U ukupnoj domaćoj
proizvodnji primarne energije (17) u
Hrvatskoj udio obnovljivih izvora (hidro
i ogrijevno drvo) je oko 1/3 cjelokupne
proizvedene energije što nije slučaj u
mnogim zemljama, koje nemaju te prirodne
osobine. Taj udio proizlazi iz činjenice
da je Hrvatska bogata hidropotencijalom
koji se iskorištava za proizvodnju
hidroelektrične energije. S vremenom se
udio obnovljivih izvora energije u
proizvodnji energenata u Hrvatskoj
povećava i u budućnosti će se još više
povećavati zbog neminovnog smanjivanja
proizvodnje fosilnih energenata. Udio
domaćih energenata, pak, u ukupnoj
potrošnji primarne energije u Hrvatskoj
se smanjuje (17) i u 1997. god. bio je
52,6%, dok je u 1993. bio 62,7%. Stoga
je posebno važno mudro ocijeniti koji
energenti na svjetskom tržištu će biti
dostupni Hrvatskoj u budućnosti, što
racionalnije koristiti energiju i
koristiti sve obnovljive izvore koji
zadovoljavaju spomenute činitelje
korištenja energije (Tablica 2).
HIDROENERGIJA. Hidroenergija je u
Hrvatskoj posebno važan izvor za proizvodnju
električne energije. Ta proizvodnja (17) iznosi u
razdoblju od 1993. - 1997. od 4,3 do 7,2 milijarde
kWh/god. i čini više od pola ukupno proizvedene
električne energije u Hrvatskoj. Kapaciteti
hidroelektrana (17) u Hrvatskoj 1997. godine bili su
2076 MW. U Hrvatskoj još postoje određene rezerve
hidropotencijala za izgradnju hidroelektrana. Smatra
se da dosadašnji iskorišteni hidropotencijal u
Hrvatskoj (6) iznosi 6,6 milijardi kWh godišnje, a
preostali tehnički iskoristivi još 6,1 milijardi
kWh. Od preostalog tehnički iskoristivog
hidropotencijala 2,93 milijardi kWh Hrvatska može
koristiti samostalno. Međutim ova se količina
umanjuje jer se slivno područje Cetine dijeli sa
Bosnom i Hercegovinom pa potpuno samostalno
iskoristivi potencijal iznosi 2,67 milijardi kWh. Od
3,17 milijardi kWh hidropotencijala na graničnim
rijekama, Mura, Drava, Dunav, Sava, Kupa, Una,
Hrvatska ima pravo na 1,98 milijardi kWh. Većina
objekata na pograničnim rijekama je višenamjenska i
značajna je za vodoprivredu. Svega potencijalnih
1,56 milijardi kWh planirano je proizvesti u
objektima isključivo energetskog korištenja (6), a
to je 25 % ukupnog tehnički iskoristivog potencijala
u konvencionalnim hidroelektranama. Zbog toga što je
najveći dio hidropotencijala predviđeno koristiti
višenamjenskim objektima u kojima je osim
proizvodnje električne energije važna i: zaštita od
poplava i regulacija rijeka; vodoopskrba pučanstva i
gospodarstva; navodnjavanje, odvodnja i uređenje
zemljišta; što djelotvornije rješavanje prometa,
nužno je projekte hidroelektrana rješavati
zajednički sa svim korisnicima voda. Osim spomenutog
hidropotencijala analizirano je 130 malih vodotoka
(18) za izgradnju malih hidroelektrana snage od 50
do 1500 kW, od čega na 63 vodotoka bi se moglo
proizvoditi 568 milijuna kWh/god, a na preostalih 67
vodotoka 130 milijuna kWh. Dakako, da treba
analizirati gospodarstvenost tih potencijalnih
elektrana.
U brojnim elaboratima analizirane su
mogućnosti izgradnje hidroelektrana u Hrvatskoj.
Jedan od njih (5) daje osobine nekih planiranih
hidroelektrana u kontinentalnom dijelu Hrvatske.
Velike su razlike u osobinama elektrana danim u
njima, što može biti posljedica razlika u
metodologiji njihove izrade ili položaja planiranih
objekata na vodotoku.
