Topljenje leda na Arktiku
Zbog povećanja količine vode
topljenjem leda na kopnu i zbog toplinskog širenja
vode do kraja stoljeća predviđa se rast razine mora
do jednog metra
Kršćanska inicijativa »Pro scientia«
Glas Koncila, broj: 3
Ustanovljeno je da prosječna temperatura na
Arktiku posljednjih desetljeća raste dva puta brže
od svjetskog prosjeka, a još viši rast (4 do 7 °C)
predviđa se do kraja stoljeća. Primijećeno je
povećano topljenje glečera i leda na moru. Zime su
na sjevernom polu sve kraće, sve je više oborina i
taj će se trend vjerojatno nastaviti stoljećima.
»Arktik danas prolazi kroz jednu od najbržih i
najozbiljnijih klimatskih promjena na Zemlji...
Promjene arktičke klime također će utjecati na druge
dijelove svijeta preko povećavanja globalnog
zatopljenja i rasta razine mora.« Tako glasi sažetak
svjedočenja oceanologa Roberta Corella pred
američkim Senatom u listopadu 2004.
Zaključak je to velikoga međunarodnog znanstvenog
projekta pod nazivom »Procjena klimatskog utjecaja
na Arktik« (link).
U tom petogodišnjem projektu (skraćenica: ACIA),
najopsežnijem istraživanju Arktika dosada,
sudjelovalo je više od 300 znanstvenika, te mnogo
stručnjaka i lokalnih stanovnika.
Ustanovljeno je da prosječna temperatura na
Arktiku zadnjih desetljeća raste dva puta brže od
svjetskog prosjeka, a još viši rast (4 do 7 °C)
predviđa se do kraja stoljeća. Primijećeno je
povećano topljenje glečera i leda na moru. Zime su
na sjevernom polu sve kraće, sve je više oborina i
taj će se trend vjerojatno nastaviti stoljećima.
Arktik je posebno osjetljiv na klimatske promjene
jer led reflektira većinu toplinskog zračenja. Kako
ledene površine nestaju, apsorbira se sve više
topline i stoga se led nastavlja dalje otapati. Osim
toga, radi suhog zraka na Arktiku se manje topline
troši na isparavanje vode, a više na zagrijavanje
tla.
Arktik će ostati bez leda
Prema srednjem modelu razvoja klimatskih promjena
do 2100, Arktik će izgubiti 60 do 70 posto leda.
Najgori pak scenarij predviđa da će Arktik već 2070.
u ljetnim mjesecima ostajati bez ledenog pokrivača.
Posljedice klimatskih promjena na Arktiku imaju
već sad dalekosežne posljedice. Primjerice,
smanjivanje morskoga ledenog pokrivača ugrožava
polarne medvjede, tuljane i ljude. Domorocima i
Eskimima koji žive na ledu život se drastično
mijenja. Istodobno se otvaraju nove mogućnosti
morskog prijevoza i pristupa dosad nepristupačnim
resursima, ponajprije nafti. Pretpostavlja se da se
četvrtina preostalih svjetskih zaliha nafte nalazi
na arktičkom području. Danska je nedavno ponovno
aktivirala svoja prava na korištenje prirodnih
resursa na Grenlandu.
Pokazano je da polarno područje djeluje kao pravo
»pojačalo« zatopljavanja. Uzroci su izvan arktičkog
područja, u zemljama koje emitiraju »stakleničke«
plinove intenzivnim izgaranjem fosilnih goriva.
Preko zagrijavanja Arktika povratnom spregom
klimatske promjene vraćaju se na ostale dijelove
svijeta. Ponajprije, to je rast razine mora, zbog
povećanja količine vode topljenjem leda na kopnu i
zbog toplinskog širenja vode. Do kraja stoljeća
predviđa se rast do jednog metra. Zatim, promjena
koncentracije soli u oceanima poremetit će morske
struje koje donose toplinu s tropskih područja na
sjever. Rub šumske vegetacije pomaknut će se
sjevernije, gdje će tundre ustupiti mjesto šumama i
dalje mijenjati klimu i ekosustav.
