Dr. Branimir Molak stručnjak je za nuklearnu i atomsku fiziku te naftno rudarstvo. Specijalizirao se u svjetskim znanstvenim i stručnim ustanovama iz područja istraživanja i proizvodnje, te planiranja nafte i plina, nuklearne energetike, analize rizika, nuklearne sigurnosti i planiranja za slučaj kriza. Član je brojnih svjetskih organizacija i autor mnogih stručnih i znanstvenih radova.

1. Ostala nam je u sjećanju dosjetka s vašeg predavanja na Drugom Općem Saboru Domovinske i Iseljene Hrvatske u Poreču. Usporedili ste Kolumba i Hrvatsku. Ni jedan ni drugi nisu znali kamo plove ni gdje će stići. Međutim, za razliku od Hrvatske, Kolumbo je znao iz koje luke isplovljava. Koliko istine ima u toj pošalici? Možemo li, ako ne znamo iz koje luke isplovljavamo, u EU?

Strategiji razvitka bilo kojeg područja prethodi valjana snimka stanja – bilanca. Tek kada se spozna stanje moguće je uspostaviti ciljeve (koncepciju razvitka), a kada se to ustanovi može se ustanoviti strategija ili putovi kako te ciljeve dosegnuti. Kod nas politika ne dozvoljava da se objektivno snimi stanje, kako u energetici tako i u brojnim drugim područjima. Nema niti valjanih bilanci energetike, a prikuplja se npr. porez na automobile za fond za njeno «djelotvorno» korištenje.

Ako rast bruto društvenog proizvoda nije onakav kakav treba, politici za «uspjeh» prisili se «statistika» da promjeni metodologiju njegova određivanja. Ako ni to nije dovoljno promijeni se glavni statističar – direktor zavoda za statistiku RH. I tako je to gotovo u svim područjima života kada stanovništvo glasanjem protiv onih na vlasti svake četiri godine izabere nove - poznate. U igri za puk koja se ponavlja, kada postanu opozicija, tobože žestoko napadaju one na vlasti da ništa ne rješavaju od onoga što su sami trebali riješiti dok su bili vlast, a u biti ne dozvoljavaju ništa promijeniti za dobrobit puka jer bi to ugrozilo njihove, prije svega, osobne interese. Oni koji su vladali, stanje u državi su uljepšavali, a oni koji su ih naslijedili svaki put su iznenađeni što su im prethodnici ostavili. Prijašnji su pak tvrdili da su oni prije njih krali, a nisu se pobrinuli za svog mandata da ih stave pod bravu, nego su samo nastavili isto. Umjesto toga struka i znanje su pod ključem - na ledu.

 «Kako će izgledati Hrvatska 2020. godine? Hoće li Hrvatska biti zemlja sa otvorenim granicama, slobodom kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala? Sa potpunom slobodom putovanja i nastanjivanja Hrvata u Europi i Europljana u Hrvatskoj? Hoće li se u Hrvatskoj tada plaćati Eurom? Hoće li Hrvatska biti industrijalizirana i koju će ulogu igrati poljoprivreda? Ili će tada Hrvatska biti tek država u kojoj će se gospodarstvo temeljiti isključivo na pružanju usluga, prije svega u turizmu? Kamo želimo?! I kako stići do cilja?!» Na takva i slična pitanja, uz “spoznaju” o tome kakva je Hrvatska danas, možemo odgovoriti samo uz pomoć staklene kugle i zato je Kolumbo prije 500 godina bio u prednosti u odnosu na današnje hrvatsko “isplovljavanje” .

2. Kakva je potrošnja i proizvodnja energenata u Hrvatskoj?

Stanovnik Hrvatske danas u prosjeku troši manje energije nego što je trošio stanovnik Engleske u drugoj polovini 19. stoljeća, a političari su u svom neznanju pristali na ograničenja potrošnje uslijed Kyoto protokola. Potrošnja ukupne energije u Hrvatskoj nešto je veća od prosječne potrošnje energije po stanovniku (specifične potrošnje) u svijetu, manja je od one u geografski nam bliskim zemljama, a više nego dva puta je manja nego što je u zemljama EU. Stoga su apeli političara za štednju energije uz istovremene zahtjeve za «tržišnim» tj. još višim cijenama energenata kod stanovništva, pogotovo uz sve veću neimaštinu stanovništva i prekomjerne cijene energenata u Hrvatskoj, cinični i bez svake su osnove a služe za skretanje pažnje javnosti od mnogo važnijih pitanja u energetici (rasprodaje energetskih sustava, nepostojanje jasnih ciljeva niti strategije energetske politike, nepostojanja neovisnog instituta za energetiku....). Nasuprot tome, štednja energije u energetskim sustavima, čiji rad treba racionalizirati, itekako je moguća.