SUNČEVA ENERGIJA - Godišnji dotok
sunčeve energije na 1 m2 horizontalne površine u
Hrvatskoj (19) iznosi od 1170 (u unutrašnjosti) do
1600 kWh/m2 (u priobalju) ili prosječno oko 1310
kWh/m2 ili 4,7E9J/m2 (dakako da su moguće velike
varijacije prostorno i vremenski). U sjevernoj
Europi taj dotok iznosi od 950 - 1100, a na jugu
Europe 1600 - 1750 kWh/m2. Ukupni prirodni
potencijal energije Sunca stoga u Hrvatskoj iznosi
74,3 E12 kWh (1310 * površina=56,54E9m2) ili 267,5
E18 J. To je oko 750 puta više nego je potrošnja
ukupne energije u Hrvatskoj (267,5E18/353,6E15).
Termičkim pretvornicima solarne energije (za
zagrijavanje vode) može se prosječno sakupiti (19)
oko 40% energije, dok se fotonaponskim to može (19)
učiniti s oko 10% djelotvornošću. Potrošnja ukupne
energije po stanovniku u Hrvatskoj je 73,9E9 J, a
potrošnja električne je 2241 kWh na godinu, pa bi uz
spomenutu djelotvornost pretvorbe po stanovniku
Hrvatske trebalo 39,3 m2 termičkih kolektora ili
17,1 m2 fotonaponskih kolektora za zadovoljavanje
potreba za energijom. Dakako da se radi o različitim
vrstama energenata pa to ne bi bilo jednostavno.
Toplina Sunca ne može još djelotvorno zamijeniti
naftne derivate, uz to po zimi i po noći nema
sunčeva zračenja pa bi ga trebalo uskladištavati.
Kad se uzmu u obzir svi činitelji energetske
potrošnje spomenuti u poglavlju 4., posebno
gospodarski, jasno je zbog ćega se niti kod nas kao
ni drugdje u svijetu, zasad ne pridaje previše
pažnje sunčevu zračenju kao izvoru energije, posebno
za proizvodnju električne energije. Ipak našlo bi se
razloga da se određenim potezima države poveća
korištenje topline Sunca u pojedinim dijelovima
godine u pojedinim područjima kao zamjena za
toplinsku energiju iz kvalitetnijih i skupljih
izvora (električna energija, plin...). Po broju
postavljenih solarnih (termalnih) kolektora za
zagrijavanje vode Hrvatska znatno zaostaje za mnogim
sjevernijim europskim zemljama. Ako u tim zemljama
to korištenje ima gospodarsko opravdanje zašto nebi
imalo i kod nas?. Također bi se zasigurno i u
stanogradnji moglo postići bolje korištenje sunčeve
energije nego je danas.
GEOTERMALNA ENERGIJA - Temperatura
ležišta geotermalnih voda u Hrvatskoj (21) nije
dovoljna za djelotvornu proizvodnju električne
energije (kakva se danas koristi u geotermalnim
elektranama u svijetu), ali je dovoljno visoka za
zadovoljavanje potreba za toplinskom energijom.
Geotermalna energija - topla voda iz prirodnih
izvora u Hrvatskoj - ima već dugi vijek korištenja
(Varaždinske, Daruvarske, Lipičke i druge toplice).
