više od 200 milijuna
eura gubitka, ali i oko 600 milijuna
eura dobitka za svaku godinu odgode
Političari EU, kršeći međunarodno pravo,
traže od Hrvatske čak i ono na što
njihove države nikad ne bi pristale.
Cilj im je samo domoći se svega što je u
posjedu hrvatskog naroda. Podanički
raspoloženi političari u Hrvatskoj su
strancima (najviše u EU) već u bescjenje
prodali, bolje reći poklonili banke,
tvornice, hotele, energetske objekte i
sirovine, medije, pa čak i branitelje
..., stoga valjda misle da im trebaju
pokloniti i sva bogatstva mora i
podmorja. Koja je razlika između njih iz
EU koji to žele postići tobožnjim
pregovorima i onih koji su to željeli
ostvariti oružjem – agresijom, a koji i
dalje nesmetano prijete? Nije li cijena
samostalnosti Hrvatske, plaćena životima
i krvlju njenih stanovnika i štetama
ratnih razaranja, bila previsoka, da bi
se je političari odrekli?. Nasuprot
posvemašnjem podaništvu prema inozemstvu
u zemlji su uveli strogu kontrolu
informiranja, strah i bezakonje. Ipak,
poklanjanjem ribe ostvarili su u biti,
iako toga nisu niti svjesni, sjajan
politički potez za Hrvatsku.
Članak dramatična naslova: „ODGODA
ULASKA U EU Posljedice mogu
biti, blagorečeno, dramatične -Hrvatska
bi mogla godišnje gubiti 200 milijuna
eura“, objavljen u Večernjem
listu i posve iznenađujuća odluka
političara o odgodi primjene ZERP-a,
odnosno poklanjanju ribe Italiji i
Sloveniji na „određeno“ vrijeme - do
ulaska Hrvatske u EU, potaknuli su
me da si pokušam razjasniti što zaista
znači ulazak Hrvatske u trgovačku
zajednicu EU kojem, moglo bi se reći
posve podanički i dogmatski, teže gotovo
svi naši političari, bez obzira na
stranke. Razum im pri tom ne treba, jer
su im valjda ponudili u zamjenu nešto
drugo. Poslušno ispunjavaju sve što se
od njih zahtijeva, bez obzira na
pravednost i utemeljenje na moralu i
zakonima, što im političari EU ponekad
nameću, a često to rade i kad to nitko
od njih i ne traži, ne pitajući
stanovništvo što o tome misli. Bave se
čak i mijenjanjem ustava RH kako bi
lakše „privoljeli“ stanovništvo da ga
tamo, žedna preko vode, povedu –
jednom.... Naime iz odlučivanja u
referendumu o EU žele izbaciti oko pola
milijuna nepostojećih birača koji im
inače u onome što nazivaju izborima,
nimalo ne smetaju. Političari EU, kršeći
međunarodno pravo, traže od Hrvatske čak
i ono na što njihove države nikad ne bi
pristale. Cilj im je samo domoći se
svega što je u posjedu hrvatskog naroda.
Koja je razlika između njih iz EU koji
to žele tobožnjim pregovorima i onih
koji su to željeli postići oružjem –
agresijom, a koji i dalje nesmetano
prijete (iz Srbije, ali i na teritoriju
Hrvatske)? Nije li cijena samostalnosti
Hrvatske plaćena životima i krvlju
njenih stanovnika i štetama ratnih
razaranja bila previsoka, da bi se je
političari odrekli na takav način?
Podanički raspoloženi političari u
Hrvatskoj su strancima (najviše u EU)
već u bescjenje prodali, bolje reći
poklonili banke, tvornice, hotele,
energetske objekte i sirovine, medije,
pa čak i branitelje ..., stoga valjda
misle da im trebaju pokloniti i sva
bogatstva mora i podmorja. Pa dajmo im
onda i tu našu ribu, naš tzv. hrvatski
gospodarski pojas, jer Sloveniji i
Italiji nije dovoljan njihov za čije
proglašenje nisu nikog pitali, nego to
traže samo od Hrvatske, pa će nastaviti
s Hrvatskom, tj. njenim sretnim
političarima, beskonačne pregovore o
ulasku Hrvatske u tu zajednicu sve dok
im njihovi poslušnici u Hrvatskoj ne
poklone i sva preostala materijalna
dobra kojima još Hrvatska raspolaže na
kopnu, moru i podmorju. Treba li one
koji to čine možda zbog toga poslati na
promatranje u neku „instituciji“,
izbaciti ih s posla, ostaviti bez
dohotka za život... kao što oni
nonšalantno čine sa svima onima koji im
se usude suprotstaviti činjenicama?
Nasuprot posvemašnjem podaništvu prema
inozemstvu u zemlji su uveli strogu
kontrolu informiranja javnosti, strah i
bezakonje.