Hrvatska danas manje od polovine ukupno potrošene energije namiruje iz domaćih izvora, a u budućnosti će još i manje. Domaća proizvodnja nafte u stalnom je padu i danas iznosi oko milijun tona što je tek trećina one koja je bila osamdesetih godina i zadovoljava danas oko 20% potreba nafte za preradu u rafinerijama za ukupne domaće potrebe za derivatima. Prekomjerno izgrađeni rafinerijski kapaciteti (tri puta veći od potreba) neiskorišteni su, a istovremeno oko 25% naftnih derivata uvoze privilegirani preprodavači. Proizvodnja plina stagnira, a proizvodnja ugljena je u potpunosti zaustavljena. Velik dio hidropotencijala za izgradnju hidroelektrana je već iskorišten. Rezerve nafte i plina osjetno su kraćeg trajanja od onih u svijetu.

3. Što znate o dosadašnjem tijeku pretvorbe našeg najvećeg naftnog giganta INE?

Nije samo pretvorba INA-e izazvala štete koje se namiruju previsokim cijenama energenata u odnosu na kupovnu moć stanovništva u Hrvatskoj. Neki od tih besmislenih i krajnje štetnih poteza su osim prodaje u bescjenje četvrtine INA-e Mađarskoj, štetan ugovor o Jadranskom plinu s Italijom, štetan ugovor o NE Krško sa Slovenijom, a svaki od njih je u vrijeme nastanka izazvao štetu od oko 2 milijarde USD.

Danas tvrde da INA vrijedi između 3,2 i 4 milijarde USD. Je li to baš tako? Bilančne rezerve nafte u Hrvatskoj prema službenim podacima danas iznose 21,87 milijuna m3 ili 137 milijuna  barela što po cijenama nafte na svjetskom tržištu od oko 50 USD/bbl (trenutno su i više) iznosi oko 6,8 milijardi  USD. Vrijednost domaćih rezervi nafte preradom u domaćim rafinerijama u derivate na benzinskim postajama najmanje je tri puta veća te iznosi više od 20 milijardi USD. Dakako da bi dio tog iznosa ostao državi u vidu poreza i kada bude u vlasništvu stranaca, ukoliko tada novi vlasnici ne kažu da ih naši zakoni ne zanimaju, što se već učestalo događa.

Bilančne rezerve plina prema službenim podacima iznose 41 milijardu m3, a po cijeni plina od 0,35 USD/m3 što je plaćaju kućanstva to je vrijednost od 14,3 milijarde USD.

Dakle samo bilančne rezerve nafte i plina imaju vrijednost veću od 34 milijarde USD. Dakako da od toga treba odbiti troškove proizvodnje, koji najvjerojatnije ne prelaze desetak posto tog iznosa. Za usporedbu, podsjetimo se, objavljeno je da su izravne ratne štete u Hrvatskoj oko 30 milijardi nenamirenih USD.

Što je s rafinerijama, benzinskim crpkama, naftovodima, plinovodima, opremom, zgradama itd.?

