Svaki dan milijun barela iračke nafte putuje u SAD

Iako još ni jedan od strateških ciljeva osvajanja Iraka nije potpuno ostvaren, zadovoljni su i SAD i Velika Britanija, i irački šijiti i suniti, pa i Kurdi, a osobito vodeće američke, britanske, saudijske i ruske naftne kompanije

Piše Ivo JAKOVLJEVIĆ

http://www.novilist.hr/Default.asp?WCI=Pretrazivac&WCU=285A28582863285B2863285A28582858285D2863289B289E28912892288D289C286328632859285B285C2861285F286128632863286328592863V

Danas, dvije godine poslije početka američko-britanskoga napada na Irak, radi osvajanja svih njegovih naftnih potencijala, možemo potvrditi da se u potpunosti nije ostvario niti jedan od strateških ciljeva toga rata, nego samo apokaliptična vizija, koju je pred Božić 2002. izrekao papa Ivan Pavao II. »Bog se – upozoravao je Papa tom svojom vizijom sve gospodare novog globalnoga zla – više ne ukazuje čovjeku, ne razgovara s njime, kao da se povukao u nebesa, zgađen nad čovječanstvom. I Kristovo se lice zgrčilo od boli, a budućnost već pliva u krvi.« Jer, doista, to što je još u zadnjim tjednima uoči američko-britanskog totalnog udara na drugu najnaftonosniju zemlju svijeta bila vizija budućih događaja, danas je dvogodišnja krvava stvarnost, bez nade u skori kraj ili izlaz.
   

 Krećući u rat za iračku naftu, Bush i Blair su svojim vladama i armadama postavili sljedećih sedam strateških ciljeva:

1) potvrditi Ameriku kao globalnu velesilu bez ozbiljnije konkurencije,

2) stvoriti mirnije uvjete za razvoj Izraela,

3) pomoći uspostavi stabilne palestinske države,

4) marginalizirati OPEC,

5) zakočiti preobražaj Europske unije u novu globalnu velesilu,

6) osigurati nove velike, dugoročne poslove američkim mega-kompanijama u naftnoj i vojnoj industriji (onima koje su Busha mlađeg i dovele na vlast), i

7) usput, ispitati na Iračanima, kao svojevrsnim bićima niže vrste, najnovija – ali, američka oružja za masovno uništavanje.
   

Sudbina sedam ciljeva

Iako ni nakon dvije krvave, kataklizmične godine rata još nijedan od strateških ciljeva osvajanja Iraka nije ostvaren, s polovičnim i privremenim rezultatima kao da su danas zadovoljne sve ratne strane: i SAD i Velika Britanija, i irački šijiti i suniti, pa i Kurdi, a osobito vodeće američke, britanske, saudijske i ruske naftne kompanije.
    Saldo američko-britanskog uspjeha izgleda ovako: prvo, Amerika u Iraku stvarno radi što god hoće, kao prva sila svijeta, ali od toga svog državnog terorizma još ne ubire planiranu korist. Umjesto povećanja proizvodnje nafte u Iraku s predratne 2,8 na projiciranih šest i više milijuna barela dnevno, uspijeva držati proizvodnju od nesigurna dva milijuna barela, od kojih polovina svaki dan odlazi na američko tržište. Drugo i treće, unatoč smrti ili trovanju Jasera Arafata, ni u Palestini, ni u Izraelu stabilnoga mira nema, niti je rješenje izraelsko-palestinskoga sukoba na vidiku. Četvrto, OPEC kao kartel je uzdrman, gotovo marginaliziran, ali se ekonomska moć njezina lidera, Saudijske Arabije, povećala, unatoč tome što se primakla imidžu najrizičnije – i za globalnu ponudu nafte – odlučujuće zemlje na Srednjem istoku (u slučaju jačih udara Al Qaede). Peto, preobražaj

 

