GMO

Elvira Marinković-Škomrlj
Glas Slavonije
http://www.glas-slavonije.hr/rubrika.asp?rub=1&ID_VIJESTI=32015

Za rad svjetski priznatog znanstvenika, akademika Miroslava Radmana mediji su proteklih mjeseci pokazali izuzetan interes, ponajprije zbog problema i nesuglasica s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta, vezanih uz njegov Institut za istraživanje života u Splitu. No, o njegovoj dijagnozi i terapiji za boljke hrvatske znanosti, što je, kao savjetnik, predložio premijeru Vlade RH, dr. Ivi Sanaderu, manje se zna, stoga smo ga zamolili za razgovor u kojem bi pojasnio situaciju u znanosti uopće.

OSJETLJIVE KOLEGE
* Molekularna biologija, kojom se bavite, igra bitnu ulogu u razvoju prirodnoznanstvenih disciplina. Možete li reći koliko je Hrvatska jaka u tom području?
- Ne znam je li mudro odgovoriti vam na to pitanje s obzirom na osjetljivost mojih hrvatskih kolega. A počinjem već sumnjati u korisnost mog pisanja u hrvatskom tisku. Razlog ovim sumnjama je moj dojam da me javna izjašnjavanja usisavaju u "mašinu za mljevenje mesa" koja bi me ubrzo progutala. Osvijestio me i nedavni komentar nekog mladog kolege, vjerojatno studenta, na jednom hrvatskom internet-forumu: "Bolje bi mu (Radmanu) bilo da radi svoj posao nego da se druži s ... (pogrdna riječ)." Mislim da mladi kolega ima pravo. S obzirom na broj razgovora koje sam dao u tisku, skoro sve je već rečeno. Ali meni je drago da se mediji zanimaju za znanost, posebno za znanost u Hrvatskoj. Stoga ću ipak odgovoriti na vaše pitanje, iz respekta prema vašem listu i čitateljima. Budući da gajim ambicije za hrvatsku znanost, moj odgovor je da - specifično u biomedicinskim znanostima - nismo dovoljno jaki. Tradicionalno, u fizici, kemiji i matematici stojimo puno bolje te, kao slučajno, fizičari i matematičari su kritičniji prema stanju znanosti u Hrvatskoj od biologa i medicinara.
* Kakav je položaj hrvatske znanosti uopće?
- Čitao sam u Vjesniku od 13. lipnja da su znanstvenici u Hrvatskoj u posljednjih 12 godina objavili 14.016 "svjetski priznatih znanstvenih publikacija". Ja bih volio da ih je samo tisuću, a da od toga imamo jednu Nobelovu nagradu i nekoliko stotina patenata. Ali to je samo moj znanstveni "ukus" i to su moji kriteriji koje nikomu ne namećem, niti želim ikoga povrijediti. Kako to da se sportaši koji nisu vrhunski ne vrijeđaju na svoj status, i ne pokušavaju se "prodati" kao vrhunski, već rade još više ne bi li postali vrhunski? To je zato što su mjere uspjeha jednostavnije i jasnije, a znanstvenici su navikli ili da se bune na mjere ili da manipuliraju mjerama svoje produktivnosti. Međunarodna evaluacija (audit) znanstvenika jedina je praktična metoda iako je daleko od savršene. Ne mogu biti sretan sa znanstvenom produktivnošću desetak tisuća hrvatskih znanstvenika sve dok moj mali pariški laboratorij (od 10 do 20 mladih istraživača), publicira u posljednjih 20 godina u vrhunskim interdisciplinarnim časopisima više radova nego cijela Hrvatska. A nismo neki geniji.