Rafinerije, iako su kako tvrde - stare, zadovoljavaju potrebe Hrvatske za naftnim derivatima, a uz to i izvoze svoje proizvode, te stvaraju golemu dobit svojim radom. Zašto ih treba pokloniti strancima? U INA-inom vlasništvu je još 405 benzinskih postaja od ukupno 683 na području Hrvatske. Kolika je njihova vrijednost? U Hrvatskoj je izgrađeno oko 1.700 km transportnih i 15.000 km distribucijskih plinovoda. Koliko ih je ostalo u vlasništvu INA-e, a koliko u novonastalim organizacijama i kako su u novo vlasništvo (kao i postaje) dospjeli? Kolika im je vrijednost? Tvrde kako za izgradnju transportnog plinovoda od Istre do Karlovca  duljine oko 300 km treba  namaknuti od kućanstava, u prekomjernoj cijeni plina, oko 300 milijuna USD, pa neka izračunaju koliko vrijede kilometri i kilometri već izgrađenog. Poznato je da se Račan - Fižulićevim ugovorom o NE Krško  uz ukupnu štetu od oko 2 milijarde USD Hrvatska obvezala, što joj nikad prije nije bila obaveza, uplatiti za zbrinjavanje nuklearnog otpada iz elektrane Krško oko 350 milijuna eura. Za taj iznos mogli su već odavno povezati jadranska ležišta plina s potrošačima u Hrvatskoj da bi ublažili zimske nestašice tog energenta, a ne prodavati ga u bescjenje Italiji. Čijih su i 610 km jadranskog naftovoda i kako su u vlasništvo dospjeli.

Razlika između proizvodne cijene domaće nafte (10-15 USD/bbl uključujući i troškove istraživanja novih izvora) u INA-i i one trenutne svjetske (60–70 USD/bbl) po kojoj je INA prodaje iznosi oko 50 USD/barelu, odnosno INA zaradi samo na godišnjoj proizvodnji od oko milijun tona domaće nafte oko 500 milijuna USD. Zacijelo preradom te nafte do maloprodajne cijene derivata (i tri puta više nego cijena nafte) INA zaradi još podosta, kao i preradom uvozne nafte (oko 80% potrebne nafte je iz uvoza), da pritom profit prodajom plina - razlikom prodajne i proizvodne cijene domaćeg plina i onog uvoznog niti ne spominjemo. Mađarima su prodali četvrtinu INA za samo 505 milijuna USD, koliko iznosi jednogodišnji profit samo od domaće nafte ili što je danas dvadesetak puta manje od njene stvarne vrijednosti. Taj iznos koji su platili, zacijelo, Mađari mogu sudjelovanjem u profitu INA-e (25%) namiriti u vremenu kraćem od dvije godine. Stoga je posve smiješno da u daljnjim bezrazložnim nastojanjima za prodajom INA-e, oni koje je žele rasprodavati, tvrde da ona vrijedi između tri i četiri milijuna USD, kad vrijedi desetak puta više. Zašto uopće prodaju ono što nije njihovo i donosi golemi profit?

4. U vrijeme abnormalnog poskupljenja naftnih derivata nevjerojatno zvuči da se cijena tih energenata kod nas određuje bez ulaznog parametra. Nije li tu u pitanju diletantizam? Sjećam se grandioznih reklama te formule, razgovora, intervjua… Uvijek sam pretpostavljao da su sugovornici o toj temi stručnjaci?! Kome je u interesu prekomjerna cijena nafte? Onako, po vašem mišljenju – institucija, tvrtka, stranac, stranka, pojedinac?

U pravu ste, u formuli za određivanje cijene naftnih derivata nema cijene nafte. U svijetu cijenu naftnih derivata određuje cijena nafte, zatim cijena prerade nafte i distribucija derivata na benzinske postaje, te davanja državi. Po “Pravilniku o utvrđivanju cijena naftnih derivata” NN112/2003 ta cijena nije ovisna o cijeni nafte. Umjesto cijene nafte kao ulazne varijable za određivanje cijena derivata ulazni pokazatelj u Pravilniku (članak 5 pravilnika) je cijena naftnih derivata u Genovi (?!) što u potpunosti dokida odgovornost za poslovanje rafinerija (u formuli nema troškova rafinacije, ali ima troškova skladištenja i nabave derivata). Pravilnik je pisan kao da Hrvatska nema rafinerija, a ima ih kapaciteta osjetno većih od potreba, i kao da sve derivate nabavlja u Genovi u Italiji, a tvrde da naftu uvozi iz Rusije. Što je najzanimljivije trenutni ministar gospodarstva takav model određivanja cijena naziva tržišnim. Po takvom “tržišnom” modelu mogli su kao ulaznu varijablu za cijenu naftnih derivata kod nas staviti i npr. cijenu peradi u Mađarskoj, banana u Kolumbiji ili metli u Kini. Dobili bi isti ili sličan rezultat – “tržišne” cijene naftnih derivata.

