Uredba

Globus
izdanje 27. 06. 2003.

Globus: STO SE MOZE RECI O  uredbi iz rujna 2002  ?

S.U.:     Tom se uredbom, uz ostalo, dopusta za postrojenja koja suspaljuju
otpad, pa onda i cementarama koje to provode, ispustanje polikloriranih dibenzodioksina i polikloriranih dibenzofurana (u uobicajenoj terminologiji dioksina i furana, odnosno samo dioksina) na razini koja premasuje propise EU (2000/76/EC) tisucu puta (ili sto tisuca posto). To je dakle "regulativa" za najgore medu svim otrovima koji se pojavljuju u procesima spaljivanja, i koji predstavljaju najstetnije tvari stvorene covjekovom djelatnoscu, s mnogostrukim i katastrofalno stetnim ucincima. Nadalje, za pet puta (ili petsto posto), pomaknuta je granica za ispustanje organskih tvari. Suvisno je napominjati da se ne radi o bezazlenim ili mirisnim tvarima. Nadalje, dopusta se ispustanje dusikovih oksida (otrova) tri puta vise od, europski gledano, proizvoljne i neodgovorno utvrdene granice (900 mg /m3 , vidi uredbu) i to sve do - 2008. godine! Ali zato nigdje ni rijeci o mogucoj obvezi cementarama za ugradnju modernih sustava za selektivnu nekataliticku redukciju (SNCR) dusikovih oksida, praksi obveznoj u europskim zemljanma. To sve govori o toj uredbi. Izraz katastrofa preblaga je rijec za to. Ljutiti se nakon toga na zabrinute udruge i gradane koji u svemu vide priliku i "poziv" onima koji jedva cekaju komu ce utrpati i kod koga ce spaliti svoj otpad, zaista je iznimno nemoralno.

Globus: U CEMU JE PROBLEM PRIJELAZA S TEKUCEG NA KRUTO GORIVO (UGLJEN) I OTPAD?

S.U.: Prijelaz na ugljen znaci ponajprije nove zahvate i rizike za okolis. Novo pristaniste u Kastelanskom zaljevu, nove transportne sustave, nove rizike oneciscenja okolisa prasinom. Predstavnici industrije, shvatljivo, jako vole sve to bojati ruzicastim bojama i uvjeravati kako je sve cisto i savrseno. Pritom nikad nece dati nikakav podatak koliko ima zive u ugljenu koji ce spaljivati i koju nikakav vlaknasti ("vrecasti") filter ne moze zaustaviti vec sva zavrsava, ovisno o okolnostima, u uzem ili sirem okolisu pogona. Taj filtarski sustav doista zaustavlja veci dio cementne prasine - i nista vise. Dio najfinije prasine ipak dospijeva u okolis, i tu cinjenicu ne mogu promijeniti ni najbolji propisi. S druge strane, zbog malih dimenzija tih cestica radi se o nezamislivo velikom broju, sto mijenja sliku o cistom okolisu, posebno kad se zna da te cestice ipak dospijevaju u covjekova pluca, i da mogu sadrzavati i teske metale i radioaktivne tvari. Industrija vrlo nerado ili nikad ne daje autenticne podatke o mikrokemijskom sastavu ugljena kojeg koristi. Posebni problemi  pojavljuju se ako se uz ugljen koristi i petrolkoks ili otpad. Uporaba petrolkoksa otvara idealne mogucnosti za krijumcarenje opasnog otpada u cementnoj industriji, sa svim predvidivim i nepredvidivim posljedicama. Odgovarajuce kontrole nema i nije ni predvidena. Tvrditi da ce o tome voditi racuna sama industrija, jednako je tragikomicno i sljeparski i glupo kao tvrditi da treba ukinuti carinu jer ce sadasnji obveznici carinskih procedura sami obaviti taj posao.
   Drugi golemi problem je promjena rezima rada cementnih peci kod koristenja otpada i drugih zamjenskih dodataka. Posljedica su ispustanja u okolis stetnih tvari, od dioksina do zive i mikrocestica prasine na kojima su adsorbirane otrovne i stetne tvari. Europa to nastoji rijesiti tako sto postavlja granice stetnih ispustanja koje su prakticki iste kao za moderne spalionice otpada. Tako je to postavljeno i spomenutim propisima koji su u EU na snazi od rujna 2000. s krajnim rokom obvezne  primjene koji je istekao 28. 12. 2002. Kako je kod nas, upravo smo vidjeli.
    Napokon, uporaba ugljena znaci i povecanje emisije ugljik dioksida, sto ima svoj prevazni globalni aspekt, a za Hrvatsku znaci vrlo nekvalitetno trosenje vlastite Kyoto kvote. Vlasnicima cementara to je isplativo, no covjecanstvu nije. Nije ni Hrvatskoj. Globalna klimatska kriza vec pogada i Hrvatsku, a u buducnosti pogodit ce je mnogo vise nego one kojima sada sluzimo kao idealni poligon za rjesavanje problema rudnika ugljena i jeftino zbrinjavanje otpada svih vrsta i pridobivanje velikih profita na racun nase nevolje. Jedna od posljedica klimatske krize je i dizanje razine mora. Hrvatska ce to platiti mnogo skuplje nego vecina zemalja. Otok Krk vec sada nije vise nas najveci otok, Cres ga je pretekao, dok je dio Krka potonuo.
 

2003-06-27