Energetska Politika

ENERGETIKA: EUROPA JE U DRUGOM SMJERU

Zagreb, 7.6.2004.

Urednik jednog našeg lijepo uređenog časopisa koji popularno piše o energetici, ali, dakako, češće u interesu energetskih monopola nego stanovništva, u svom nedavnom obraćanju čitateljima između ostalog je napisao: "Nije rješenje koje vodi napretku: mi smo protiv elektrana na plin, ugljen, nuklearnih elektrana i hidrolektrana, a želimo blagodati električne energije."

Ta izjava je u principu u redu, ali treba se upitati zbog čega se ljudi protive novim elektranama i drugim objektima energetike. Problem je prvenstveno u tome što o takvim objektima daju izjave potpuno neinformirani političari, a ne nepristrani stručnjaci, čija mišljenja političari ne uvažavaju i koja kontrolom medija ne propuštaju u javnost. Ako se ljudi protive plinu to je povezano s problemom njegove dobave i cijene o čemu se tzv. stratezi razvitka energetike nikad nisu zabrinjavali. Poznato je kakve su bile redukcije plina pojedinih godina, kako je plin skup za široku potrošnju, te kako se neracionalno troši kod nekih velikih potrošača. Uz to plin nađen u Jadranu se vrlo jeftino izvozi u Italiju, uz vrlo štetan ugovor s Italijom (šteta oko 2 milijarde USD). Tome treba dodati i priču o Enronu tj. pokušaju izgradnje političke plinske elektrane u Jertovcu. Nedavno je i predsjednik republike, koji se sve više pojavljuje kao glasnogovornik interesa INA-e, govoreći o ideji izgradnje terminala za uvoz ukapljenog metana na Krku, izjavio da "nema opasnosti od eksplozije plina jer on ishlapi". Jasno je da takve izjave političara, kao i nedavne u istom stilu o zamisli Družba-Adrija, izazivaju dodatni otpor stanovnika svakoj novoj gradnji. Ugljenu se ljudi protive zbog lošeg iskustva sa jedinom našom elektranom na ugljen Plomin gdje su bili brojni promašaji koji su rezultirali brojnim troškovima uz prodaju u "zajedničko" poduzeće i dovršenje uz velike štete (oko 140 milijuna USD). Tome treba dodati i pokušaj smještaja takve elektrane u Lukovo Šugraje u park prirode Velebit. Godinama se obmanjivalo javnost, a nije dovoljno učinilo da se na vrijeme ljudima objasne rizici i dobrobit termoelektrana na ugljen. Nuklearne elektrane zaista bi bila ludost graditi u jednom posve neorganiziranom društvu kao što je Hrvatska u kojem se ne zna tko što treba raditi i za što odgovarati. Poslije vrlo štetnog ugovora (šteta oko 1,9 milijardi USD) koji su političari 2002. sklopili sa slovenskom stranom oko NE Krško, koju su shvatili kao svoju igračku, samo oni koji nemaju pojma što je nuklearna energija i kakvim posljedicama može rezultirati, mogli bi se zalagati za izgradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj. Za sigurnost te elektrane sa hrvatske strane još uvijek je dominantna samo Kumrovečka škola, kao i ostalom za cjelokupno odlučivanje u energetici u kojoj znanje i stručnjaci već godinama ne trebaju. Protivljenje hidroelektranama, koje se obično inače sviđaju onima koji se zalažu za čiste izvore energije, također je rezultat toga što ljudima nisu na vrijeme objašnjeni rizici i dobrobit takvih objekata, pa ljudi s pravom ne vjeruju političarima koji propagiraju njihovu izgradnju, a također bez vjerodostojnih argumenata.

GUBICI ELEKTRIČNE ENERGIJE

Ipak ono što je najvažnije prilikom odlučivanja o izgradnji novih elektrana treba biti analiza rada elektroenergetskog sustava, uklanjanje neracionalnosti u tom radu, te nepristrano stručno razmatranje svih raspoloživih izvora za rad elektrana. Samo kratka analiza rada elektroenergetskog sustava pokazuje da ne treba graditi nove elektrane dok se neracionalnosti ne uklone.