U
spomenutom članku u Večernjem žali se
Hrvatska udruga poslodavaca da će zbog
odgode imati velike štete. Zbog te
udruge, i njene bojazni za kapital koji
su hrvatski tajkuni, otevši ga
stanovništvu u ratu i poslije, brzopleto
uložili u Srbiju - zemlju radikalnih
nacionalista (odgovorni za ratove u
bivšoj Jugoslaviji), te onih u Hrvatskoj
koji su se u ratu borili protiv svoje
Domovine, koalicijska vlast (s takvima)
još nije priznala posve legitimnu
neovisnost Kosova, bojeći se pritom da i
sama ne postanu tzv. oporba. Stav te
udruge (jedne od 32 tisuće udruga u
Hrvatskoj) političari slušaju i
podržavaju, a ono što o svemu misli puk,
uopće ih ne zanima. Zašto je to tako?
Tko ih je takve izabrao i da li ih je
uopće izabrao? Da li im itko još išta
vjeruje u ono što govore? Govore da žele
u EU, a čine sve da tamo Hrvatska ne
dođe.
Ekonomski institut, u
članku u Večernjem u prilog spomenute
udruge, dramatično ističe da će štete
odgode pregovora s EU biti veće od 200
milijuna eura godišnje. Da li je to baš
tako? Po svemu sudeći zaista će ono što
će Hrvatska izgubiti, što bi dobivala
godišnje kroz fondove i druge vidove
transakcija od EU, biti tako visokog
iznosa. Naime prema studiji prihoda i
rashoda Hrvatske kada postane članica
EU, izostati će prihodi tog iznosa.
Prema toj studiji objavljenoj 2004.
godine u izdanju Instituta za javne
financije RH, o kojoj se malo govori u
javnosti, jer se ne dopada političarima
jer je dala prihode ali na njihovu
žalost i rashode eventualnog
članstva Hrvatske u EU, neto prihod
Hrvatske će biti 1,676 milijardi
kuna/god, odnosno prema sadašnjem tečaju
1 eura = 7,302 kuna taj prihod bi
iznosio 229 milijuna eura/god.
Dakle, štete svake godine odgode
članstva Hrvatske u EU biti će još i
veće nego je napisano u Večernjem listu.
Spomenuta studija
Fiskalni aspekti pridruživanja
autora: J. Cuculić (IMF), M. Faulend i
V. Šošić (HNB)[ Fiscal aspects of
accession: Croatian Accession to the
European Union, Institutional
Challenges, IJF, Zagreb 2004] dostupna
na Internetu, jedina daje meritoran
prikaz prihoda i rashoda Hrvatske u
slučaju njena članstva u EU.
U
studiji na str. 61. dani su tabelarno
podaci o spomenutom prihodu Hrvatske
koji bi Hrvatska ostvarila iz različitih
izvora EU u 2007. godini da su je
primili u EU kako su to političari u
Hrvatskoj željeli, ili su bar tako
govorili, ili samo sanjali. I sada tek
dolazi ono najzanimljivije. U članku u
Večernjem listu nigdje se ne spominje
koliko će Hrvatska dobiti odgodom
pregovora sa EU, odnosno odgodom
njena ulaska u tu trgovačku
zajednicu, a prema spomenutoj studiji
vrsnih autora (iz MMF i HNB) dobiti
će mnogo više nego što će izgubiti.
Ono što se političarima ili moćnim
interesnim grupama ne dopada, o tome se
ne piše. To se prešućuje. Ne mora se
lagati. Za manipulaciju dovoljno je
stanovništvu ne pokazati „drugu stranu
medalje“ – tj. troškove eventualnog
članstva u EU. Naime ukupni rashodi –
obveze koje će Hrvatska imati prema EU
prema spomenutoj tabeli na str. 61.
iznose -4,32 milijarde kuna/god, odnosno
-592 milijuna eura/god. Te
rashode čine: a) uplate u EU proračun i
EIB: carine -534 milijuna kuna; PDV -338
milijuna kuna; bruto nacionalni dohodak
(0,76%) -1,900 milijardi kuna; uplata
Velikoj Britaniji -177 milijuna kuna;
Europska investicijska banka -75
milijuna kuna; b) izdaci za prilagodbe:
usklađivanje carina i pitanja okoliša
-1,296 milijardi kuna. Detalji o
razlozima svakog pojedinog troška
obrazloženi su u studiji i
zainteresirani ih mogu proučiti. Silna
EU administracija je skupa. Mnogo je
skuplja od one u Hrvatskoj.
Dakle,
svaka godina odgode članstva Hrvatske
u EU stoga znači dobitak za Hrvatsku od
592 milijuna eura, pa je ono što
Hrvatska odgodom izgubi (229 milijuna
eura) osjetno manje (gotovo tri puta) od
onog što dobiva.
Stoga, prema
rezultatima u studiji, razlika
prihoda i rashoda iznosi -2,644
milijardi kuna/god (1,676 - 4,329) ili
- 370 milijuna eura/god (229 -
592). Za usporedbu koliki je to iznos
vrijedi napomenuti da su štete od
elementarnih nepogoda u Hrvatskoj u
prosjeku tek oko 1,5 milijarde kuna/god.
