RASPISIVANJE REFERENDUMA O ZAUSTAVLJANJU NUKLEARNE ELEKTRANE KRŠKO
Branimir Molak
«Hrvatskoj nedostaje jasna strategija gospodarskog razvitka i kontinuitet gospodarske politike. Država se ponajviše bavi sama sobom, međustranačkim (ne)sporazumima, razrješavanjem stalne unutar političke napetosti, dnevnopolitičkim kadriranjem, te donošenjem nedovoljno pripremljenih zakona.» «Hrvatska nema kontinuitet niti u jednoj sferi društvenog života. Stoga je od osamostaljenja Hrvatske izašlo 1387 brojeva Narodnih novina sa stalnim izmjenama i dopunama zakona» «Vlada RH je nekoliko puta morala povlačiti ili odgoditi primjenu donesenog zakona ili propisa jer u praksi nije bio provediv.» «… Svi su pred zakonom jednaki – članak 14. Ustava RH, ali: U Hrvatskoj svi pred zakonom nisu jednaki» Navedeni su citati iz jednog zapaženog izlaganja sa znanstvenog skupa održanog 4.-5. travnja 2002. u Sisku u organizaciji Koordinacije udruga iz Domovinskog rata. Da li se u proteklih godinu i po dana nešto promijenilo na bolje osim gomilanja novih zakona, sporazuma i dakako obima novih Narodnih novina?
Jako je dosadno čitati nama ljudima od struke ono što su sve osobe koje obitavaju u Banskim dvorima i Saboru izglasale (a da se pritom najčešće nisu zanimale za mišljenje struke) i kao zakone, sporazume i štošta drugo objavile u Narodnim novinama. No kada se oko nečega diže previše medijske buke, kada se ljudi s pravom protive upornom i agresivnom insistiranju klana zainteresiranog za zaradu uvozom radioaktivnog otpada i njegovim smještanjem u netaknutu prirodu, valja se time pozabaviti. Riječ je o za Hrvatsku vrlo štetnom Sporazumu sa Slovenijom o NE Krško za koji je jedna od tzv. političkih stranaka - čiji ga je ministar potpisao (onaj za igračke?) - dala prijedlog osobama u Saboru da ga povuku – deratificiraju, a da pritom nije dala niti valjane argumente zbog čega. I dakako glasačka mašinerija je prijedlog odbacila. Postoje ukupno samo dva sporazuma međurepubličke razine koji određuju sudbinu NE Krško – koja je već odavno postala vrlo opasna igračka političara. Ozbiljnost prvog sporazuma iz 1971. u kojem se uopće ne spominje skladištenje radioaktivnog otpada i razgradnja elektrane, neupitna je, ali ga je Slovenija već u niz navrata bez ikakve reakcije nesposobnih političara iz Hrvatske prekršila. Nasuprot tome sporazumu sljepoća političara, nebriga za interese Hrvatske i golema šteta koju će pretrpjeti Hrvatska ovim drugim su itekako mjerljivi, a uz to sporazum ne poštuje hrvatsko zakonodavstvo i kao takav nije smio biti niti potpisan.
Naime, zakonom o zaštiti od ionizirajućih zračenja NN 27/99 str. 813 zabranjem je uvoz radioaktivnog otpada u Hrvatsku. Članak 36. tog zakona glasi: "Zabranjuje se uvoz, prerada, skladištenje i odlaganje radioaktivnog otpada koji nije nastao u Republici Hrvatskoj" . Kako se uopće smjelo dogoditi da se potpiše međunarodni sporazum koji nije u skladu s ustavom ili zakonima Hrvatske? Na žalost to nije jedini. Kakve su konkretne sankcije poduzete prema prekršiocima zbog toga i zbog sličnih sporazuma kojima su prekršeni zakon i ustav? Jesu li odstupili sa svojih funkcija?
«Politbiro» je proljetos, nakon potpisivanja štetnog sporazuma, u lijepoj maniri kakva se u Hrvatskoj primjenjuje već gotovo šezdeset godina odabrao podobne osobe koje se trebaju brinuti kao «hrvatska» strana za sigurno upravljanje i rad nuklearne elektrane Krško. S obzirom da je jedan broj tih osoba zauzimao prije 1991. istaknuta mjesta u hijerarhiji komunističke partije i pritom, valjda po partijskom zadatku dobio i akademske titule, a uz to su posve nekompetentne za bilo koje područje rada nuklearne elektrane koja se tiču njene sigurnosti, a neki su osvjedočeni borci za vlastite interese i interese Slovenije smatram da je vrlo opasno njima povjeriti elektranu. Ne smije se zaboraviti da je elektrana relativno blizu Zagreba i da havarija u njoj itekako može ugroziti stanovnike Zagreba i većeg dijela Hrvatske. Stoga bi prvenstveno zbog sigurnosnih razloga elektranu što prije valjalo staviti izvan pogona i konzervirati.
Ne zaboravimo da je Slovenija zajedno sa Srbijom još 1987. donijela moratorij na izgradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj kada je bila obavezna ulagati u Hrvatskoj i na taj način oštetila Hrvatsku za oko 700 milijuna USD. Obostrano ratificiranim ugovorom o NE Krško političari u Hrvatskoj su to Sloveniji oprostili i uz to preuzeli troškove skladištenja radioaktivnog otpada i razgradnje NE Krško, što ih do sada nije imala, koji sigurno prelaze 300 milijuna USD. Oprošteni su i troškovi 5 godina neisporučene i otuđene energije od 1998. do danas koji nisu mali i iznose oko 900 milijuna USD. Neki od članova novog «hrvatskog» tima pomogli su još 1987. da Slovenija izigra Hrvatsku, a čine to kontinuirano i danas.
Smatram da bi zelene udruge Hrvatske trebale ponešto naučiti i od krajne nekorektnog djelovanja Slovenije. Naime 1987. su referendumom odlučili da se neće ulagati novac (što su bili obavezni međudržavnim ugovorom iz 1971.) u izgradnju elektrane u Hrvatskoj, a isto tako su 1997. odlučili da se u Sloveniji ne može graditi odlagalište za radioaktivni otpad iz elektrane Krško u njihovoj državi. Svojevremeno je jedan od članova «hrvatskog» tima izjavio da Hrvatska ne može u Europsku uniju dok ne izgradi odlagalište za slovenski otpad iz čega se najbolje vidi čije interese brani.
Bilo bi dobro da se zelene udruge u Hrvatskoj udruže u akciji poticanja vlasti na raspisivanje referenduma o zaustavljanju nuklearne elektrane Krško prvenstveno zbog sigurnosnih razloga, jer uz ovakav «hrvatski» tim veliki dio Hrvatske zbog eventualne, a vjerojatne havarije u NE Krško, može biti itekako ugrožen. Vjerujem da bi suradnja sa zelenima Austrije također vodila istom cilju. To im savjetujem kao inspektor RH za sigurnost NE Krško od početka njena rada do slovensko-srpskog moratorija na izgradnju elektrane u Hrvatskoj.
Pitanje NE Krško dakako da treba rješavati kad i druga neriješena pitanja. Sloveniji, dakako, bez sumnje treba dati izlaz na otvoreno more. To treba učiniti čim Slovenija otvori Hrvatskoj cestovne pravce (izgradi autocestu) prema Italiji i Austriji, čim ispuni svoju obavezu financiranja izgradnje elektrane u Hrvatskoj i čim vrati novac ukraden štedišama Ljubljanske banke.
Branimir Molak, doktor tehn. znanosti, dipl. inž. |
