Globalno Zatopljavanje

Zbog povećanja količine vode topljenjem leda na kopnu i zbog toplinskog širenja vode do kraja stoljeća predviđa se rast razine mora do jednog metra

Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj: 3

Ustanovljeno je da prosječna temperatura na Arktiku posljednjih desetljeća raste dva puta brže od svjetskog prosjeka, a još viši rast (4 do 7 °C) predviđa se do kraja stoljeća. Primijećeno je povećano topljenje glečera i leda na moru. Zime su na sjevernom polu sve kraće, sve je više oborina i taj će se trend vjerojatno nastaviti stoljećima.

Zaključak je to velikoga međunarodnog znanstvenog projekta pod nazivom »Procjena klimatskog utjecaja na Arktik« (link). U tom petogodišnjem projektu (skraćenica: ACIA), najopsežnijem istraživanju Arktika dosada, sudjelovalo je više od 300 znanstvenika, te mnogo stručnjaka i lokalnih stanovnika.

Ustanovljeno je da prosječna temperatura na Arktiku zadnjih desetljeća raste dva puta brže od svjetskog prosjeka, a još viši rast (4 do 7 °C) predviđa se do kraja stoljeća. Primijećeno je povećano topljenje glečera i leda na moru. Zime su na sjevernom polu sve kraće, sve je više oborina i taj će se trend vjerojatno nastaviti stoljećima.

Arktik je posebno osjetljiv na klimatske promjene jer led reflektira većinu toplinskog zračenja. Kako ledene površine nestaju, apsorbira se sve više topline i stoga se led nastavlja dalje otapati. Osim toga, radi suhog zraka na Arktiku se manje topline troši na isparavanje vode, a više na zagrijavanje tla.

Prema srednjem modelu razvoja klimatskih promjena do 2100, Arktik će izgubiti 60 do 70 posto leda. Najgori pak scenarij predviđa da će Arktik već 2070. u ljetnim mjesecima ostajati bez ledenog pokrivača.

Posljedice klimatskih promjena na Arktiku imaju već sad dalekosežne posljedice. Primjerice, smanjivanje morskoga ledenog pokrivača ugrožava polarne medvjede, tuljane i ljude. Domorocima i Eskimima koji žive na ledu život se drastično mijenja. Istodobno se otvaraju nove mogućnosti morskog prijevoza i pristupa dosad nepristupačnim resursima, ponajprije nafti. Pretpostavlja se da se četvrtina preostalih svjetskih zaliha nafte nalazi na arktičkom području. Danska je nedavno ponovno aktivirala svoja prava na korištenje prirodnih resursa na Grenlandu.

Pokazano je da polarno područje djeluje kao pravo »pojačalo« zatopljavanja. Uzroci su izvan arktičkog područja, u zemljama koje emitiraju »stakleničke« plinove intenzivnim izgaranjem fosilnih goriva. Preko zagrijavanja Arktika povratnom spregom klimatske promjene vraćaju se na ostale dijelove svijeta. Ponajprije, to je rast razine mora, zbog povećanja količine vode topljenjem leda na kopnu i zbog toplinskog širenja vode. Do kraja stoljeća predviđa se rast do jednog metra. Zatim, promjena koncentracije soli u oceanima poremetit će morske struje koje donose toplinu s tropskih područja na sjever. Rub šumske vegetacije pomaknut će se sjevernije, gdje će tundre ustupiti mjesto šumama i dalje mijenjati klimu i ekosustav.

Arktik zapravo služi kao prekidač globalnih klimatskih promjena, i on je posljednjih tisućljeća bio vrlo stabilan. Ali posljednjih se desetljeća arktička klima opasno pomaknula iz ravnoteže, i vjerojatno je došlo do nepovratnog procesa.

Je li zagrijavanje Zemlje zadnjih 50 godina povezano s ljudskom djelatnošću? To pitanje spada u znanstvene kontroverzije, dakle u pitanja oko kojih se svi stručnjaci ne slažu, djelomično i zbog političkih posljedica koje sa sobom nose ti znanstveni rezultati. Među znanstvenicima postoji manjina skeptika koji tvrde da su klimatske promjene uobičajena stvar u povijesti Zemlje i da je ova sadašnja promjena povezana s jačanjem aktivnosti Sunca. Ipak, najnovija analiza projekta ACIA predstavlja još jedan snažan argument za stav da su upravo ljudske aktivnosti krive za sadašnje klimatske promjene. Ispuštanje ugljičnog dioksida (CO2) pojačava staklenički efekt i sprečava toplinu da odlazi izvan atmosfere. Učestale poplave i val vrućina u Europi 2003. pripisuju se posljedicama stakleničkog efekta.

Naravno, razina ugljičnog dioksida u atmosferi ostat će povišena još stoljećima čak i pod uvjetom da emisije potpuno prestanu. Stoga je nastavak zatopljavanja neizbježan. Ipak, brzina i opseg promjena može se smanjiti ako se ograniči buduće ispuštanje stakleničkih plinova. To bi omogućilo prilagodbu ekosustava i ljudi novim klimatskim uvjetima.

Za ispuštanje većine CO2 odgovorna je industrijska proizvodnja, produkcija električne energije, poljoprivreda i transport u industrijaliziranim zemljama. Najviše CO2 emitiraju SAD (20,6%), Kina (14,8%), EU (14%), Indija i Brazil (8%) (link). Potpisan je, s izuzetkom SAD-a, Sporazum iz Kyota koji od početka ove godine treba ograničiti ispuštanje ugljičnog dioksida. Model trgovanja neiskorištenim dozvoljenim emisijama koji će omogućiti postupno smanjivanje ispuštanja CO2 počeo se primjenjivati od ove godine u EU.

Međutim, opozicija Sporazumu iz Kyota još uvijek je vrlo jaka. Američka administracija pod snažnim je utjecajem »klimatskih skeptika« i do daljnjega odbija potpisati sporazum, i traži uvjerljivije dokaze. Na prošlomjesečnoj konferenciji u Buenos Airesu najveće zemlje u razvoju, Indija, Kina i Brazil, pobunile su se protiv ograničavanja ispuštanja CO2 jer im to koči industrijski rast.

David King, znanstveni savjetnik Britanske vlade, nazvao je klimatske promjene »najozbiljnijim problemom s kojim se danas suočavamo - ozbiljnijim čak i od prijetnje terorizma.«

Neki analitičari misle da se u pitanju klime ionako ništa ne može napraviti, i da je pametnije novce i snage uložiti u ostale probleme kojima čovječanstvo obiluje. No, ignoriranje klimatskog problema i izbjegavanje potrage za rješenjem - kako zbog nedostatka dokaza tako i zbog drugih gorućih problema - neetično je i suprotno europskom načelu opreza. Hoće li se naši potomci 2100. godine čuditi kako je današnje čovječanstvo moglo ne primjećivati tako očite znakove upozorenja?

2005-01-16