KVALITETA JE U ISTRAŽIVAČU
* Može li se to objasniti novcem?
- Ne, jer smo do prije četiri godine bili relativno siromašan laboratorij, čak i za francuske uvjete, koji nisu sjajni. Još je bolji primjer kolegice Mary Sopta s Instituta "Ruđer Bošković". Kada je prije sedam godina došla iz Toronta u Zagreb, njezin laboratorijski budžet smanjio se za bar pet puta, ali je nastavila publicirati u istim znanstvenim časopisima kao u Kanadi, samo što se broj smanjio. Dakle, novac utječe na kvantitetu, a ne na kvalitetu znanstvenog rada. Kvaliteta je u istraživaču i nju trebamo sada gajiti kod mladih generacija tako što će one imati bolje mentore od sadašnjih. Primjer je dala i kolegica Vera Gamulin na IRB-u: od njezina povratka iz SAD-a nekoliko je mladih lidera "izraslo" u njenom laboratoriju. Zaključak: treba nam više Vera Gamulin i Mary Sopta i treba im dati više novca nego drugima!
* Postoji li europska znanost i je li ona konkurentna američkoj?
- Naravno da postoji i konkurentna je otprilike u proporciji financiranja. Na primjer, budžet američkog Instituta za zdravlje je 50 posto veći od odgovarajućeg Europske unije. U matematici, gdje je ovisnost o novcu mnogo manja nego u fizici ili biomedicini, Francuska je jača od Amerike (po broju Fields medalja, koje su ekvivalent Nobelove nagrade za matematiku).

PSIHOLOGIJA SIROMAŠTVA UBIJA ZNANOST
* Što očekuje znanost proširenjem EU-a?
- Vjerujem da će talenti iz malih i relativno siromašnih zemalja obogatiti europsku znanost svojom originalnošću. Psihologija siromaštva ubija kreativnu znanost, jer ona cvate samo tamo gdje istraživači imaju slobodnog vremena za razgovore. A slobodno vrijeme se kupuje novcem.
* Kakva su iskustva istočnoeuropskih zemalja koje su primijenile model zapadnih ulaganja u znanost?
- Ne znam. Osim Finske ne vidim još pozitivnih primjera već stoga što nije prošlo dovoljno vremena.
* Godinama se bavimo problemom "odljeva mozgova" - kako mu doskočiti?
- Samo čvrstom i zrelom odlukom Vlade. Vlade su tu "samo" zato da stvore optimalne uvjete za slobodna istraživanja i biznis, a ne da ih vode. Ni jedna vlada nije pokazala sposobnost da vodi istraživanja (osim vojna istraživanja za koja kažu da su vrlo neefikasna s obzirom na količinu novca koju konzumiraju). Treba otići u Kinu i učiti kako se vraćaju mozgovi iz inozemstva i kako se zadržavaju mozgovi kod kuće. Kina je jedina u tome stvarno uspjela. Ni Španjolska nije loša jer je kvaliteta života i rada u znanosti takva da odlazak u inozemstvo Španjolcima nije privlačan. Kriterij selektivnosti pri odabiru "povratnika" je ključan i dat će rezultate samo kada izabrani istraživači budu dobili kvalitetu života i rada sličnu onoj u bogatim zemljama. To mora biti odluka na nivou Vlade i mora imati materijalno pokriće.
* Možete li komentirati kakve bi posljedice religija mogla imati za razvoj znanosti?
- Znanosti treba samo prava prvoklasna i slobodna znanost. A u primjeni znanosti treba nam mudrost i odgovornost - etika. Pri tome se ne mora postavljati samo pitanje "je li moralno uraditi nešto novo", već i pitanje "je li moralno ne uraditi nešto novo što će poboljšati kvalitetu ljudskog života". U tim odlukama religija ima svoje mjesto već zbog razloga što veliki broj ljudi dobiva informacije o moralu baš u crkvi. U tome crkva snosi i svoju odgovornost koja bi se mogla i trebala diskutirati i na forumima teološkog fakulteta. Najlakše je sistematski zabranjivati sve novo, ali to nije mudro. Moja privatna etika je da moramo ostaviti najbolje moguće uvjete života i rada sljedećoj generaciji. Pojesti hranu svojoj djeci vrhunac je nemorala.
* Je li HAZU spreman za integrativne procese u Europi?
- Ne znam jer kao "strani" dopisni član nisam dovoljno upućen u rad HAZU.

