Što kaže demografija o našoj budućnosti

  2006-04-03

Dr. Ivo Derado

          Uvod

Obično  se 1798. godina smatra početkom znanstvene demografije, mada je već u antici Tacit pisao o demografskim problemima u Rimu. To je godina izdanja  Malthusova eseja u Londonu, Zakon pučanstva, koji tvrdi da stanovništvo raste eksponencijalno, dok produkcija hrane samo linearno. Taj se je zakon već  za života Malthusa, matematičara i župnika, pokazao krivim. Danas znamo da produkcija hrane raste čak brže negoli stanovništvo i naše gospodarstvo bi moglo prehraniti 12 milijardi ljudi. Zato je smrt od gladi jednog čovjeka u principu ubojstvo. Neki smatraju da ekološki malthusianizam ipak može imati značenje za studij utjecaja razvitka stanovništva na okoliš. Demografski problemi su ipak dublji, negoli  to Malthus, a i  ekologija zamišlja.

Moderna demografija je osnovana na znanstvenoj statističkoj metodi neovisno od bilo koje ideologije i predrasuda! U članku je dan opći pregled demografske problematike, bez ulaženja u mnoge  detalje. Više je poticaj za traženje rješenja, nego donošenje definitivnog rješenja.  

          Demografski razvoj

Stabilizacija, eksplozija ili implozija stanovništva ovisi o promjenama u društvu kroz natalitet (stopa rodnosti), mortalitet (stopa smrtnosti) i migraciju (stopa iseljenja i useljenja stanovništva).

Sa stanovišta nataliteta i mortaliteta danas jedna država treba, da bi održala stabilnu populaciju, natalitet od 2.1 djeteta po ženi. Jedini kontinent s implozijom stanovništva je Europa s prosječnim 1.4 djeteta po ženi. Hrvatska s 1.3 djeteta po ženi spada među zemlje s najmanjim natalitetom.

 Nije problem implozija  stanovništva nego  demografsko starenje. Već danas je u Europi preko 20 % stanovništva stariji od 60 godina. Dok se zemlje u razvoju bore protiv eksplozije stanovništva da bi podigli životni standard, dotle se industrijske Zemlje bore protiv implozije  stanovništva da bi  zadržale svoj standard.

Ako piramidu starosti (broj stanovnika po starosnoj dobi) podijelimo u tri zone: broj stanovnika  manji od 20 godina (a), broj stanovnika između 20 i 60 godina (b) i broj stanovnika veći od 60 godina (c), onda se a/b definira kao razlomak mladosti, a c/b kao razlomak starosti. Oni su pokazatelji starenja jednog društva. Dok su koncem 20. stoljeća razlomci u Europi bili manje-više isti, dotle u 21. stoljeću  starosni razlomak raste i očekuje se da će 2070. godine biti oko tri puta veći od razlomka mladosti. Tek nakon te godine počet će se razlomak starosti smanjivati. Jasno ovo su daleke ekstrapolacije na bazi vjerojatnosti  simulacija koji su se kratkoročno pokazale vrlo točne.

         Socijalno osiguranje i demografski faktor

U kontinentalnoj Europi socijalno osiguranje je dominantno (~90%) na bazi solidarnosti generacija. Srednja generacija (b) financira mirovinu istodobno živuće generacije (c). Zato je krivo reći da su (c) plaćali za svoju mirovinu. Radi smanjenja nataliteta uvijek  manji broj radno aktivnih  stanovnika financira sve veći broj umirovljenika.  To dovodi u koliko ne dođe do povišenja produktivnosti ili promjene u sistemu socijalnog financiranja do gospodarskih problema konkurencije i povećanja nezaposlenosti.

Mada u anglosaskim zemljama kod socijalnog osiguranja dominira investicija u kapital i akcije ipak i tu na koncu  osiguranje ovisi o čovjeku, jer bez prijeljeva iz nadolazeće srednje (b) generacije sam kapital  ne donosi dovoljno prihoda.

 Do nedavna je u Europi kod  sistema osiguranja demografski faktor bio zanemaren, jer je vladalo krivo uvjerenje da ljudi prirodno uvijek imaju dovoljno djece. Povremene fluktuacije stanovništva se smatralo nevažnim, jer  se je povijesno pokazalo da se je gubitak stanovništva za vrijeme velikih pošasti i ratova   dovoljno brzo oporavljao. Dinamika populacije je dovoljno brzo poravnavala fluktuacije stanovništva. Francuska je u 18. stoljeću poslije Rusije imala najveću populaciju u Europi. Od 1840. stanovništvo opada i 1930. ima više umrlih negoli rođenih; populacija dolazi na 40 milijuna. Od 1945. s baby bumom Francuska dostiže 2000. godine 60 milijuna stanovnika. Danas poslije Irske i Islanda (2 djeteta po ženi), Francuska ima najveći natalitet u Europi, 1.9 djeteta po ženi. Ostala Europa ima u prosjeku 1.4 djeteta po ženi.

