2005-12-11

Azbest je silikatni mineral vlaknaste strukture. Postoji nekoliko vrsta azbesta, od kojih se najčešće koristi krizolit, takozvani »bijeli« serpentin-azbest jakih i elastičnih vlakana, te amozit, takozvani »smeđi« amfibolni azbest krtih i vrlo otpornih vlakana. Sve vrste azbesta su prirodnog podrijetla i sve dok »miruju« u inertnom obliku, ne predstavljaju opasnost za ljudsko zdravlje. Međutim, neumjerena eksploatacija nalazišta azbesta zbog njegovih »magičnih« tehnoloških svojstava (toplotna i električna otpornost, kemijska inertnost) i zbog komercijalne pohlepe dovela je do nepotrebne impregnacije mnogih proizvoda, tekstila, instalacija, izolacijskog i građevinskog materijala karcinogenim azbestom. Zbog povećanog transporta, proizvodnje i skladištenja milijuna tona azbesta (1975. godine proizvedeno je više od pet milijuna tona azbesta), goleme količine sitnih azbestnih vlakanaca, azbestne prašine, nepovratno je (i nedozvoljeno) ispušteno »u zrak«. Nasilnom migracijom u takav »novi« okoliš azbest postaje izravna opasnost za ljude. Azbestna vlakanca igličaste strukture nošena vjetrom zabadaju se u plućne membrane uzrokujući teške oblike azbestoze pluća, rak pluća, mezoteliom - rak poplućnice (ali i rak debeloga crijeva).

Iako je azbest u Europskoj uniji i u mnogim drugim razvijenim zemljama potpuno zabranjen, Pandorina kutija nagomilanih problema upravo se otvara. Pravne, ekonomske i medicinske cijene intenzivne proizvodnje azbesta 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća jesu »naplate s odgodom«. Naime, do razvoja plućnih bolesti koje uzrokuje azbest najčešće dolazi nakon tridesetak i više godina nakon prvog kontakta s azbestnom prašinom, tako da je upravo početak trećeg tisućljeća vrijeme tih naplata. Prema podacima američkog Centra za kontrolu bolesti, više od 100 tisuća Amerikanaca umrijet će u sljedećih 10 godina zbog prošlostoljetne izloženosti azbestu. U Europi se, u sljedećih 30 godina, očekuje više od 400 tisuća smrtnih slučajeva zbog mezotelioma i raka pluća. Znanstvenici procjenjuju da će ukupni broj ljudskih žrtava, ako se uskoro zabrani proizvodnja azbesta u svim državama, iznositi oko deset milijuna (Am. J. Ind. Med. 2005, 47, 471). Epidemiju »azbestne smrtnosti« prate i mnogi sudski procesi, odštetni zahtjevi, osnivanja udruga oboljelih od azbestoze, bankroti kompanija i osiguravajućih društava... Na američkim sudovima podneseno je više od pola milijuna zahtjeva za odštetne postupke, a Američki senat priprema osnivanje posebnog fonda za kompenzaciju žrtvama azbesta u iznosu od 114 milijarda dolara. Prema procjeni Radne grupe za okoliš, to je daleko ispod potrebnog iznosa od barem 300 milijarda dolara. Samo u 2000. godini osiguravajuća društva isplatila su 54 milijarde dolara žrtvama azbesta, poglavito radnicima koji su na radnom mjestu, uz prešutno znanje odgovornih, bili neprestano izloženi udisanju azbestne prašine. Više je od 70 američkih kompanija u bankrotu, poput »Owens-Corning« i »Armstrong World«. Multinacionalna kompanija »Turner Brothers« također se obvezala isplatiti više od dvije milijarde britanskih funta oboljelim radnicima i udovicama žrtava azbesta, zbog čega je osiguravajuća kuća Lloyd's u Londonu zapala u krizu i zatražila pomoć države...

Usprkos zabrani azbesta u razvijenim zemljama, taj karcinogeni materijal i dalje je prisutan u okolišu kao sastavni dio mnogih proizvoda, instalacija, cjevovoda, zgrada, prometnica... S vremenom i takav »učahureni« azbest završava u zraku i postaje ekološki problem i opasnost za ljudsko zdravlje. Očigledan primjer je narušeno zdravlje tisuće vatrogasaca i spasilaca koji su sudjelovali u spasilačkim akcijama nakon rušenja zgrada Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku. Rušenjem tih zgrada okolni je prostor kontaminiran s nekoliko desetina tona azbestne prašine »izbačene« iz instalacija i konstrukcija zgrada. Liječnici medicinskog centra Mt. Sinai, zaduženi za taj slučaj, otkrili su velik broj dišnih poremećaja povezanih s udisanjem azbestne prašine kod vatrogasaca i spasilaca. Vjerojatno je da se radi o prvim simptomima, o početku sporog, ali progresivnog razvoja azbestoze ili raka pluća.

Mnoge probleme vezane uz proizvodnju azbesta pokušavaju multinacionalne kompanije riješiti »transferom« tehnologije i izvozom azbesta u zemlje Trećega svijeta, poput Brazila, Indije ili Kazahstana. U tim zemljama u razvoju rijetko se poštuju upute za zaštitu pri radu, upotrebi ili prometu s azbestom. U nedavnom izvještaju brazilske službe za nadzor uvjeta i sigurnosti pri radu stoji: »Poslodavcima je lakše plaćati kazne nego provoditi adekvatnu zaštitu radnika od azbesta. Najveća naplaćena kazna iznosila je tek 3000 dolara. Vrlo je jeftino ubiti ili ozlijediti brazilskog radnika« (Lung Cancer 2005, 49S1, S3). Nažalost, među primjerima neprimjerene proizvodnje i skladištenja azbesta nalaze se i pogoni tvornice »Salonit« u Vranjicu nedaleko od Splita. U posljednjih deset godina od azbestoze i raka pluća oboljelo je oko 400 radnika te tvornice i zatvorene tvornice »Plobest« u Pločama. Jadranka Tocilj, s plućnog odjela KB »Split«, tvrdi da je azbestoza vrlo česta bolest u Hrvatskoj i dodaje: »Mnogo mladih ljudi od 12 do 25 godina iz Splita, Solina, Sinja, Klisa, Brača i Hvara ima oštećena pluća i naznake plućnih bolesti. Smatramo da je tome razlog izloženost azbestnoj prašini koju raznosi ruža vjetrova.«

Umjesto čistoga morskog zraka stanovnici splitskog područja udišu azbestnu prašinu, a umjesto zatvaranja, izolacije i sanacije vranjičkih pogona, Hrvatska i dalje uvozi iz Rusije više od tisuću tona azbesta godišnje.