Dakle,
članstvo Hrvatske u EU značiti će
godišnje umanjenje proračuna RH za
najmanje 2,644 milijarde kuna ili 370
milijuna eura. Dakako, to bi
bilo pod uvjetom da se novac – prihod
koji bi pristigao iz EU u Hrvatskoj
posve djelotvorno iskoristi, ali s
obzirom na to kako političari u
Hrvatskoj već godinama raspodjeljuju
novac države (po bliskim im interesnim
grupama, po poznanstvima i rodbinskim
vezama) najvjerojatnije to neće biti
tako. Uostalom, to se već pokazalo s
novcem iz tzv. pred pristupnih fondova
EU.
Može se postaviti
pitanje, ako su podaci o tom velikom
gubitku proračuna u Hrvatskoj u korist
EU točni (a zašto ne bi bili?), zašto
se EU odriče tog prihoda i ne primi
Hrvatsku u članstvo EU što prije?
Razlog je opet u poslušnim političarima
u Hrvatskoj. Ako oni dobrovoljno
poklanjaju članicama EU sva dobra koja
one zažele, zašto bi je primili u EU, a
poklonili su velikodušno samo npr. u
energetici -
Projekt razaranje energetike
- milijarde eura, da slanje
nafte i derivata agresoru usred rata ni
ne spominjemo. Stoga se EU može
odreći i tog za nju malog iznosa od 370
milijuna eura/god sve dok joj ne poklone
i sve preostalo, a do tada će
„pregovarati“. Za ono, pak, za što
političari u Hrvatskoj pod pritiskom
javnosti hine da brane hrvatske interese
(npr. interesi ribara), kao što je npr.
proglašenje ZERP-a odnosno gospodarskog
pojasa, odmah „pada“ ucjena EU,
odustanite od ribe za Talijane i
Slovence ili od pregovora o ulasku
Hrvatske u EU ne bude ništa.
U
današnjem svijetu nitko ništa ne
poklanja. Valjda to čine samo političari
u Hrvatskoj, te olako poklanjaju
strancima ono što nije njihovo, a
istovremeno vlastitom osiromašenom
stanovništvu uvode kazne za prekopavanje
po kantama za otpad. Dakle odgodom
članstva u EU, ako je točno što piše u
spomenutoj studiji a nema razloga za
sumnju, Hrvatskoj će ostati u proračunu
taj iznos, odnosno imat će godišnje
korist od 370 milijuna eura. Dakle, što
je ulazak Hrvatske u EU vremenski dalje
to će biti više koristi za Hrvatsku.
Tome dakako treba dodati i iznos od oko
250 - 300 milijuna eura na koliko
procjenjuju vrijednost izlovljene ribe
iz našeg dijela Jadrana, koja prema
međunarodnom pravu o gospodarskom pojasu
pripada Hrvatskoj.
Stoga
najnovija posve iznenađujuća odluka
političara u Hrvatskoj o odgodi
primjene ZERP-a do ulaska Hrvatske u EU,
odnosno poklanjanje ribe Italiji i
Sloveniji samo će još više odgoditi
ulazak Hrvatske u EU.
Zar će se Italija i Slovenija zalagati
da Hrvatsku prime u EU (kada su se sada
digli na „zadnje noge“ jer je Hrvatska
imala namjeru primjenjivati ga), ako bi
im prijemom Hrvatske u EU bio uskraćen
toliki novac (vrijednost izlovljene
ribe) koji bi ostao u Hrvatskoj
primjenom ZERP-a? To ne bi povjerovalo
niti malo dijete. Stoga su si političari
„zabili autogol“ u svojim nastojanjima
ulaska u EU, jer su ga odgodili na
neodređeno vrijeme, ali su time
nesvjesno pomogli Hrvatskom narodu sa
370 milijuna eura „članarine“ koja
ostaje u Hrvatskoj, a odmogli svjesno sa
250 - 300 milijuna eura poklonjene ribe.
Da su
donijeli odluku da će dozvoliti
ribolov strancima poslije ulaska
Hrvatske u EU, mogao bi se taj čin
razumjeti kao nastojanje za brži ulazak
Hrvatske u EU.
Stoga
su poklanjanjem ribe ostvarili u biti,
iako toga nisu niti svjesni, sjajan
politički potez za Hrvatsku – odgodu
ulaska u EU
(„članarina“ za EU je skuplja od
poklonjene ribe), koji bi bio još i
bolji da nisu poklonili niti ribu. Ipak
ostaje otvoreno pitanje zašto onda
govore da žele što prije u EU.
Možda političare koji su izgubili svaku
vjerodostojnost, treba poslati na
promatranje, jer im nešto u načinu
zaključivanja nije u redu ili je u
pitanju samo teška korumpiranost bez
sankcija. Za sada su u posjed EU unijeli
samo brojna materijalna dobra hrvatskog
naroda, a to će po svemu sudeći činiti i
dalje sve dok im to osiromašeno
stanovništvo dopušta, a za narod ih i
tako nije briga.
Zagreb, 11.3.2008.
Dr. Branimir Molak