         Razlog današnje implozije stanovništva u Europi

Odveć veliki broj žena  bez djece je jedan od glavnih razloga za imploziju stanovništva. To je osobito slučaj kod žena koje  studiraju. One lako nalaze za ograničeno vrijeme partnera, ali teže nalaze muža s kojim  bi željele stvoriti obitelj s djecom u kojoj bi mogle dalje graditi osobnu karijeru. Gospodarska struktura našeg društva teško spaja zvanje  i familiju. Mogućnošću  kontracepcije odlaže se, iz hedonističkih ili materijalnih razloga, rođenje djece  i tako žena dolazi  u dob, gdje je vjerojatnost začeća manja. Privremena namjera biti bez djece dovodi do nenamjernog ostajanja bez djece. Trenutno loša ekonomska situacija i nezaposlenost čini budućnost nesigurnom i time smanjuje želju za djecom. Familija bez djece i s jednim djetetom su dva ekstremno različita svijeta u materijalnom i hedonističkom pogledu. To je razlog  tzv. Demografsko-ekonomskog paradoksa: natalitet opada povećanjem dohotka. Osiguranje bazirano na ugovoru generacija favorizira familiju bez djece, jer je bez djece osiguranje najjeftinije. Osiguranje preko kapitala i akcija favorizira veći broj djece. To je razlog da je u SAD-u natalitet veći negoli u Europi (2 djeteta po ženi).

Ideološke i  religiozne predrasude donose često pogrešne monokauzalne razloge  pada nataliteta. Sistematske demografske analize pojedinih nacija u Europi i usporedba njihovih sistema donosi slijedeće rezultate na bazi statistike:

Da li bogatstvo u principu u zapadnoj Europi dovodi do manjeg broja djece? Ne.

Da li zaposlenje žena dovodi do manjeg broja djece? Ne.

Gdje su muškarci i žene u svakom pogledu izjednačeni i to ne samo pravno nego i mentalno kod većine građana, društvo ima više djece.   

Da li stabilna struktura obitelji dovodi do povećanja nataliteta? Ne.

U zemljama gdje samohrane majke nisu društveno prihvaćene, natalitet opada (natalitet u Italiji i Španjolskoj je 1.3 po djetetu). U Švedskoj je preko 50 % vanbračne djece, a natalitet je 1.7 po ženi.

Da li vjersko opredjeljenje čini povećanje nataliteta? Ne.

Može li država utjecati na povećanje nataliteta? Da.

        Kako zaustaviti demografsko starenje i riješiti socijalno osiguranje

Natalitet i demografsko starenje je  kompleksno korelirani problem. Zato nije čudo da o tom problemu postoje mnoga i vrlo različita mišljenja. Čak i ekstremna  da je problem nerješiv i zato logički nije problem!

Neki smatraju da je smanjenje stanovništva  pozitivno s ekološkog i materijalnog stanovišta i jedino rješenje današnje nezaposlenosti i kriminaliteta u društvu. Ističe se da  Francuska ima manje od polovice stanovništva po km² negoli Njemačka, a skoro isti bruto nacionalni dohodak po glavi.

Simulacije su pokazale da su najmanje opterećene generacije s natalitetom od dva djeteta po ženi. To je pod pretpostavkom niske nezaposlenosti.  Ne koristi povećavanje nataliteta za mirovine ako  poslije školovanja veliki broj stanovništva u zoni (b) ostaje bez posla! Matematički, u slijedećih tridesetak godina za mirovine, samo sa stanovišta demografskog faktora, bilo bi u Europi najbolje još manje imati djece. S praktične strane to bi bila katastrofa za slijedeće generacije. Naime za nastalu  imploziju stanovništva kroz dugi niz godina, trebalo bi oko tri puta toliko godina da bi je adekvatno kompenzirali.

Mnogi su uvjereni da je sistem solidarnosti generacija zastarjeli model i da bi ga trebalo izmijeniti. Ne prema radu, nego prema  dobiti trebao bi  se preraspodijeliti glavni teret socijalnog osiguranja. Ipak  ne smijemo  zaboraviti da se dosadašnji ugovor solidarnosti generacija  pokazao uspješnim i preživio katastrofu i uništenje većine kapitala u dva svjetska rata.

