Talijanske pretenzije

RAZGOVOR - GIANFRANCO FINI,
POTPREDSJEDNIK TALIJANSKE VLADE I ČELNIK ALLEANZE NAZIONALE

Dalmacija, Rijeka i Istra
oduvijek su talijanske zemlje

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20041013/temedana01.asp

SPOZNAJA Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska
OBVEZA Naravno da nitko ozbiljan danas u Italiji ne pomišlja na povratak bivših teritorija na istočnoj obali Jadrana u sastav talijanske države, ali je naša obveza da u okrilju Europe bez granica osiguramo poštovanje identiteta manjina

Potpredsjednika talijanske vlade i vođu desničarske Alleanze nazionale Gianfranca Finija susreli smo na 51. svjetskom skupu esula u Senigalliji gdje mu je "gradonačelnik talijanskog Zadra" Ottavio Missoni uručio titulu virtualnog počasnoga građanina "Slobodne općine Zadar u egzilu". Iako je sa skupa esula žurio na let za Kairo gdje će se susresti s egipatskim državnim vrhom i čelnicima Arapske lige, Fini je ljubazno odgovorio na pitanja Slobodne Dalmacije.

Pomoć u oslobađanju od nacionalizma

Rekli ste u svome govoru esulima da "Hrvatskoj treba pomoći u oslobađanju od nacionalizma". Vjerujete da je Hrvatska nacionalistička država?
- Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina napravila velike i važne korake u demokratizaciji i europeizaciji društva. Rekao sam da Italija svesrdno podupire približavanje Hrvatske EU-u, ali da joj treba pomoći da se do kraja oslobodi nacionalizma. Hrvati u jednome razdoblju stvaranja i razvoja države svoje pravo na vlastite korijene i identitet nisu gradili i promicali na ideji da i drugi koji žive u Hrvatskoj imaju ista prava. Današnja Europa, ujedinjena u svojim različitostima, nezamisliva je bez očuvanja identiteta za sve one koji žive izvan granica svoje matične države.
Što konkretno pod tim mislite?
- Kao što je nedavno nestala granica sa Slovenijom, nadamo se da će tako u skoro vrijeme biti i s Hrvatskom. No, koliko god to zvučalo polemično, reći ću vam da je talijanska vlada bila preblagonaklona u bezuvjetnoj podršci Sloveniji za ulazak u EU davši joj zeleno svjetlo i prije nego su do kraja riješena neka važna pitanja. Tu su napravljene određene pogreške koje treba ispraviti. Kada sam rekao da Hrvatskoj treba pomoći na putu u EU, tj. da se istinski, a ne samo formalno oslobodi od nacionalizma, bio sam pri tome jasan: treba joj pomoći u poštovanju talijanske manjine te u poštovanju i očuvanju talijanske memorije kroz spomenike, grbove, pa i dalmatinske lavove. Samo onaj tko zna poštovati i harmonizirati te vrijednosti može ući u EU. Unija je jedinstvo, a ne negacija različitosti.
Poznati ste kao talijanski političar vrlo blizak osjećajima i interesima esula. Odakle ta bliskost?
- Ja sam u stalnoj duhovnoj komunikaciji s tim ljudima i njihovim sudbinama, mnoge i osobno poznajem, neke od djetinjstva. Žalosno je da je trebalo proći toliko puno vremena da se u talijanskoj javnosti prihvati i prizna istina o njihovoj tragediji, da se konačno legitimira ta povijesna memorija. Neprocjenjivo je važno za esule da njihov narod poštuje sjećanje na njihovu sudbinu jer su to ljudi koji su odabrali odlazak iz svoje zemlje kao jedini način da prežive. Zato ta povijesna memorija za Italiju ne znači samo sjećanje na njihovu tragediju nego i obvezu da se istina prenosi na generacije koje nisu doživjele te najteže stranice naše nacionalne povijesti.