Arktik zapravo služi kao prekidač globalnih
klimatskih promjena, i on je posljednjih tisućljeća
bio vrlo stabilan. Ali posljednjih se desetljeća
arktička klima opasno pomaknula iz ravnoteže, i
vjerojatno je došlo do nepovratnog procesa.
Nastavak zatopljavanja je neizbježan
Je li zagrijavanje Zemlje zadnjih 50 godina
povezano s ljudskom djelatnošću? To pitanje spada u
znanstvene kontroverzije, dakle u pitanja oko kojih
se svi stručnjaci ne slažu, djelomično i zbog
političkih posljedica koje sa sobom nose ti
znanstveni rezultati. Među znanstvenicima postoji
manjina skeptika koji tvrde da su klimatske promjene
uobičajena stvar u povijesti Zemlje i da je ova
sadašnja promjena povezana s jačanjem aktivnosti
Sunca. Ipak, najnovija analiza projekta ACIA
predstavlja još jedan snažan argument za stav da su
upravo ljudske aktivnosti krive za sadašnje
klimatske promjene. Ispuštanje ugljičnog dioksida
(CO2) pojačava staklenički efekt i sprečava toplinu
da odlazi izvan atmosfere. Učestale poplave i val
vrućina u Europi 2003. pripisuju se posljedicama
stakleničkog efekta.
Naravno, razina ugljičnog dioksida u atmosferi
ostat će povišena još stoljećima čak i pod uvjetom
da emisije potpuno prestanu. Stoga je nastavak
zatopljavanja neizbježan. Ipak, brzina i opseg
promjena može se smanjiti ako se ograniči buduće
ispuštanje stakleničkih plinova. To bi omogućilo
prilagodbu ekosustava i ljudi novim klimatskim
uvjetima.
Za ispuštanje većine CO2 odgovorna je
industrijska proizvodnja, produkcija električne
energije, poljoprivreda i transport u
industrijaliziranim zemljama. Najviše CO2 emitiraju
SAD (20,6%), Kina (14,8%), EU (14%), Indija i Brazil
(8%) (link).
Potpisan je, s izuzetkom SAD-a, Sporazum iz Kyota
koji od početka ove godine treba ograničiti
ispuštanje ugljičnog dioksida. Model trgovanja
neiskorištenim dozvoljenim emisijama koji će
omogućiti postupno smanjivanje ispuštanja CO2 počeo
se primjenjivati od ove godine u EU.
Međutim, opozicija Sporazumu iz Kyota još uvijek
je vrlo jaka. Američka administracija pod snažnim je
utjecajem »klimatskih skeptika« i do daljnjega
odbija potpisati sporazum, i traži uvjerljivije
dokaze. Na prošlomjesečnoj konferenciji u Buenos
Airesu najveće zemlje u razvoju, Indija, Kina i
Brazil, pobunile su se protiv ograničavanja
ispuštanja CO2 jer im to koči industrijski rast.
David King, znanstveni savjetnik Britanske vlade,
nazvao je klimatske promjene »najozbiljnijim
problemom s kojim se danas suočavamo - ozbiljnijim
čak i od prijetnje terorizma.«
Neki analitičari misle da se u pitanju klime
ionako ništa ne može napraviti, i da je pametnije
novce i snage uložiti u ostale probleme kojima
čovječanstvo obiluje. No, ignoriranje klimatskog
problema i izbjegavanje potrage za rješenjem - kako
zbog nedostatka dokaza tako i zbog drugih gorućih
problema - neetično je i suprotno europskom načelu
opreza. Hoće li se naši potomci 2100. godine čuditi
kako je današnje čovječanstvo moglo ne primjećivati
tako očite znakove upozorenja?
Kršćanska inicijativa »Pro
scientia«
Glas Koncila, broj: 3 (1595), 16.1.2005.
|