Sugovornik Ivo Derado, rođen 1929. u Splitu, diplomirao je fiziku u Zagrebu, a doktorirao u Münchenu (referent doktorskog rada bio je Werner Heisenberg). U raznim institutima u Njemačkoj, Švicarskoj, Americi i Francuskoj radio je na nuklearnoj fizici visokih energija. Od 1968. do mirovine vodi jednu eksperimentalnu grupu u Institutu za fiziku »Max Planck« Münchenu, gdje i sada živi.

Treba li Hrvatskoj nuklearna elektrana?

Prije negoli povećamo moguću učinkovitost proizvodnje električne energije, prije negoli smanjimo gubitke kod visokonaponskoga transporta i niskonaponske distribucije električne energije, prije negoli racionalnije i štedljivije ne koristimo električnu energiju, nema smisla ni ekonomski ni ekološki graditi fosilne elektrane, a pogotovo ne nuklearne. Nuklearke su financijski uskotračni put, jer je investicija velika, a novac se može potrošiti samo jednom. Otkad u SAD-u država ne subvencionira kapital, pogon i zatvaranje nuklearki, nuklearna proizvodnja energije ostaje najveći financijski rizik, tvrdi financijska analitička kuća »Standard & Poors«. To je razlog da se nuklearke u SAD-u ne grade.

Bilo bi čudno, a i megalomanski kad bi siromašna Hrvatska investirala u nuklearke. Treba istaknuti da danas ne postoji ni jedan jedini energijski scenarij neke zemlje gdje obnovljive energije ne igraju važnu komponentu, ali ima veliki broj scenarija bez nuklearki. Da bi izbjegli buduće ratove radi goriva i smanjili zagrijavanje zemlje, energetska budućnost može biti samo sa scenarijem obnovljivih energija!

Što su negawatti?

Da bi kvantitativno izrazio uštedu energije kod učinkovitije proizvodnje i potrošnje električne energije, poznati ekolog Lovins uveo je pojam 'negawatt'. Moramo se priviknuti, kaže on, da ušteda jednog kilovatsata predstavlja gradnju jedne 'virtualne' nove elektrane. Naime, električno poduzeće može taj ušteđeni kilovatsat prodati drugomu potrošaču i time uštedjeti gradnju jedne nove elektrane. Svaki negawatt je dva puta jeftiniji od watta kojega treba izgraditi.

Koji su trendovi u Europi i kako se javnost odnosi prema gradnji nuklearki?

U Europi vlada antinuklearni trend. Njemačka, Švedska, Španjolska i Švicarska se odriču investirati u nove nuklearke, a Njemačka planira postupno do 2020. zatvoriti sve svoje nuklearke. Jedina zemlja u Europi koja gradi novu nuklearku, tzv. European Pressurised Reactor (EPR) je Finska u Olkiluotou. Francusko-njemački konzorcij »Areva-Siemens« ponudio je Finskoj reaktor s nerealno niskom cijenom radi reklame njihovog EPR-a. Europska komisija ispituje je li konzorcij povrijedio njena financijska pravila.

Zasigurno je velika većina građana u Europi protiv nuklearne energije. Ove godine kao i uvijek na godišnjici Černobilske nesreće u Cherbourgu je prosvjedovalo više od 30 tisuća Francuza, Nizozemaca, Nijemaca, Rusa i Finaca protiv gradnje novog EPR-a. U Francuskoj, zemlji gdje 78% električne energije dolazi od nuklearki, samo 8% stanovnika podržava gradnju novih nuklearki četvrte generacije.

Kolika je cijena električne energije iz nuklearki u usporedbi s drugim izvorima?

Cijenu energije iz nuklearki teško je odrediti, jer ovisi što sve ulazi u cijenu. Većina se slaže da je energija dobivena iz plinskih elektrana dva i pol puta jeftinija od energije nuklearki koja je usporediva s cijenama energije dobivene pomoću vjetroturbina.

Kolike su zalihe urana i kako riješiti problem otpada?