Cijene naftnih derivata utječu na cijene mnogih drugih proizvoda i usluga. Svaka država vodi brigu i o tome da su energenti dostupni stanovništvu po cijeni koju to stanovništvo može platiti. Ne smije maloprodajna cijena naftnih derivata u Hrvatskoj biti ista kao što je u bogatim državama zapadne Europe ili Mediterana, ili pak znatno viša nego npr. u bogatoj SAD. Cijena naftnih derivata u Hrvatskoj previsoka je s obzirom na kupovnu moć stanovnika, što pokazuju usporedbe s drugim državama. To govori da nešto s formiranjem njihovih cijena u Hrvatskoj nije u redu.

Trošak nafte uz njenu cijenu u svijetu 65-70 USD/barelu u cijeni derivata danas u Hrvatskoj ne prelazi 2,5 kune po litri. U razdoblju porasta cijene nafte u svijetu za jednu kunu/litri, benzin je u Hrvatskoj poskupio za više od tri kune. Dakle, ako je cijena nafte u svijetu porasla za jednu kunu po litri koji su to troškovi trgovaca derivatima, INA-e ili države u Hrvatskoj zbog toga porasli za još dvije ili više kuna? Nema takvih troškova. Očito je stoga, da se porast cijene nafte u svijetu koristi da bi se netko u Hrvatskoj bogatio dodatnim dubokim posezanjem u džep potrošača tj. njihovim osiromašivanjem.

Grupaciji osoba koje od spomenutog imaju koristi nije nikakav problem platiti “novinare” u biti nesavjesna piskarala da reklamiraju njihove «mudre» poteze. O krupnim zloupotrebama npr. u koje su «umočene» vodeće osobe politike - one iz prijašnje vlasti i one prije njih koje su izazvale štete u energetici veličine nekoliko milijardi USD se šuti. Novinari «brazilci» (izletnici u Brazil na račun puka za lijepo pisanje o energetici) gromoglasno «tutnje» o «uspjesima» u energetici, a broj slika i riječi obrnuto je proporcionalan padu proizvodnje. Vrlo «sramežljivo» se govori i o planerima i opskrbljivačima agresora naftom i derivatima za vrijeme rata i nitko za to nije odgovarao, niti se uzbuđuje.

5. Ponovno žele poskupjeti zemni plin domaćinstvima. Što mislite o tome?

Čim malo zahladi oni koji se bave prodajom plina nastoje to iskoristiti te svojim “informacijama” još više poskupjeti preko svake mjere skup plin kućanstvima. Plaše stanovnike kolapsom plinskog sustava kao da će poskupljenje plina taj njihov kolaps zaustaviti. “Galame” kako nema energetske politike plina, a sami godinama donose odluke o tome čega zaista nema. Sve to podsjeća na onu poznatu “metodologiju” gdje lopov viče “Drž’te lopova”. Godinama su poticali priključivanje novih potrošača na plin i tvrdili kako je plin jeftin i uz to krajnje neodgovorno tražili uspostavu njegove “tržišne” cijene – dakako uvijek više nego je trenutna.

Cijena plina koju plaćaju kućanstva u Hrvatskoj, npr. u Zagrebu je 2,08 kn/m3 ili po trenutnom tečaju USD oko 34 US centi/m3, što je pet do deset puta više nego je cijena po kojoj  se prodaje jadranski plin Talijanima ili nego što je proizvodna cijena plina iz domaćih plinskih polja. Cijena uvoznog ruskog plina donedavno je bila manja od polovine cijene koju plaćaju kućanstva, a sada tvrde da ga uvoze po 22-24 USc/m3, pa nije točno da ga INA prodaje jeftinije nego što ga uvozi - kako tvrde “glasnogovornici” onih kojima je u interesu što više oguliti stanovništvo. Očito je prodaja plina po ugovoru za zajedničko korištenje jadranskog plina “jako dobar” posao, jer naš plin Italiji ustupaju po 6,3 USC/m3 (prve 4 milijarde m3) odnosno po 8 Usc/m3 (ostalo), a iz Rusije isti takav plin uvoze po cijeni koja je 3-4 puta viša od one po kojoj Italiji izvoze. Šteta izazvana tim “poslom” bila  je u vrijeme sklapanja oko 2 milijarde USD.