Bušenjima u istraživanju nafte i plina pronađena su
brojna ležišta tople vode od kojih su najznačajnija
područja Bizovca kod Osijeka (gdje se koristi),
područja između Koprivnice, Ludbrega i Legrada, te u
jugozapadnom dijelu Zagreba (gdje se djelomično
koristi). Cjelokupno područje Panonskog sedimentnog
bazena karakterizirano je relativno visokim srednjim
geotemperaturnim gradijentom od 49 oC na 1000 m
dubine što tamo gdje postoje izdašni akviferi može
biti korišteno za toplinske potrebe. Izbušene su
brojne bušotine (21) s temperaturom vode između 120
i 170 oC na dubinama od 2500 do 2800 m, kao i one s
temperaturom vode od 68 do 96 oC na dubinama od 1300
do 1900 metara. Problem je kako povezati
potencijalnog korisnika tople vode i organizacije
koje su na neki način zaposjele potencijalne
iskoristive akvifere. Godinama je osnovni interes
poduzeća za proizvodnju nafte i plina bila samo
proizvodnja tih energenata (nafte i plina), a
proizvodnja tople vode im nije bila zanimljiva,
dapače, bila im je konkurentna, kao i procjena
eventualno iskoristivog potencijala brojnih
probušenih slojeva ugljena. Sustavi korištenja tople
vode dubokim bušotinama zahtijevaju znatna
materijalna ulaganja, koje pojedinačni mali
korisnici najčešće nemaju. To korištenje bi kod nas
trebalo biti vezano uz komunalne jedinice (naselja,
dijelovi naselja, gradovi..), koje bi mogle
osigurati sredstva, gdje bi se topla voda mogla
koristiti za centralizirane sustave grijanja, dakako
uz pažljivu analizu svih činilaca korištenja
energije prije nego se ulazi u projekte izgradnje.
Pad proizvodnje nafte i plina trebao bi usmjeriti
naftnu tvrtku INA-u u ulaganja u korištenje
geotermalne energije i drugih dobara iz podzemlja.
Kod proizvodnje električne energije
u termoelektranama oslobađaju se u okoliš znatne
količine tople vode. Prvenstveno bi trebalo naći
načina, kako tu vodu, koja je već na površini
zemlje, kod nas što bolje iskoristiti.
U obalnom području Hrvatske valjalo
bi intenzivnije koristiti toplinske pumpe za
namirivanje potreba za toplinom ili hlađenjem u
zamjenu za električnom energijom. Valjalo bi
usporedno razmotriti sve energetske činitelje za
kombinirane sustave za toplifikaciju (toplinske
pumpe, solarne kolektore topline, arhitektonska
rješenja...) kao alternativu eventualnom uvođenju
plina u to područje (zbog neriješenog problema
dobave plina).
ENERGIJA VJETRA - Za korištenje
vjetra za proizvodnju električne energije analiziran
je potencijal jadranskih otoka i priobalja (20) gdje
ima pogodnih lokacija s dovoljnom učestalošću i
brzinom vjetra. Procijenjeno je da bi se izgradnjom
ukupno 779 vjetrenjača svaka od 250 kW snage ili
ukupno 195 MW, moglo na tom području proizvesti 376
milijuna kWh električne enegije. Visina stupa takvih
vjetrenjača je 30 m, a promjer rotora s lopaticama
je 27 metara. Većim objektima - jedinicama mogla bi
se postići i veća proizvodnja. I u ovom slučaju
treba analizirati gospodarstvenost ovih objekata.
Područje primjene energije vjetra
kod nas bi moglo biti za podizanje vode za
navodnjavanje. Vrlo mali broj poljoprivrednih
površina u Hrvatskoj je navodnjavan. Štete od
elementarnih nepogoda u Hrvatskoj (12) iznose više
od 800 tisuća US dolara na dan, od čega su štete
izazvane sušom više od 40% tog iznosa. Zacijelo bi
se moglo koristiti male vjetrenjače za podizanje
vode i navodnjavanje poljoprivrednih površina. Taj
način korištenja nije osjetljiv na promjenjivost i
brzinu vjetra i nisu u pitanju velike investicije.
Dakako da treba analizirati gospodarstvenost i
izvedivost tog poduhvata na sasvim konkretnim
lokacijama za poljoprivrednu proizvodnju.
BIOMASA I KOMUNALNI OTPAD -
Ogrijevno drvo, biljne i životinjske otpatke
(uključivo bioplin), te komunalni otpad treba u
Hrvatskoj koristiti za toplinske potrebe ili za
proizvodnju malih količina električne energije svuda
gdje analize pokažu da to ima gospodarstvenu
opravdanost i gdje su zadovoljeni svi činitelji
energetske potrošnje spomenuti u poglavlju 4.
Dr. Branimir Molak, dipl.inž.