Njemačko Ministarstvo za okoliš ocjenjuje da zalihe za ekonomsko iskorištavanje urana mogu biti dostatne do 25 godina. Neki optimisti ocjenjuju - još 200 godina. Kina koja namjerava na brzinu graditi 30 reaktora, a slično Indija i Brazil, sigurno će smanjiti rezerve. Uran je u zadnje tri godine četverostruko poskupio i danas stoji oko $107 po kilogramu. Za obnovljive energije gorivo je naprotiv besplatno i cijena ne raste! Misli se da će poskupljenje, prije negoli nestanak rezervi, zaustaviti fosilne elektrane i nuklearke. Na kraju, kameno doba nije prestalo zbog nestanka kamena, nego zbog dolaska savršenije i bolje tehnologije. Problem visokoradioaktivnog otpada u Europi do danas nije nitko riješio!

Je li opasnost od nesreće u nuklearkama zanemariva?

Nuklearke, osobito moderne, vrlo su sigurne, osim od terorista. Vjerojatnost da se dogodi nesreća tipa Černobil u Ukrajini ili kod Harrisburga u SAD-u vrlo je mala, ali nije nemoguća. Vjerojatnost nesreće treba 'pomnožiti' s težinom nesreće koja je specifična za svaku zemlju. Poslije nesreće u Černobilu radioaktivno je onečišćena površina veličine gotovo polovice Hrvatske. Zato u slučaju slične nesreće tu ne bi bilo dovoljno mjesta za iseljavanje stanovništva iz kontaminirane zone kao što je to moguće u velikim zemljama poput Rusije, Kine ili Indije. Bez obzira na sve druge razloge, Hrvatska ne smije graditi nuklearke, jer bi to značio konac Lijepe naše u slučaju velike nesreće! Zašto riskirati ako se i bez nuklearki može riješiti problem energije.

Glas Koncila, broj 27 (1671), 2.7.2006.

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_prigovor_znanosti.html?news_ID=7632&PHPSESSID=b5bc8b53da604e42c60224ad8fe780e4

Kršćanska inicijativa »Pro scientia«

Lažni mitovi o nuklearkama

Otkako je postalo aktualno pitanje dodatnog reaktora u nuklearnoj elektrani Krško, ili čak gradnja i u Hrvatskoj, u medijima se često tvrdi da nuklearke ne proizvode stakleničke plinove, da je energija iz njih jeftina, da su one vrlo sigurne i da je uran energent budućnosti. U isto vrijeme, u svijetu se govori suprotno.

Urana nema, a energija je skupa

Zalihe i isplativost urana vrlo su rastezljivi, a ovise o kvaliteti uranske rude. Današnji reaktori koji proizvode oko 3% energije potrošili bi ekonomski isplativu rudu za stotinjak godina. Urana u Zemljinoj kori ima mnogo, no njegovo iskorištavanje je besmisleno, jer za dobivanje goriva potrošilo bi se više energije nego što se dobije. Kumulativni efekti rada nuklearke koji uključuju i zbrinjavanje otpada su takvi da je unutar sto godina ukupni dobitak energije vrlo mali, a za lošiju kvalitetu rude bilanca je čak i negativna (J. W. Storm van Leeuwen i P. Smith, Nuclear Power: the Energy Balance, link). Sjedinjene Američke Države prestale su graditi nuklearke još 1973. i odonda nije naručena niti jedna nova, što je malo čudno ako bi nuklearke bile isplative. Odbor za proučavanje nuklearne ekonomičnosti u Britaniji pokazao je 1981. da nuklearka stoji 2 milijarde funta više nego konvencionalna toplinska elektrana iste veličine, što je odvratilo investitore, pa ih je Britanska vlada poduprla sa 410 milijuna funta. Tim novcem moglo se izgraditi vjetroelektrane koje bi pokrile 10% potreba za energijom (D. Vince, The Guardian, 19. 9. 2002), a tada ne bi trebalo podupirati ni dekomisiju nuklearke (zatvaranje i zbrinjavanje radioaktivnih dijelova i otpada) s dodatnih 200 milijuna. Investicijama u nuklearke pristupa se oprezno, proračunato i s neodređenim ishodom (NY Times, 4. 6. 2006), pri čemu investitori odnose zaradu, a troškove plaćaju porezni obveznici. Umjesto rješenja energijske krize, nuklearke su zapravo krađa s predumišljajem od budućih generacija.

