PROJEKT RAZARANJA ENERGETIKE U HRVATSKOJ

(3 x 2 milijarde USD šteta u energetici + nafta i rat)

  2006-08-05

Dr. Branimir Molak, dipl. inž.

 SAŽETAK: Dio "projekta" razaranja energetike Hrvatske već je završen, a svi su izgledi za uspješan nastavak.  "Rezultate" trpe sve siromašniji stanovnici plaćanjem prekomjerno visokih i sve viših cijena energenata koje su posljedica isključivo spomenuta "projekta", a ponajmanje cijena energenata na svjetskom tržištu. Prva faza "znanstvenog" projekta, kojeg bi se moglo nazvati "3 x 2 milijarde USD"  uspješno je okončana i hrvatski puk je osiromašen mudrim potezima "znanstvenika", moćnika, mafije ili nazovite ih kako Vam drago, za 3x2 milijarde USD (u vrijeme nastajanja šteta).  Dakako da su štete danas mnogo veće, naročito one vezane uz naftu i plin zbog osjetnog poskupljenja nafte i plina na svjetskom tržištu i kako tvrde, znatnog povećanja domaćih pridobivih rezervi nafte i plina. Tu fazu čine štetan ugovor s Talijanima o Jadranskom plinu, prodaja u bescjenje četvrtine INA- Mađarima i spomenuti krajnje štetan i opasan ugovor o NE Krško sa Slovencima.  Tome zacijelo treba dodati i ono što se događalo s naftom i derivatima u ratu. Kao da je rat bio negdje drugdje. Koliko je ljudskih života zbog toga ugašeno nikog ne zanima.

 Prodaja INA-e i HEP-a (pisano 2002.*)

 Problem prodaje INE i HEP osim u tome što se ne znaju razlozi te prodaje je i u njihovoj cijeni koju su razni domaći i strani konzultanti uz basnoslovne honorare sveli na niske grane. U doba HDZ-a su rekli da cijela INA vrijedi 800 milijuna USD, zatim je promjenom vlasti ubrzo postala vrijedna 1,5 milijardi USD. Za usporedbu sa trenutnom cijenom koja se prema onima koji je žele prodati kreće od 1,4 - 1,8 milijardi dolara i najnovijom od 1,5 vrijedi navesti samo nekoliko podataka. Samo pridobive rezerve plina plinskih polja INA-e prema javno dostupnim službenim podacima iznose oko 29 milijardi m3, a cijena po kojoj plin danas plaćaju domaćinstva u Zagrebu je 1,79 kn/m3 ili 0,21 USD/m3. Kada se to pomnoži vrijednost samo plinskih ležišta INA-e stoga iznosi već oko 6 milijardi USD (od toga dakako treba odbiti troškove eksploatacije i distribucije). Pridobive rezerve nafte u Hrvatskoj su oko 72 milijuna barela. Uz cijenu barela od 25 USD to je iznos od oko 1,8 milijardi USD, pa samo u rezervama nafte i plina INA vrijedi gotovo 8 milijardi USD. Vrijedi napomenuti da je vrijednost domaćih rezervi nafte kada se preradi u rafinerijama INA-e u derivate na benzinskim crpkama barem tri puta veća, odnosno iznosi oko 5,4 milijarde USD. Što je s rafinerijama, benzinskim crpkama, naftovodima, plinovodima, opremom, zgradama itd.? Dakle INA sveukupno bez  pretjerivanja vrijedi preko deset milijardi dolara. Prodati je za nekakav smiješan iznos od 1,5 milijarde ili čak 800 milijuna USD je u najmanju ruku zločin prema hrvatskom narodu. Što je sa imovinom dijelova INA-e koji su “restrukturiranjem” INA-e postale zasebne tvrtke (INA-Petrokemija, DINA-Krk, Etilen, Jadranski naftovod, INA-plin….) od kojih su neke već rasprodane – “privatizirane”? Kako da im za prodaju tih dijelova INA-e donedavno nije trebao nikakav zakon o “privatizaciji” INA-e, nego je tek sada trebao osvanuti po “hitnom” postupku nadglasavanjem u Saboru?