To je bila njihova domovina

Što će ta memorija koju ćete prenositi na nove generacije sadržavati? Samo partizanske zločine ili i razdoblje fašizma?
- Treba početi od najjednostavnijeg pitanja: zašto egzodus? Prva i temeljna zabluda zbog koje je desetljećima ne samo ignorirana nego i negirana sudbina esula jest u tvrdnji da su ti ljudi bježali iz Istre i Dalmacije jer su navodno svi bili vezani uz tadašnji režim ili da nisu prihvaćali vojni poraz Italije. Ne, ti ljudi nisu napuštali svoje krajeve zato što su pripadali bilo kojem režimu, nego zato što su bili Talijani. Bio je to za njih najteži i najbolniji trenutak jer su zbog ljubavi prema domovini napustili domovinu.
Kažete da se desetljećima u Italiji ignoriralo to pitanje. Kada ste Vi prvi put čuli za sudbinu esula?
- U osnovnoj školi, u mome rodnom gradu Bologni. U mom je razredu bio sin jednog Talijana iz Rijeke. Taj je dečko za mene i ostale školarce bio svojevrsna moralna vertikala, on nam je opisivao što je za njegovu obitelj značio odlazak iz rodne zemlje. O tome prije nisam ništa čuo, ni u svojoj obitelji ni na radiju, ni televiziji. Tada sam prvi put naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska...
Tvrdite da ideologija nije bila ključna u poslijeratnom odlasku Talijana s ovih prostora?
- Ako posjetite Museo giuliano-dalmata u Rimu, vidjet ćete kakve su tragove i obilježja života iz svoga kraja esuli donijeli na prostore današnje Italije. Neki su za uspomenu ponijeli kućni broj s rodne kuće, neki natpis sa svoga dućana, neki predmete iz svakodnevice. To je bila njihova domovina koju su snažno voljeli. Ideologija u tome nema nikakvu ulogu, nikakva politika niti povezanost s bilo kojom političkom idejom iz prošloga stoljeća nije razlog njihova egzodusa. Na istočnoj granici Italije živote su gubili ne samo pripadnici ondašnje Talijanske socijalne republike nego i partizani. To je bila domovina Talijana, a ne ljevičara ili desničara.

Od egzodusa gori je jedino zaborav

Nedavno je u Italiji datum 10. veljače, kada su Istra, Rijeka i Zadar priključeni Hrvatskoj, proglašen Danom sjećanja. Što ste time željeli postići?
- Bio je to za nas čin pravde koji smo dugovali tisućama i tisućama Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije koji su bili primorani napustiti svoju zemlju, nekretnine i svoje korijene u toj žalosnoj balkanskoj operaciji etničkoga čišćenja. Taj događaj kao da je anticipirao ono što će se nakon nekoliko desetljeća ponoviti na području Bosne i Kosova. Dan sjećanja na žrtve egzodusa i fojbi ova je vlada snažno priželjkivala, a Parlament usvojio s više od devedeset posto glasova.
Usvajanjem toga zakona htjeli smo izvući iz zaborava tragediju tisuća Talijana svih političkih opredjeljenja koja je prouzročila gotovo potpuni nestanak naše nacionalne zajednice s istočne obale Jadrana. Ti su događaji desetljećima prešućivani u školama i u službenoj kulturi, da bi tek sada u novim političkim okolnostima postalo moguće govoriti o njihovoj pravoj prirodi.
Zašto baš sada?
- Trebalo je dočekati da se okonča era ideološke podjele svijeta, da se dogodi pad komunizma kako bi se prihvatila jedna istina o tragediji egzodusa. Jer, prijetila je još gora kazna od egzodusa, a to je zaborav. Osim što su se rasuli po cijelom svijetu, mnogi od njih osjećali su se strancima u vlastitoj domovini. Koliko su puta ti ljudi u vlastitoj domovini čuli izjave: svi ste vi Dalmatinci i Istrijani fašisti. To je ono najgore, jer svi ratovi proizvode individualne i kolektivne tragedije, ali postati stranac u vlastitoj domovini, zaboravljen, gledan s podozrenjem, najbolnija je sudbina. No, nije na politici da govori o povijesti, ali je obveza politike da mladim naraštajima prenosi povijesnu memoriju. S tim ciljem proglašen je i Dan sjećanja.
U govoru esulima poručili ste da treba jasno razlikovati ljubav prema domovini od nacionalizma? Što u tom smislu očekujete od današnje Hrvatske?
- Prošlo je stoljeće jasno pokazalo da nacionalizam kao ideja superiornosti jedne nacije u odnosu na druge izaziva velike nesreće. Patriotizam je nacionalna vrijednost, nacionalizam je degeneracija nacionalnog. Za razliku od nacionalizma koji završava u agresiji i etničkom čišćenju, ljubav prema domovini je osjećaj pripadnosti jednoj zajednici. Danas smo u fazi kada postoje dvije domovine - jedna je domovina naša zemlja, naš jezik, a druga je Europa. Europa je, kao što smo zapisali u njezinu Ustavu, naša zajednička domovina koja se osjeća ujedinjenom u svojim različitostima.

Zajednička budućnost

Što se tiče Hrvatske, naravno da nitko ozbiljan danas u Italiji ne pomišlja na povratak bivših teritorija na istočnoj obali Jadrana u sastav talijanske države. Ali, naša je obveza da u okrilju Europe bez granica koju već čini 25 država članica, a koja će za koje vrijeme uključiti i Hrvatsku, osiguramo poštovanje različitosti, identiteta i manjina koje će slobodno misliti, govoriti i obrazovati se na jeziku svojih očeva i djedova. To tražimo za Talijane u Istri i Dalmaciji. U sklopu naše europske kuće želimo s Hrvatskom graditi zajedničku budućnost mira i slobode kako se više nikada ne bi ponovili mračni trenuci povijesti u kojima ljudi ostaju bez rodnoga kraja, bez svojih dobara, bez ljubavi, pa čak i života.

2004-10-13