INA je donedavno prodavala plin Petrokemiji u Kutini za oko 9 US centi/m3 što je zaista niže od cijene po kojoj ga je uvozila iz Rusije 15-16 Usc/m3, ali je i oko 4 puta jeftinije nego ga plaćaju domaćinstva u Hrvatskoj. Od ukupnih količina proizvedenog umjetnog gnojiva u kojoj je plin osnovna sirovina, izvoze iz Hrvatske oko 60%. Skupi uvozni plin se tom proizvodnjom u biti izvozi. Kućanstva plaćaju kroz prekomjernu cijenu plina taj izvoz. Vrijedi spomenuti da je Petrokemija – politička tvornica izgrađena voljom “mudrijaša” iz INE na domaćim rezervama plina kojih – nema dovoljno. U svojih dvadesetak godina postojanja, potrošila je više plina nego su sva kućanstva u Hrvatskoj od kada troše plin.

Plaše stanovništvo slijedećom zimom, jer “ne bude ruskog plina” zbog radova na plinovodu iz Rusije i nude «rješenje»: poskupljenje plina zbog nedostatka onog iz Rusije, a kupnjom u Austriji «na tržištu». Možda zaista i kupe plin u Austriji, ali opet ruski uz proviziju koju će dobiti zacijelo i netko iz Hrvatske, kada ugovori kupnju tog plina. Austrija je naime 2004. potrošila 9,5 milijardi m3 plina od čega je iz Rusije uvezla 6 a iz ostalih područja 1,8. Postavlja se i pitanje, ako zbog radova na plinovodu Hrvatska nema ruskog plina, kako to da ga Austrija ima?

Godinama se kod nas obmanjuje javnost kako je plin najprihvatljiviji energent, a uopće nije riješeno od kuda, kojim putem i po kojoj cijeni ga nabavljati, a uz to ograničene domaće rezerve plina krajnje neracionalno se troše (izvoz u Italiju, pogon termoelektrana, proizvodnja gnojiva za izvoz…) uz izgradnju novih elektrana za koje ne bude plina.

6. Jesmo li došli do utjecaja lobija, prostitucije znanosti u svrhu indoktrinacije neupućenih konzumenata ili …?

Tragično da se u Hrvatskoj znanost i struka ne smije niti pojavljivati s nikakvim idejama o tome kako riješiti neki problem, jer te ideje umrežena mafija i politika najčešće ukradu, "pokupe" za njihovo tobožnje rješavanje  (tzv. projekti)  novac iz proračuna i dakako ništa ne naprave, jer ni ne znaju i nije im niti cilj nešto napraviti za bolji život ljudi. To se dogodilo (ukradene i upropaštene ideje) s našim davnim nastojanjima za osnivanjem neovisnog instituta za energetiku (tzv. energetski institut koji je osnovao jedan moćni političar “preuzevši” ideje stručnjaka nije u stanju niti ustanoviti ispravne energetske bilance u Hrvatskoj, a kamo li nešto drugo, npr. koncepciju razvitka s jasnim ciljevima i strategiju njihova dosizanja). Osnovni cilj tog političara je postizanje “tržišnih”, tj. sve viših cijena energenata za što se svesrdno zalaže, kako bi punio svoj džep i džepove onih koji od tog imaju koristi i tome je podređeno sve što rade. Pravi je «biser» i bešćutnost za najsiromašnije: Tvrdnja da je u Hrvatskoj “neekonomska razina cijena energenata sa socijalnim karakteristikama”. Tzv. znanost u području energetike služi samo kao ukras “mudrim” odlukama političara zbog kojih je stanje u energetici ovakvo kakvo je. Politika u Hrvatskoj godinama ne dozvoljava osnivanje neovisnog instituta za energetiku koji bi se zasnivao na činjenicama i struci. “Famozna” formula za guljenje puka cijenama naftnih derivata samo je primjer takvog “rada”. Slično se događa i u mnogim drugim područjima života u Hrvatskoj. Blokada najvažnijih medija u kojima bi se javnosti objasnilo što joj čine dakako pomaže njenom daljnjem osiromašivanju.