LJUBOMORA I ZAVIST?
* Priča oko MedILS-a postaje pomalo neukusna. Nakon pomirbenih tonova u "Forumu", ministar Vam opet poručuje da je na Vama samo da radite svoj posao te da biste se Vi njemu trebali ispričati. Zašto ste pristali na kompromis? Imate li inozemnih financijera za početak rada? Naime, čini se da su ipak financijska sredstva, odnosno potraživanja od države razlog zbog kojeg ste "ucijenjeni"?
- Slažem se da je priča neukusna. Slažem se i da je na meni da radim svoj posao, a na ministru da radi svoj posao, a ne moj. Stojim iza svega što sam rekao u Nedjeljnom Vjesniku i ohrabruje me potpora brojnih kolega najjasnije izražena u članku akademika Silobrčića u Vjesniku. Ja sam potvrdu originalnosti i internacionalnog interesa za projekt MedILS dobio od brojnih nobelovaca i nekih najuspješnijih biotehnologa. Nisam se odazvao pozivu hrvatske Vlade da obnovim inicijativu projekta MedILS zato da bi mi sada, pored nobelovaca, kolege iz Hrvatske, uključujući ministre, propisivali kako voditi MedILS. To nije posao za koji su plaćeni, niti je to igra na koju bih ja bio pristao. No, s obzirom na citirani komentar mladog kolege na internet-forumu, možda bi bilo dobro da odemo na neku vrstu referenduma s pitanjem "treba li Hrvatskoj slobodni internacionalni MedILS ili joj treba još neki Hrvatski centar za biomedicinske znanosti"?
Godine 1982. tadašnja vlada je odgovorila na ovo pitanje tako što je rekla NE za MedILS (zbog razloga sigurnosti!), a IRB je dobio zgradu za molekularnu biologiju od novca tadašnjeg MedILS projekta. U zgradu nije ušla ni jedna osoba izvan IRB-a, a kamoli izvan Hrvatske. Sada se skoro dogodilo isto, zbog istih razloga u istom duhu. Iz "rekla-kazala" izvora kažu da problem nije došao (samo) od političara, već od uplašenih ili ljubomornih kolega. No, pustimo to, jer stvarno interesantno pitanje je fundamentalne prirode (postavlja se i u braku i u prijateljstvu): ima li smisla davati nekomu nešto što mu zapravo ne treba? U najboljoj namjeri projiciramo svoje želje na voljenu osobu ili zemlju, svesrdno nudimo ono što mislimo da joj manjka, a onda ustanovimo da toj osobi ili zemlji to uopće ne manjka! Manjka joj na primjer novac! Komu uopće treba MedILS? Finskoj i Irskoj bi trebao, Francuskoj bi trebao, a Hrvatskoj možda neće trebati jos sljedećih 20 godina.
Da stavimo točku na ovo: ne želim se više opravdavati zato što svojoj zemlji želim ostaviti znanstveni poklon zvan MedILS. Pri tome se svakako ne želim žrtvovati jer bi to bilo za "više ciljeve" kojih sam se uvijek grozio.
A što se mene tiče, ja već imam svoj MedILS: moj laboratorij u Parizu plus ljetovanje na Hvaru jednako MedILS! No, ako vama, dragi studenti i kolege iz Hrvatske, MedILS ne treba, brzo mi kažite pa da projekt zamrznem ili prebacim u neku drugu geografiju. Ali ovaj MedILS, čiji smo osnivači profesorica Alačević i ja, neće nitko dobiti pored naše volje, jer to ni zakonski ne može. Pozivam vas da objavite kratak tekst Deklaracije osnivanja MedILS-a potpisane od najviših državnih dužnosnika pa ćete vidjeti zašto sam bio nedavno tako iritiran. Ja od države i ministra ne tražim ništa više od potpisane obveze da se dovrši zgrada. MedILS zaklada u Ženevi osnovana je donacijom Williama Haseltinea, vlasnika jedne od najvećih biotehnoloških tvrtki u SAD-u, a nedavni sastanak Grupe 100 u Clevelandu obećao je substancijalnu financijsku potporu. Moj je posao da nastavim s traženjem daljnjih sponzora u svijetu. No, Zaklada nije ničiji biznis do onih koji doniraju i koji će se već sami pobrinuti kako kontrolirati trošenje njihova novca u Splitu. Čuvena transparentnost nije problem MedILS-a, to je možda problem Hrvatske s kojim ja nemam veze. Uostalom novac zaklade može se trošiti u bilo kojoj zemlji koja je domaćin MedILS-a. Komu ovo i nadalje nije jasno ja mu stvarno ne mogu pomoći.

(Autor: Elvira MARINKOVIĆ-ŠKOMRLJ)

2004-07-03