EU u konkurentnu velesilu je zakočen na vojnoj i političkoj, ali ne i na ekonomskoj strani, jer je BDP u Uniji od 25 članica lani prvi put bio veći od ostvarenog u SAD-u. Šesto, rušenje Sadamova režima i zauzimanje Iraka otvorilo je izglede vodećim američkim i britanskim kompanijama u naftnoj, vojnoj, farmaceutskoj i graditeljskoj industriji, ali vijetnamizacija znatnog dijela iračkog prostora onemogućava ostvarivanje planiranih velikih poslova i profita u eksploataciji iračke nafte te u gradnji nove mreže naftovoda i plinovoda. I sedmo, nova američka oružja za masovno uništavanje ispitana su u Iraku samo u prvoj fazi okupacije, poslije koje je rat zapao u varijantu uličnih borbi, svakodnevnih samoubilačkih razaranja i nepredvidivih sabotaža.
   

Bogaćenje na tragediji

No, ni saldo ostalih ratnih strana nije u bezizglednom minusu: šijiti su preko američko-britanskog udara doživjeli pad Sadama i sunitske prevlasti, a preko nedavnih izbora – iako u režimu američke svevlasti – osvojili ključne pozicije u državnom aparatu. Kurdi su priskrbili kakav-takav mir i iluziju da će, pod američkom kapom, uskoro biti »svoji na svome«, bar na sjeveru nekadašnjeg Iraka, i to iznad najvećih pojedinačnih naftnih zaliha u svijetu, onih oko Kirkuka.
    Pa i izvan Iraka, mnogi važni akteri računaju da nisu prošli loše: Saudijska Arabija ostvaruje najveće naftne profite u povijesti, Rusija prerasta u naftnu silu koja stoji uz bok Saudijskoj Arabiji, a Izrael računa da će poslije Arafata i sloma Iraka biti izgledniji novi stabilni mirovni sporazum s Palestincima.
    Od početka rata, prema procjenama analitičara CIA-e (jer, otad se u Iraku raspala i sva statistika, a nadzor nad proizvodnjom, izvozom i prihodima od nafte pao pod američko-britanske snage i naftne kompanije), irački je BDP smanjen za gotovo 40 posto, te uništena većina infrastrukture i zatrovan gotovo sav poljoprivredni potencijal (i to na prostoru prvobitnoga raja na zemlji Mezopotamije).
   

Obnova na čekanju

U gospodarskoj stvarnosti, Irak se raspao na tri dijela: na nešto mirniji, stabilniji i proizvodniji sjever (gdje Kurdi oko Kirkuka u službi američkih naftnih kompanija nadziru pet posto svjetskih zaliha nafte), zatim na nešto manje siguran jug (gdje irački šijiti u službi američko-britanske vlasti osiguravaju većinu izvoza nafte), te na apokaliptično i krvavo središte Iraka (u kojem suniti pružaju otpor protiv svih stranih vojski i šijita). Stoga ni započeta obnova Iraka nema podjednake projekte širom te zemlje: najintenzivnija je na jugu, vrlo ograničena na sjeveru, a u središnjoj ratnoj zoni i dalje svedena na svakodnevna razaranja. Od prikupljenih savezničkih donacija od 33 milijarde dolara, dosad je investirano manje od deset milijardi, iako se i u Washingtonu i u Londonu, uporno ističe da će već do 2007. godine u obnovu Iraka biti uloženo najmanje 55 milijardi USD.

 

 Rat udvostručio cijenu crnog zlata
   
    Rat za iračku naftu svojim je produljenjem utjecao i na znatno poskupljenje nafte: nakon što je 1. svibnja 2003. Bush objavio da je rat završen i režim u Iraku srušen, cijena barela na njujorškoj burzi stajala je samo 25 dolara, a danas iznosi blizu 58 dolara. Iz dana u dan, unatoč nadolazećem ljetu na sjevernoj hemisferi, sve više je burzovnih analitičara koji ne isključuju vjerojatnost skorog novog poskupljenja naftnog barela (159 litara) na 75 dolara, što bi izravno ugrozilo gospodarske reference većine razvijenih i tranzicijskih zemalja, uvoznica-nafte.