7. Kao nekadašnji inspektor RH za sigurnost NE Krško pisali ste u Vjesniku i drugim publikacijama i o NE Krško?

U Hrvatskoj nema nikakva suvislog sustava pa tako niti upotrebljiva plana za zaštitu i spašavanje stanovnika, dobara i okoliša u slučaju nesreće u nuklearnoj elektrani Krško, a ne postoji ni za većinu drugih vrsta ugrožavanja stanovništva, dobara i okoliša unatoč brojnim upozorenjima struke o nužnosti njegove uspostave.

Dva su sporazuma međurepubličke razine koji određuju sudbinu NE Krško - koja je već odavno postala vrlo opasna igračka političara. Ozbiljnost prvog sporazuma iz 1971., u kojem se uopće ne spominje skladištenje radioaktivnog otpada i razgradnja elektrane, neprijeporna je, ali ga je Slovenija već nekoliko puta, bez ikakve reakcije političara iz Hrvatske, prekršila. Nasuprot njemu, sljepoća političara, nebriga za interese Hrvatske i golema šteta izazvana Hrvatskoj drugim sporazumom iz 2002., i te kako su mjerljivi.

Podsjetimo se da je Slovenija sa Srbijom još 1987. proglasila moratorij na gradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj, kada je bila obvezna ulagati u Hrvatskoj. Tako je oštetila Hrvatsku za približno 700 milijuna dolara. Sporazumom iz 2002. hrvatski su političari to Sloveniji oprostili i uz to preuzeli troškove skladištenja radioaktivnog otpada i razgradnje NE Krško, što ih do tada nije imala, koji sigurno prelaze 300 milijuna dolara, a spominje se i svota od približno 350 milijuna eura. Oproštena je i vrijednost pet godina, samovoljno od Slovenije, neisporučene i otuđene energije od 1998., koja iznosi oko 900 milijuna dolara (po cijenama električne energije što je plaćaju kućanstva u Hrvatskoj). Dakle, ukupna šteta izazvana tim sporazumom u vrijeme potpisivanja iznosila je oko 2 milijarde USD. Neki od članova "hrvatskoga" tima pomogli su još 1987. da Slovenija izigra Hrvatsku, a čine to i danas.

Za sigurnost NE Krško struka i stručnjaci ne trebaju, a važna je samo poslušnost, što bi moglo imati kobne posljedice. Naime, kada je potpisan spomenuti štetan sporazuma u staroj maniri političari su odabrali podobne osobe koje bi se trebale brinuti, kao "hrvatska" strana, za sigurno upravljanje i rad NE Krško. Neke od tih osoba posve su nekompetentne za bilo koja područja rada nuklearne elektrane. Ne smije se zaboraviti da je elektrana relativno blizu Zagreba i da havarija u njoj i te kako može ugroziti stanovnike Zagreba i većeg dijela Hrvatske. Stoga bi, ponajprije zbog sigurnosnih razloga, elektranu valjalo staviti izvan pogona i konzervirati. To je nužno i zbog zaštite hrvatskih materijalnih interesa. Pritom nije zanemariva ni tvrdnja iz HEP-a da im elektrana ionako - ne treba.

8. Kakvi su izgledi, prema vašem iskustvu, da gospodarenje hrvatskim energentima konačno skrene u razumne vode?

Već godinama vlastima u Hrvatskoj ne trebaju stručnjaci. Kada političari sami ne poštuju mnoge zakonske norme koje su donijeli, teško je očekivati da u državi bude vladavina prava u kojoj bi bilo mjesta i za struku i stručnjake. Bahatost pojedinaca uz njihovo sveopće neznanje, zasigurno je zapreka suradnji i izlasku zemlje iz krize. Godinama osobe koje su svojim promašenim odlukama u hrvatskoj energetici osiromašili stanovništvo ne mijenjaju način razmišljanja, ako se to tako može nazvati, nego samo svoju podobnost svakoj novoj vlasti.