 Slično je i sa Hrvatskom elektroprivredom. Izgradnja elektrane danas stoji od 1-3 milijarde USD/1000 MW snage. Nuklearke koje se vjerojatno neće graditi u Hrvatskoj prvenstveno zbog premalenog elektroenergetskog sustava, su skuplje, dok su ugljenare ili plinske nešto jeftinije (osim dakako čuvenog Plomina), a troškovi hidroelektrana se razlikuju od lokacije do lokacije. HEP raspolaže sa oko 3500 MW elektrana u zemlji, pa se dolazi do vrijednosti (samo) elektrana od 5 - 7 milijardi USD u ovisnosti s kojom se cijenom računa. Ipak tu brojku treba nešto umanjiti zbog starosti elektrana. Što je sa vrijednošću elektromreže, opreme, zgradama itd.? Što je s elektranama izvan Hrvatske koje su izgrađene hrvatskim novcem snage oko 900 MW za koje baš nitko ne brine i tek se tako olako odriče velike nacionalne vrijednosti? Možda se i tu radi o nekakvim internim dogovorima čelnih ljudi hrvatske, bosanske, srpske i slovenske politike. Dakle vrijednost o kojoj možemo govoriti kada je u pitanju HEP također se penje na oko deset milijardi dolara. U tom iznosu nije ni spomenuta vrijednost hidropotencijala koji svake godine “padne” na zemlju. Hrvatske hidroelektrane godišnje proizvedu u prosjeku najmanje oko 5 milijardi kWh električne energije (što je nešto manje nego ukupna potrošnja svih domaćinstava u Hrvatskoj). Po cijeni električne energije za kućanstva u Hrvatskoj od oko 7,5 USc to je iznos od 375 milijuna USD godišnje. U razdoblju do 2030. do kada “vrijedi” nedavno usvojena “strategija energetskog razvitka Hrvatske” (u kojoj je glavni cilj promijeniti - povećati “socijalne cijene energenata”) to je vrijednost od 10,5 milijardi USD, što udvostručuje ukupnu vrijednost HEP-a i penje ju na iznos od oko 20 milijardi USD. Zar to sve treba nekom pokloniti za samo 2 milijarde USD ili manje?

*Objavljeno prvi put u KANI svibanj 2002. str.10-13 pod naslovom: Strategija padanja kiše i zatim Vjesniku 12.srpnja str.11 pod naslovom: Vrijednost Ine i Hepa: prodaju li se po procijenjenim iznosima bit će to zločin prema hrvatskomu narodu

 Komentar: Četvrtinu INA-e prodali su za 505 milijuna USD, a vrijedila je tada najmanje 2,5 milijarde, odnosno učinjena je šteta od oko 2 milijarde USD

 

 Jadranski plin (pisano 1999.*)

 Kao što je poznato iz objavljenih podataka, ležišta plina u hrvatskom podmorju Jadrana sadrže ukupno 11 milijardi m3 pridobiva plina (metana). Planirano je da se ta ležišta privedu proizvodnji uz utrošak 320 milijuna USD što uključuje sustav prikupljanja plina iz plinskih polja i plinovode prema hrvatskoj (od kojeg se odustalo) i talijanskoj obali. Troškove bi dijelili po pola INA i talijanski partner. Zbog troškova koje je INA imala pri otkrivanju i određivanju pokazatelja pridobivanja tih ležišta (izrada mnoštva bušotina) talijanski partner bi uložio 12 milijuna USD više nego INA (ti troškovi INA-e bili su sigurno barem desetak puta veći). Dakle, Ina će uložiti 154, a talijanski partner 166 milijuna USD. Za ulog od 166 milijuna USD talijanski partner će dobiti 4 milijarde m3 plina. Toj sumi, dakako, treba dodati i iznos od 85 milijuna USD, koje će strani partner uložiti u pogon i održavanje sustava proizvodnje za cjelokupno vrijeme njegova korištenja. Stoga će 4 milijarde m3 plina talijanski partner dobiti za 251 milijun USD (0,063 USD po m3). Ostatak plina iz dijela koji bi po ugovoru pripadao INA-i (7 milijardi m3), ako ga ne bi mogla potrošiti kod nas INA bi prodavala za 0,08 USD po m3. Kako upućeni tvrde da INA, a ni država nemaju novaca za svoje učešće u ovom projektu, svoj udio u troškovima INA će isplaćivati prodajom plina. Kada se plinom iz Jadrana (po cijeni 0.08 USD po m3) namiri udio INA-e (troškovi projekta 154 milijuna USD, te pogona i održavanja 113 milijuna USD) ostat će upravo toliko plina u podmorskim ležištima da se plati izgradnja planiranog plinovoda ispod Jadrana i veza do Karlovca. Dakle, u biti, jadranski plin bit će zamijenjen za cijev za koju se pouzdano ne zna što će se njome i u kojem smjeru transportirati.

