušivanje izvora

Preuzimajući kontrolu nad Ukrajinom, Washington čini divovski korak u smjeru okruživanja Rusije u budućnosti. Time će biti završeni potezi Rusije da svojim golemim energetskim bogatstvima stvori uvjete za ponovnu uspostavu svoje političke uloge.

Istodobno će biti završeni i pokušaji Irana da osigura potporu Rusije u borbi protiv američkoga pritiska.

Svi su izgledi da će time nestati i mogućnost Irana da sklopi ugovor o isporuci energetskih dobara Kini. Ubrzo nakon toga, najvjerojatnije će i Kuba i Venezuela postati mjesta promjene vlasti, tj. uspostavit će se prowashingtonske vlade u tim zemljama.

Washington ima cilj izravno kontrolirati tokove nafte i plina iz kaspijske regije, uključujući i Turkmenistan, te neutralizirati utjecaj Rusije na tome području, od Gruzije, preko Ukrajine i Azerbajdžana, do Irana.

U pozadini svega toga leži neizrečena spoznaja Washingtona o skorom presušivanju najvećih svjetskih izvora jeftine visokokvalitetne nafte, o nadolazećemu problemu potpunog iscrpljivanja zaliha svjetske nafte, tj., prema riječima američkoga geologa M. Kinga Hubbarda, do "naftnog vrhunca".

U bitku za kontrolu nad Ukrajinom izravno je uključena i kontrola nad naftovodima.

U srpnju 2004. ukrajinski je Parlament izglasovao otvaranje jednog nekorištenog naftovoda radi transportiranja nafte iz ruskih nalazišta na Uralu do luke u Odesi. Bushova je vlada snažno prosvjedovala tvrdeći kako će Ukrajina time postati ovisna o Moskvi.

Tim se naftovodom, od Odese na Crnome moru do Brodyja u zapadnoj Ukrajini, dugim 674 kilometra, čiju je gradnju ukrajinska vlada dovršila 2001., može transportirati do 240.000 barela nafte na dan. U travnju 2004. ukrajinska je vlada odlučila taj naftovod dovesti do poljske luke Gdańsk, što su pozdravili i Washington i Bruxelles. Njime će se kaspijska nafta dopremati u zemlje Europske unije neovisno o Rusiji.

Ulozi su bili veliki. Prema britanskome listu New Statesman od 6. prosinca, George Bush stariji u svibnju je potiho otputovao u Kijev kako bi se sastao s obojicom predsjedničkih kandidata. U Kijev je doletjela i bivša američka ministrica vanjskih poslova Madelaine Albright. U srpnju 2004. Kučmina je vlada naglo promijenila plan i odlučila promijeniti tok nafte, iz Brodyja u Odesu, kako bi se tim naftovodom ruska nafta mogla dopremati do Crnoga mora.

Naftovodi za Zapad

Član američkoga Vijeća za vanjsku politiku (Foreign Policy Council) Ilan Berman, govoreći u to vrijeme u Washingtonu o važnosti te odluke, rekao je: "Dužnosnici u Kremlju dobro znaju da smjer Odesa Brody ima snagu zadati smrtni udarac sadašnjemu ruskom gotovo monopolu nad kaspijskim izvorima energije."

Zatim je dodao važnu rečenicu: "Kao još gore, uslijedila bi takva ekonomska pozornost Europe i SAD-a prema Ukrajini da bi time put Ukrajine u Europu bio gotovo betoniran."

Naftovodom do Poljske, kao trogodišnjim projektom, Poljska bi također postala novo veliko središte interesa za naftu koja ne potječe iz Rusije ni iz zemalja OPEC-a, dodaje Berman.

Srpanjska odluka o promjeni toka nafte uvelike bi oslabila okretanje Ukrajine prema Zapadu.

Ukrajina je strateško poprište geopolitičke borbe za prevlast između Washingtona i Moskve.

Naftovodima koji vode preko Ukrajine u Europu Rusija i zemlje srednje Azije dopremaju 75 posto svoga izvoza nafte i 34 posto svoga izvoza plina u Europu.

U bliskoj budućnosti, s otvaranjem golemih nalazišta nafte i plina u Azerbajdžanu, Kazahstanu, Turkmenistanu i Uzbekistanu, očekuje se da će Europska unija preko Ukrajine uvoziti znatno veće količine nafte i plina iz tih područja. Blago rečeno, Ukrajina je ključna figura na Brzezinskijevu euroazijskome šahovskome polju, kao i na Putinovu.