Da je više pameti onih u Hrvatskoj koji donose odluke da spoznaju kakvo je stanje u Hrvatskoj, da počnu misliti i na stanovništvo, da mu služe umjesto da njime vladaju, da omoguće osmišljavanje jasnih ciljeva za cjelokupno stanovništvo, a ne samo za privilegirane– bilo bi bolje. Ljudi u Hrvatskoj za to imaju znanja, ali politika treba ukloniti prepreke i osloboditi primjenu tog znanja. Što prije to političari shvate, bez obzira na početak pregovora ili buduće članstvo Hrvatske u EU, to bolje za njeno stanovništvo. Tada će vjerojatno i energetika skrenuti u, kako kažete, razumne vode.

NAPOMENA: Popis još nekih mojih popularno pisanih tekstova vezanih uz energetiku koji su dostupni na Internetu.

Najsažetiji prikaz stanja u energetici Hrvatske Tko se igra energetikom, studeni 2005. koji ste upravo pročitali, Intervjuu je objavljen u “Korijenima”, studeni 2005.

Cijene energenata u Hrvatskoj u odnosu na kupovnu moć stanovnika gotovo su najviše u Europi. To je posljedica nepostojanja suvisle politike i strategije razvitka te važne grane gospodarstva. Nešto što se naziva energetska strategija, što je politika u jednom mandatu odbacila kao nevaljalo, promjenom vlasti je prihvaćeno. Spomenuto je neupotrebljivo i rezultat je samo odnosa snaga političara koji vladaju energetikom i nema nikakve veze sa realnošću i činjenicama. Jedini cilj te tzv. strategije je postizanje što viših cijena energenata. U Hrvatskoj nema niti valjanih bilanci energetike, ni jasnih opće prihvatljivih ciljeva, pa ne može biti ni strategije njihova dosizanja. Nedavni blagi poremećaji u opskrbi ruskim plinom (može se očekivati mnogo veće) izazvali su čitav niz «ideja» od gradnje nuklearne elektrane, pa do izgradnje terminala za ukapljeni metan. Oni koji o tome sanjaju uopće nisu svjesni da li su ti potencijalno rizični objekti kod nas uopće potrebni i mogu li se graditi u jednom nerazvijenom društvu, nalik ranom feudalizmu, u kojem se ne zna tko što treba činiti i za što odgovara. Ti objekti su kod nas igračke političara što može biti vrlo, vrlo opasno. Velik je problem neupućenost onih koji plasiraju takve «ideje» u medije. Takav pristup izazvat će niz problema kada jednom kod nas budu sazrijeli uvjeti za primjenu i izgradnju takvih objekata. Niz mojih popularno pisanih tekstova iz područja energetike može pomoći onima koje zanima energetika ili koji žele objektivno informirati javnost o onome što se u toj gospodarskoj grani kod nas događa.

Energija i siromaštvo 6.11.2004. objavljeno i u Vjesniku 6.11.2004.

HAZU i konj 25.11.2005. objavljeno i u Vjesniku 19.11.2005. i Hrvatskom slovu 552

Cijene energenata u Hrvatskoj siječanj 2006.

Zašto je tako skup benzin 2.10.2005.  objavljeno i u Alertonline i Vjesniku 21.9.2005.

Energetska Kata potapa Hrvatsku 10.9.2005. objavljeno i u Vjesniku 10.9.2005.

Ministri i stručnjaci besmisla 6.6.2005. objavljeno i Alertu 6.6.2005.

Ima li plina i pošto? Uskrs 2005. objavljivano i u Vjesniku 19.3.2005. te 2. i 8.4. 2004. i Alertu 19.3.2005.

Hitno raspisati referendum o zaustavljanju NE Krško 18.8.2004. objavljeno i u Alertu 18.8.2004.

Tko će osposobiti bahate i nekompetentne političare za pravilno vođenje energetske politike 11.1.2003.

Zapisano u staklenoj kugli 11.10.2005. (pisano 23.1.2004.) objavljeno i u Vjesniku 24.1.2004.

Nazivi tekstova, oprema, i duljina (skraćivanje), kao i jezični zahvati rad su uredništava.