Slika 1: Prikazani su: Neto potrošnja električne energije (bijela linija sa kvadratima i brojkama o veličini potrošnje) u Hrvatskoj; trend porasta potrošnje 93-02 (isprekidana bijela linija); proizvodnja električne energije (crvena linija sa vertikalnom crticom), gubici električne energije od elektrana do potrošača (žuta linija sa zvjezdicama); postotak gubitaka u odnosu prema neto potrošenoj energiji (žuti rombovi); trend gubitaka (žuta linija) u Hrvatskoj; postotak gubitaka u odnosu prema neto potrošnji električne energije u zapadnoj Europi (narančasta linija). Za Hrvatsku su korišteni podaci Ministarstva gospodarstva RH, a za zapadnu Europu ministarstva energetike SAD (DOE - USA). Potrošnja električne energije u Hrvatskoj u stalnom je porastu i veća je od proizvodnje (često vrlo slabo iskorištenih elektrana u Hrvatskoj) a razlika se osigurava dobavom - kupnjom iz drugih zemalja (i iz elektrana sagrađenim novcem Hrvatske izvan granica).

Vrijedi spomenuti neracionalnosti samo u jednom segmentu - prekomjernim gubicima struje. Gubici u dovođenju električne energije od elektrana do potrošača u Hrvatskoj su u stalnom porastu i dosežu vrlo visoke iznose u usporedbi sa zemljama zapadne Europe. Gubici u zemljama zapadne Europe imaju trend stalnog smanjivanja dok je u Hrvatskoj obratno. Zanimljivo je da su gubici bili visoki godina 2001., 1998. i 1996. kada su bile i zime vrlo niskih temperatura. To upućuje na to da su tih godina bile i velike krađe električne energije za grijanje, pa gubitke osim tehničkih razloga u Hrvatskoj čine i krađe. Ako se radi o krađi (koju spominju političari najodgovorniji za to stanje) valja spomenuti da struju nije jednostavno otuđiti bez suradnje sa zaposlenima HEP-a. Zacijelo se radi o samoposluživanju samih HEP-ovaca, a oni u hijerarhiji vlasti iznad njih ništa ne poduzimaju jer se prema pojedinim iskazima "samoposlužuju" još djelotvornije i skuplje. Veliki gubici (kao i slaba iskorištenost elektrana) pokazuju kako je golemo neracionalno poslovanje HEP-a.

Neke statistike u gubitke ubrajaju i električnu energiju potrošenu u elektranama da bi proizvele struju tj. i samopotrošnju elektrana. U Hrvatskoj su ukupni gubici (dovođenje i samopotrošnja) električne energije 2001. godine bili 2,93 milijardi kWh ili u odnosu na energiju predanu potrošačima vrlo visokih 23,6%. Troškove izgubljene energije, dakako, platili su potrošači - prvenstveno kućanstva. Za usporedbu vrijedi spomenuti da su sva kućanstva u Hrvatskoj te godine potrošila 5,56 milijardi kWh ili da ukupni preostali raspoloživi hidropotencijal za izgradnju elektrana u Hrvatskoj iznosi oko 3 milijarde kWh/god. Termoelektrane (bez toplana) su 2001. ukupno proizvele 3,56 milijardi kWh.

PREKOMJENO SKUP PLIN

Nedavno je iznova, potpuno bezrazložno, kućanstvima poskupio plin. Poslije Domovinskog rata od osnovnih energenata od 1996. god. do danas upravo je plin poskupio najviše, u Zagrebu od 0,96 na 2,08 kn/m3 ili za 117 %. Od naftnih derivata, npr. bezolovni benzin - 95 poskupio je od 3,8 na 7,24 kn/litri ili 91%, dok je struja u prosjeku poskupila za 40% (onima koji najmanje troše, pretežno siromašnima, i po nekoliko stotina posto).