Nuklearka emitira CO2

U proizvodnji električne energije u nuklearkama posredno se emitiraju goleme količine CO2 pri rudarskim radovima, izdvajanju urana iz ruda, obogaćivanju urana, gradnji postrojenja, procesiranju otpada, jer se pritom troše fosilna goriva. Emisija postaje veća nego kod plinskih kombiniranih elektrana po jedinici energije. Francuske nuklearke emitiraju 2,25 milijuna tona CO2 godišnje po proračunima Francuske elektroprivrede, ili više od 13 milijuna tona prema računu Ekološkog instituta Njemačke koji uzima u obzir emisiju pri cjelokupnom postupku dobivanja goriva. To odgovara udjelu od 9,1% ukupne francuske emisije CO2.

Otpad završava u okolišu

Zbrinjavanje radioaktivnog otpada vrlo je problematično (Nature 2006, 440, 987), a američka Nacionalna akademija znanosti traži izradu strategije upravljanja otpadom za nekoliko stotina tisuća godina unaprijed, budući da problem traje barem toliko dugo. U SAD je najveće odlagalište Yucca Mountain blizu popunjenosti kapaciteta, a uočena su i propuštanja radioaktivnog materijala u okolinu. I sam postupak proizvodnje uranskog goriva iza sebe je ostavio već 6 milijarda tona radioaktivnih ostataka sa znatnim utjecajem na ljudsko zdravlje (link). Britanskoj tvrtki za nuklearno gorivo Agencija za okoliš nalaže da smanji emisiju niskoradioaktivnog materijala u Irsko more. Iz njega se plodovi mora zabranjuju konzumirati zbog prevelike kancerogenosti (New Scientist, 12. 10. 2004), a saniranje će stajati više od 50 milijarda funta. U slučaju dodatnih aranžmana s Krškom, Hrvatska bi morala zbrinuti na stotine šlepera radioaktivnog otpada u 10 godina, što je stotinjak puta više nego sadašnje stanje, rekao je T. Tadić u Saboru (Vjesnik, 25. 5. 2006).

Nesreće u ratu i miru

Nemoguće je odvojiti mirnodopsko korištenje nuklearne energije od vojnog, tvrdi švedski nobelovac H. Alfvén, a H. Kissinger je na zasjedanju UN-a 1975. rekao da korištenje nuklearne energije povećava opasnost širenja nuklearnog oružja i rizik krađe nuklearnog materijala, kao i opasnost od nesreće te zloporabe nuklearnog materijala za terorističke ucjene. Reprocesiranje potrošenog goriva u Britaniji, Francuskoj, Rusiji i Japanu do 2010. proizvest će materijal za 110.000 nuklearnih glava. O opasnostima od radioaktivnog otpada povezanog s nuklearnim oružjem pisali smo u GK (5. 1. 2003).

Sigurnost je narušena i krivim procjenama konstruktora. Mnoge britanske nuklearke morat će se prerano zatvoriti jer je uočeno da se grafitni blokovi raspadaju (New Scientist, 24. 3. 2005). Urana i plutonija dovoljno za nekoliko oružja isteklo je iz jedne britanske nuklearke (BBC, 12. 5. 2005), a u travnju ove godine otkriveno je i istjecanje 20 tona urana i 160 kg plutonija u postrojenju za reprocesiranje goriva u Sellafieldu. O mnogim nedaćama koje su pogodile nuklearnu industriju u SAD tijekom 2005. može se pročitati u opširno dokumentiranom tekstu link.

Naklonost građana prema nuklearkama sve je manja. Dok europske zemlje zatvaraju svoje nuklearke i ukidaju gradnju novih (za što je peticiju na link dosad potpisalo skoro 400.000 potpisnika), kod nas se vodi kampanja potpore utemeljena na obmanama. Napušten je slogan iz 60-ih da će nuklearna energija jeftino i sigurno opskrbiti svijet neograničenom energijom, osim u glavama naših »stručnjaka«. Nasuprot, nuklearke kao izvor energije nisu postale ni jeftinije ni sigurnije ni čistije, te je njihova upotreba vrlo upitna. Ako su građani uspjeli zaustaviti gradnju nuklearke na Viru 1977. godine, danas bi takva akcija trebala biti još lakša budući da je mogućnost neovisnog informiranja javnosti veća.

Glas Koncila, broj 26 (1670), 25.6.2006.