 Budući da ne bude plinovoda od plinskih polja prema hrvatskoj obali, očito je da se s tim plinom ne računa. Stoga će svaki m3 plina iz prve četiri milijarde m3 Talijani dobiti (po 0,063 USD) za 39 lipa (1 USD u vrijeme pisanja ovog teksta je vrijedio 6,25 kuna, a u trenutku potpisivanja sporazuma s Talijanima i manje), a iz preostalih sedam milijardi m3 (budući da ležišta budu povezana samo sa Italijom) za oko 50 lipa. Za usporedbu vrijedi spomenuti da je cijena jednom m3 plina za kućanstva u Zagrebu 156 lipa. Pridobive zalihe naših podmorskih ležišta plina (11 milijardi m3) s obzirom na potrošnju plina  u Italiji su zanemarive. Takva količina plina nije dovoljna Italiji za namirivanje potreba niti za tromjesečno razdoblje (Italija troši više od 55 milijardi m3 plina na godinu). Hrvatskoj je, pak, ta količina plina itekako značajna. Ukupna potrošnja plina svih kućanstava (a to je najprikladniji način korištenja plina) u Hrvatskoj je 1996. godine bila 466 milijuna m3. Ona je dakle dovoljna, uz sadašnju razinu trošenja, za opskrbu svih kućanstava u Hrvatskoj za razdoblje dulje od 23 godine. Tu količinu plina po sadašnjim cijenama kućanstva će platiti 17,2 milijarde kuna (11 milijardi m3 x 1,56 kuna), dok će je Talijani dobiti za  5,1 milijarde kuna (4 mld m3 x 39 lipa i 7 mld m3 x 50 lipa). Nije jasno, zašto se treba odreći domaćeg dobra u vrijednosti 12,1 milijarde kuna (razlika 17,2 - 5,1). Za iznos od 12,1 milijardi kuna (oko 2 milijarde USD) može se izgraditi poprilično kilometara magistralnih plinovoda i plinske mreže ili nekih drugih objekata energetike koji će Hrvatskoj u budućnosti trebati. Primjerice cjelokupni plinovod od talijanske obale do Karlovca, tvrde, koštat će 1,8 milijardi kuna. Spomenuto "trgovanje" pokazuje kako je cijena plina u Hrvatskoj previsoka, kako je bezrazložno povišena u 1996. godini za 33% i kako je treba sniziti.

*Objavljeno prvi put u časopisu Ekonomija – RIFIN, Zagreb, god.5, br.3, ožujak 1999., str. 353-379 pod na naslovom: Energetika u Hrvata: «strategija razvitka», elektrika, Jadranski plin i «Bijele noći». Napisano se odnosi samo na ugovor o polju Ivana.

 Komentar: Ugovor o jadranskom plinu (samo za polje Ivana) rezultirao je tada štetom od oko 2 milijarde USD

   

NE Krško  (pisano 2004.*)

 Zajednički ugovor o korištenju NE Krško sa Slovenijom iz 2002. rezultirao je i materijalnom štetom za stanovnike Hrvatske u iznosu od oko 2 milijarde USD, a da sigurnost i eventualne posljedice nesreće u toj elektrani za stanovništvo u Hrvatskoj niti ne spominjemo. U Hrvatskoj nema nikakvog suvislog sustava za zaštitu i spašavanje u slučaju nesreće u nuklearnoj elektrani, a ne postoji niti za druge vrste ugrožavanja stanovnika, dobara i okoliša unatoč brojnim upozorenjima stručnjaka i struke o nužnosti uspostave. Ne smije se zaboraviti da je elektrana relativno blizu Zagreba i da havarija u njoj itekako može ugroziti stanovnike Zagreba i većeg dijela Hrvatske. Stoga bi prvenstveno zbog sigurnosnih razloga elektranu što prije valjalo staviti izvan pogona i konzervirati.

 Dva su sporazuma međurepubličke razine koji određuju sudbinu NE Krško – koja je već odavno postala vrlo opasna igračka političara. Ozbiljnost prvog sporazuma iz 1971. u kojem se uopće ne spominje skladištenje radioaktivnog otpada i razgradnja elektrane, neupitna je, ali ga je Slovenija već u niz navrata, bez ikakve reakcije političara iz Hrvatske, prekršila. Nasuprot tome sporazumu, sljepoća političara, nebriga za interese Hrvatske i golema šteta izazvana Hrvatskoj ovim drugim iz 2002. su itekako mjerljivi.

