BRANIMIR MOLAK

U Hrvatskoj nema nikakva suvislog sustava za zaštitu i spašavanje u slučaju nesreće u Nuklearnoj elektrani Krško, a ne postoji ni za druge vrste ugroze stanovništva, dobara i okoliša unatoč brojnim upozorenjima struke o nužnosti njegove uspostave.
Informacije koje su odgovorni o zbivanjima u Krškom dali medijima o nedavnom prekidu redovnog a zatim i zakazivanju rezervnog napajanja električnom energijom i slobodnom padu kontrolnih palica - glavnom sigurnosnom sustavu nuklearke - ne mogu upućene ostaviti ravnodušnima.
Zanimljiva je, i raduje, i izjava o dovoljnosti ostalog dijela hrvatskog elektroenergetskog sustava za nesmetanu opskrbu električnom energijom i bez NE Krško, što su i dokazali petogodišnjim izostankom dobave energije iz te elektrane, ali i još duljim izostankom dobave električne energije iz elektrana dvaput veće snage nego što je hrvatski dio NE Krško, koje su hrvatskim novcem sagrađene u drugim državama bivše Jugoslavije. I sve to, tužno, bez zahtjeva za odštetu.
A kada se još zna da su gubici u dovođenju električne energije od elektrana do potrošača u Hrvatskoj pojedinih godina veći od proizvodnje NE Krško, teško će biti ikoga uvjeriti u potrebu gradnje novih elektrana (zbog toga bi struja bila skuplja).
Dio >projekta< razaranja energetike već je završen, a >rezultate< trpe sve siromašniji stanovnici plaćanjem prekomjerno visokih i sve viših cijena energenata, koje su posljedica isključivo spomenuta >projekta<, a nipošto cijena energenata na svjetskom tržištu.
Prva faza >znanstvenog< projekta, koji bi se moglo nazvati >3 x 2 milijarde dolara<, uspješno je završena i hrvatski je puk osiromašen mudrim potezima >znanstvenika<, moćnika, mafije ili nazovite ih kako vam drago, za 3 x 2 milijarde američkih dolara. Tu fazu čine štetan ugovor s Talijanima o Jadranskom plinu, prodaja u bescjenje četvrtine Ine Mađarima i spomenuti krajnje štetan i opasan ugovor o NE Krško sa Slovencima.
Dva su sporazuma međurepubličke razine koji određuju sudbinu NE Krško - koja je već odavno postala vrlo opasna igračka političara. Ozbiljnost prvog sporazuma iz 1971., u kojem se uopće ne spominje skladištenje radioaktivnog otpada i razgradnja elektrane, neprijeporna je, ali ga je Slovenija već nekoliko puta, bez ikakve reakcije političara iz Hrvatske, prekršila. Nasuprot njemu, sljepoća političara, nebriga za interese Hrvatske i golema šteta izazvana Hrvatskoj drugim sporazumom iz 2002., i te kako su mjerljivi.
Zakonom o zaštiti od ionizirajućih zračenja (Narodne novine 27./99. str. 813.) zabranjen je uvoz radioaktivnog otpada u Hrvatsku. Članak 36. tog zakona glasi: >Zabranjuje se uvoz, prerada, skladištenje i odlaganje radioaktivnog otpada koji nije nastao u Republici Hrvatskoj<. Kako se uopće smije dogoditi da se potpiše međunarodni sporazum koji nije u skladu sa zakonima ili ustavom Hrvatske? Na žalost, nije jedini.
Za sigurnost NE Krško još je dominantna >kumrovečka škola<, u kojoj struka i stručnjaci ne trebaju, a važna je samo poslušnost, što bi moglo imati kobne posljedice. Naime, >politbiro< je u proljeće prošle godine, nakon potpisivanja štetnog sporazuma, u staroj maniri odabrao podobne osobe koje bi se trebale brinuti, kao >hrvatska< strana, za sigurno upravljanje i rad NE Krško.
Neke od tih osoba posve su nekompetentne za bilo koja područja rada nuklearne elektrane koja se tiču njene sigurnosti, a uz to su osvjedočeni borci za osobne i slovenske interese. Zašto je, primjerice, u takozvanu stručnu grupu za ocjenu sigurnosti NE Krško za prošle vlade bio imenovan bivši član CK SKH, koji nije upućen u problematiku, a stručnjacima se ne dopušta niti približiti takvu visoko specijaliziranom poslu?
Ne smije se zaboraviti da je elektrana relativno blizu Zagreba i da havarija u njoj i te kako može ugroziti stanovnike Zagreba i većeg dijela Hrvatske. Stoga bi, ponajprije zbog sigurnosnih razloga, elektranu što prije valjalo staviti izvan pogona i konzervirati.
Podsjetimo se da je Slovenija sa Srbijom još 1987. proglasila moratorij na gradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj, kada je bila obvezna ulagati u Hrvatskoj. Tako je oštetila Hrvatsku za približno 700 milijuna dolara. Sporazumom iz 2002. hrvatski su političari to Sloveniji oprostili i uz to preuzeli troškove skladištenja radioaktivnog otpada i razgradnje NE Krško, što ih do tada nije imala, koji sigurno prelaze 300 milijuna dolara, a spominje se i svota od približno 350 milijuna eura.
Oproštena je i vrijednost pet godina neisporučene i otuđene energije od 1998., koja iznosi oko 900 milijuna dolara. Neki od članova >hrvatskoga< tima pomogli su još 1987. da Slovenija izigra Hrvatsku, a čine to i danas.
Gdje su zelene udruge?
Kao što su u Sloveniji 1987. referendumom odlučili da neće ulagati novac (što su bili obvezni međudržavnim ugovorom iz 1971.) u gradnju elektrane u Hrvatskoj, isto su tako 1997. odlučili da se u Sloveniji ne može graditi odlagalište za radioaktivni otpad iz NE Krško. Svojedobno je jedan od članova >hrvatskog< tima izjavio da Hrvatska ne može u Europsku uniju dok ne sagradi odlagalište za slovenski otpad, iz čega se najbolje vidi čije interese brani.
Zelene udruge u Hrvatskoj trebale bi ponešto naučiti iz zbivanja u Sloveniji pa pomoći hrvatskim vlastima u spoznaji da je prijeko potrebno raspisati opći referendum o zaustavljanju nuklearne elektrane Krško. I suradnja sa zelenima Austrije mogla bi voditi istom cilju.
To je, prije svega, potrebno iz sigurnosnih razloga jer uz spomenuti >hrvatski< tim veliki dio Hrvatske zbog eventualne havarije u NE Krško može biti i te kako ugrožen. To je nužno i zbog zaštite hrvatskih materijalnih interesa. Pritom nije zanemariva ni tvrdnja da im elektrana ionako - ne treba.
Autor je doktor tehničkih znanosti.