Prijedlozi  da se implozija može riješiti useljenjem iz drugih zemalja dosadašnja iskustva u Europi s gastarbeiterima  su se pokazala nedovoljnim.

Demografija je usko povezana  s gospodarstvom. Implozija utječe na gospodarstvo, gospodarstvo utječe na natalitet. Iz povijesnog iskustva znamo da je za povećanje nataliteta važan i psihološki faktor. Treba stvoriti modni trend da  se obitelj s više djece cijeni i da je društveno  korisna. Ne postoji jedno patentno rješenje za povećanje nataliteta, ali postoje mnogi faktori koji pridonose rješenju s kojima se većina stručnjaka slažu. Treba pogledati preko ruba vlastitog tanjura da bi pronašli neka rješenja. Krivo je i neproduktivno isticati da mi imamo posebne probleme i zato su tuđa iskustva i rješenja za nas nekorisna.  

Francuska država financira: dječje jaslice  od 2. mjeseca do tri godine, dnevne majke, dječje vrtiće u poduzećima i mogućnost cjelodnevne brige za djecu u školi. Financiranje donosi Nacionalna obiteljska kasa (CNRF). Otvorenjem Bébébiz ustanove koje se mogu brinuti za djecu dnevno od  7 sati do 20 sati ukoliko roditelji smatraju korisnim za obitelj. Time se omogućava roditeljima fleksibilniji radni raspored. Francuska omogućava porodiljski dopust za majku i oca pod istim uvjetima kao i sigurnosti ponovnog zaposlenja. Povećanje dječjeg doplatka i doplatka za odgoj i smanjenje poreza za obitelji s djecom i prioritet za majke kod namještenja igra važnu ulogu. Mora se financijski i porezno favorizirati obitelj s djecom, radi  opterećenja s odgojem  djece, prema obiteljima bez djece. To nije diskriminacija nego zahtjev društvene pravednosti.

Iz navedenog mislim da je ispravno reći: Francuska s 1.9 djeteta po ženi docet (poučava)!

Kroz medije i javne diskusije  treba stvoriti atmosferu da većina uvidi, ne samo nacionalne, već i gospodarske posljedice krive demografske politike. Posao i obitelj moraju se tako koordinirati da ne budu kao danas u suprotnosti radi isključivog kriterija za uspjeh poduzeća: ekonomska produktivnost, zarada i zadovoljstvo akcionera.   Tradicionalne društvene strukture, ideal za ženu: kuća, djeca, crkva, ne doprinose natalitetu, a gospodarska modernizacija društva i konsekventna garancija privatnog vlasništva favorizira natalitet. Sve poduzeti da se smanji nezaposlenost, jer to je najveći i glavni  razlog današnjeg problema socijalnog osiguranja u industrijskim zemljama.

Odgovorna politika nacionalne populacije nije stabilizacija određenog broja stanovnika, nego poboljšanje kvaliteta života sviju u danim uvjetima.

U Dalmaciji se kaže: mladi ribar stari siromah. Da nam se to ne dogodi svi se manje-više u Europi slažu da danas s demografskim faktorom rješenje mirovina može biti samo u kombinaciji solidarnosti generacija i osobnoga privatnog osiguranja s vlastitim kapitalom ili /i mirovinom poduzeća. Problem je omjer i konkretni način koji ovisi o konkretnoj ekonomskoj situaciji.

Važno je da  većina građana uvidi realnu problematiku mirovinskog i zdravstvenoga osiguranja i ne nasjeda plitkim populističkim ideološkim frazama i obećanjima.  Nužan, ali ne dovoljan uvjet za društvenu pravdu je  ekonomsko bogatstvo koje se bez ozbiljnog rada ne može stvoriti. Kapitalizam, ja bih ga danas u ovom stoljeću znanosti nazvao talentizam, je loš sistem, ali je bolji od poznatih alternativa. Ako u principu  postoji bolji sistem od kapitalističkog,  do sada je nepoznat. Utopije su gore i od najgorega. U demokraciji ne koriste političke inicijative ako ih većina građana  ne prihvati. Optimizam i razumijevanje problema je pola rješenja!  

Pokušavamo li na bilo koji način riješiti  problem demografskog faktora, uvijek ostaju  jednostavne istine za svaku pojedinu državu: Nema nadomještanja za čovjeka: Bez vlastite djece nema budućnosti niti jedna nacija, a niti ima prirodnog razvoja bez uravnoteženosti mlade i stare generacije.