Slika 2: Prikazane su: cijene plina u različitim zemljama u odnosu na cijenu plina u Hrvatskoj (u Zagrebu indeks = 1 oznaka -zvjezdica) za kućanstva; omjeri koliko plina mogu kupiti stanovnici pojedinih zemalja u odnosu na Hrvatsku (indeks =1 stupci označeni brojkama) za ono što prosječno privrede u istom vremenskom intervalu (npr. u jednom satu). Podaci se odnose na razdoblje prije poskupljenja 1. svibnja 2004. Korišteni su podaci o cijenama plina 2004. god. i bruto domaćeg proizvoda (BDP) UN-a objavljeni u časopisu EGE 2/2004. Podaci dovoljno govore sami za sebe. Ima niz zemalja u kojima je plin jeftiniji za kućanstva nego u Hrvatskoj čiji stanovnici imaju daleko veću kupovnu moć nego stanovnici u Hrvatskoj. No to političarima u "brizi za bolji život" (čiji?) nije bilo dovoljno, pa su ga još poskupjeli.

Domaćinstva su plaćala prije prvomajskog poskupljenja plin u Zagrebu (a ni u drugim područjima Hrvatske koja koriste plin, cijena nije bitno drukčija) po 2 Kn/m3 ili 0,329 USD/m3. Proizvodna cijena plina u kontinentalnom dijelu Hrvatske je do 0,03-0,04 USD/m3, a prodaju ga, dakle, kućanstvima desetak puta skuplje, tj. po 0,329 USD/m3.

Vrijedi istaknuti da se Jadranski plin izvozi Italiji po cijeni 0,063 USD/m3. U toj cijeni (prema ugovoru) uključena je i izgradnja plinovoda od podmorskih ležišta do obale Istre od koje se odustalo (sada se ponovno obećava izgradnja tog plinovoda i tvrdi da je plin morao poskupjeti da bi se taj već plaćeni plinovod izgradio). Godine 2002. izvezeno je 362,2 milijuna m3 (po 0,063 USD/m3), a uvezeno je iz Rusije 1084,4 milijuna m3 po cijeni oko 0,15-0,16 USD/m3. Radi se očito o jako "dobrom" uvoz - izvoz poslu. Ukupno su kućanstva te godine potrošila 548,7 milijuna m3. Cijena plina prije prvo svibanjskog poskupljenja za kućanstva bila je 0,329 USD/m3 (2 kn/m3) ili 5,2 puta viša nego ona po kojoj su plin izvozili u Italiju, što političarima nije bilo dovoljno.

Osim toga političari i trgovci plina stalno tvrde da je u Hrvatskoj plin energent budućnosti, stalno mu povisuju cijenu (a žele da ga ljudi više troše), neracionalno ga troše u političkim tvornicama, a domaće pridobive rezerve su trajnosti svega oko 16 godina. Dobava plina iz inozemstva kao i njegova cijena sve je više upitna i teško će u nabavi plina Hrvatska sa svojim kupovnim sposobnostima moći konkurirati EU sve "gladnijom" za plinom. Kod nas se o plinu fantazira kao i daleke 1917. godine kada je otkriveno prvo ležište plina u Hrvatskoj, pa se odmah željelo graditi elektranu na plin i tramvaj između Lipika i Pakraca i odmah sanjalo, na osnovi plina, o zaustavljanju iseljavanja stanovništva. Političari i trgovci plinom, dakako, imaju pravo sanjati, ali ne smiju obmanjivati javnost neutemeljenim izjavama o svemogućem plinu.

EUROPA JE U DRUGOM SMJERU

Nedavnim bezrazložnim poskupljenjem plina u Hrvatskoj zemlje EU još više se odmiču od Hrvatske po mogućnostima njihovih stanovnika da kupe plin, dok se Hrvatska po tim mogućnostima sve više približava jedino Srbiji i Crnoj gori te Bosni i Hercegovini. Dakle, kao i po gubicima električne energije Hrvatska "ide" u sasvim suprotnom smjeru od Europske unije i zapadne Europe kojima političari žude. Političari koji kreiraju takvu energetiku u kojoj nema ni racionalnosti, ni bilo kakvog tržišta (s konkurencijom) nego samo postoje potrebe političara za novcem tj. "guljenjem" - osiromašivanjem stanovništava stalno višim cijenama energenata, koje postižu bez obzira na upozorenja struke, pokazuju da je Europa u drugom smjeru , a oni to ne razumiju ili ne žele razumjeti.

* Autor je doktor tehničkih znanosti (naftno rudarstvo- ležišta plina) - 1977.  i

magistar prirodnih znanosti (nuklearna i atomska fizika) - 1970.