 Podsjetimo se da je Slovenija zajedno sa Srbijom još 1987. proglasila moratorij na izgradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj, kada je bila obvezna ulagati u Hrvatskoj. Na taj način oštetila je Hrvatsku za oko 700 milijuna USD. Spomenutim sporazumom iz 2002. političari u Hrvatskoj su to Sloveniji oprostili i uz to preuzeli troškove skladištenja radioaktivnog otpada i razgradnje NE Krško, što ih do tada nije imala, koji sigurno prelaze 300 milijuna USD. U novije vrijeme spominje se iznos od oko 350 milijuna Eura. Oproštena je i vrijednost pet godina neisporučene i otuđene energije od 1998., koja nije mala. Iznosi oko 900 milijuna USD (po cijeni koju plaćaju kućanstva). Neki od članova «hrvatskog» tima pomogli su još 1987. da Slovenija izigra Hrvatsku, a čine to kontinuirano i danas.

 

Kao što su u Sloveniji 1987. referendumom odlučili da neće ulagati novac (što su bili obvezni međudržavnim ugovorom iz 1971.) u izgradnju elektrane u Hrvatskoj,  isto tako su 1997. odlučili da se u Sloveniji ne može graditi odlagalište za radioaktivni otpad iz elektrane Krško. Svojevremeno je jedan od članova «hrvatskog» tima izjavio da Hrvatska ne može u Europsku uniju dok ne izgradi odlagalište za slovenski otpad, čemu ne treba komentar.

*Objavljeno u Vjesniku 18.kolovoza 2004. str.10 pod naslovom: Hitno raspisati referendum o zaustavljanju NE Krško

  

Naftovod u ratu (pisano 2002.*)

 Što se već godinama događa u energetici Hrvatske najbolje ilustrira skup održan u organizaciji političara G. Granića potkraj 1992. godine u Zagrebu kada je još gotovo trećina Hrvatske bila okupirana. Na tom skupu uz podatke o radu naftovoda prikazane su prognoze rada naftovoda u 1993. i slijedećim godinama kao da rata nema. Dani su podaci o golemim količinama nafte koju se kanilo prevesti naftovodom u rafinerije pod srpskom kontrolom, kao da rata nema. Izgleda da tzv. krajinski četnici nisu znali za te “stručne” prognoze pa nisu dozvolili rad naftovoda, ali je zato ubrzo pronađeno novo rješenje tj. povećan je transport – izvoz naftnih derivata iz Hrvatske, kako agresorski ratni stroj ne bi stao. Radi usporedbe o kakvim količinama se radi (slika) navedena je ukupna potrošnja nafte u Hrvatskoj. Sve količine navedene su u milijunima tona.

 

Slika: Upotreba i predviđanja uporabe Jadranskog naftovoda, potrošnja naftnih derivata u Hrvatskoj, te izvoz naftnih derivata i nafte iz Hrvatske. Oznake: NOVI SAD, PANČEVO, BOS.BROD - ostvareni transport nafte naftovodom do 1991. i predviđanja od 1993. na dalje u rafinerije pod kontrolom Srbije (1), POTR.DERIV.HR. - potrošnja naftnih derivata u Hrvatskoj (2), izvoz deriv. - izvoz naftnih derivata iz Hrvatske (2), izvoz nafte iz Hrvatske (2)  IZVORI PODATAKA: 1. I. Švajcer: JANAF u energetici Hrvatske, Hrvatska energetika u ratu i nakon rata, Forum Hrvatskog energetskog društva (G.Granić), Zagreb 18. prosinca 1992., 31-39 2. Energija u Hrvatskoj (godišnji energetski pregled) Ministarstvo gospodarstva RH, Zagreb 1993., 1994., 1995., 1996., 1997.

 

U izlaganju sa spomenuta skupa iz 1992. { I. Švajcer: JANAF u energetici Hrvatske, Hrvatska energetika u ratu i nakon rata, Forum Hrvatskog energetskog društva (G.Granić), Zagreb 18. prosinca 1992., 31-39} na str. 36 piše:

 "Konačno, agresor je 14.9.1991. godine nasilnim zatvaranjem blok-ventila na okupiranom dijelu trase blokirao rad magistralnog naftovoda Omišalj - Sisak. U tom trenutku već je oko 80 km trase magistralnog naftovoda na potezu Korana - Krnjak - Vojnić - Vrginmost - Glina - Petrinja bio pod kontrolom okupatora. Gotovo istovremeno okupiran je i teritorij na kojem je velik dio trase istočnog kraka naftovodnog sustava (na području Okučana oko 15 km i području Vinkovci - Dunav oko 28 km), a agresor se opasno približio Sisku. Napadajući i razarajući grad posebno se okomio na rafineriju, a uz nju i Terminal JANAF-a. U višednevnom bombardiranju oštećeni su neki važni objekti i instalacije (rezervoari, komandna zgrada, kalibraciona stanica, skladište i dr.) i napravljena šteta od oko 1,7 milijuna DM. Srećom vitalni objekti nisu razoreni pa je osnovna funkcija Terminala ostala netaknuta.»

«Gubitak tako značajnog prihoda i izostanak redovnih prihoda od korisnika na istočnom kraku (B.Brod, N.Sad, Pančevo) doveo je JANAF u vrlo tešku materijalnu situaciju u kojoj ne može podmiriti dospjele obaveze po osnovu nereprogramiranih kredita na izgradnju. Situacija će se dramatično pogoršati dospijećem i reprogramiranih obaveza. Poslovanjem na sjevernom kraku naftovodnog sustava i prihodima od rafinerija Sisak i Lendava, JANAF jedva pokriva nužne troškove poslovanja i plaća radnika.

Stoga je otvaranje blokiranog magistralnog naftovoda vitalno pitanje JANAF-a u svijetlu mogućeg ostvarenja deviznog priliva i značajan problem hrvatskog gospodarstva. Pri tome valja naglasiti da mađarski i češkoslovački partneri upravo u funkcioniranju naftovodnog transportnog sustava sa Jadrana vide rješenje problema koje imaju u zatvaranju energetske bilance svojih zemalja.»

*Objavljeno prvi put (u nešto promijenjenom obliku) u časopisu Dijalog god.5, br.5, Split lipanj 2002. str. 21-28 pod naslovom: Sigurnost i neki od činitelja njena ostvarenja

 

Komentar: Kad se u JANAFU nisu sami "dosjetili" da zaustave slanje nafte agresoru, kad nisu uništeni "vitalni objekti", ne treba se čuditi da su "mudraci" na Granićevu skupu 18.12.1992. planirali da već u 1993. i slijedećim  godinama pošalju goleme količine nafte agresoru, kao da rata nema. To su isplanirali, ali četnici u tzv. Krajini nisu znali za njihove "pametne" planove, pa nisu otvorili naftovod. Da li je u pitanju samo "pamet" ili i nešto drugo? (pomaganje agresoru, možda i provizija....) Iz onog što su napisali izgleda kao da su se čudili: Tko je to tamo u toj balkanskoj Hrvatskoj ratuje? Što se to nas tiče? Zato je ubrzo pronađeno novo rješenje tj. povećan je transport – izvoz naftnih derivata iz Hrvatske, kako agresorski ratni stroj ne bi stao – i dakako nikom ništa. Stoga je jasno zbog čega treba proganjati one koji su branili Hrvatsku.

 

 Stanje danas: Takvo «planiranje», kao ono za rata s naftom i derivatima, zadržalo se u energetici Hrvatske sve do danas. Nema promjena, a od obećanog pokretanja Hrvatske niti traga. Ideje o plinofikaciji Hrvatske i izgradnji LNG terminala  na Krku od 14 milijardi m3/god, o potrebi za novom nuklearkom na tragu su onih "uspjeha" kao što su spomenuta prodaja INA-e, ugovor o Jadranskom plinu i o NE Krško, kao što su bili i razni Obrovci, Petrokemije – Kutine i Dine, Jertovci (Enron), Lukova Šugarja, Plomini, Janafi&Družbe i drugi golemi "uspjesi" zbog kojih imamo preko svake mjere skupe energente u odnosu na kupovnu moć stanovnika. To me potaklo da prikupim ono o čemu sam pisao, da bih podsjetio samo na neke činjenice. Namjerno ne želim nuditi nikakva rješenje problema, a sigurno ih ima i ne sastoje se samo iz želja političara energetskih monopola npr. za daljnjim povećanjem prodaje (zarade) potpuno neracionalno trošenog plina ili isto tako neracionalne proizvodnje izgubljene električne energije i prodaje po sve višim cijenama, jer svaku ideju oni koji uništavaju hrvatsko gospodarstvo zloupotrebe, “poberu” od društva za nju novac i dakako ništa ne naprave. Dok politika bude pokazala interes da rješava probleme stanovništva i da joj struka pomogne i bude to adekvatno platila, dobit će i rješenja.

 

Oni koje zanima zbog čega su u Hrvatskoj prekomjerno skupi energenti (naftni derivati, plin, elektr. energija...), mogu pogledati i neke od drugih mojih tekstova dostupne na Internetu:

Tko se igra energetikom, studeni 2005.

Zašto je tako skup benzin 2.10.2005.  

Energetska Kata potapa Hrvatsku 10.9.2005.

HAZU i konj 25.11.2005.

Mujo i Haso plinoficiraju Hrvatsku

Rizik LNG broda ili terminala