Dovoljno je u novinama ili na internetskim stranicama pogledati oglase za prodaju nekretnina, u kojima se još samo Hrvati ne prodaju kao suvremeno roblje.

  U jednom je od kasnojesenskih brojeva Financial Times oglasio prodaju dubrovačkog otočića Daksa, jednog od »djevičanskih« otoka - kako ga nazivaju. Prodaja je objavljena uz upozorenje - neugodnog detalja. Naime, kako navodi Financial Times, na tom je otoku groblje partizana koje su strijeljali nacisti. Nikakve naknadne isprike nije bilo, niti prosvjeda hrvatskih vlasti. Istina je drugačija i bolna, na tom je otočiću ubijeno s 24. na 25. listopada 1944. godine 45 nevinih ljudi, franjevaca, intelektualaca - poznatih Dubrovčana kojim je jedini grijeh bilo rodoljublje. S Daksom započinje Bleiburg i Križni put; stradanje je započelo ulaskom partizana 18. listopada navedene godine i presudom »u ime naroda Jugoslavije - Vojnog suda komande južnodalmatinskog područja«. Suđenja nije bilo, o čemu su svjedočili poslije i partizani. Istinu znaju i čuvaju stariji Dubrovčani, djeca poginulih i brojne knjige među kojima i ona o fra Marijanu Blažiću, jednom od mučenika Dakse. Taj prelijepi otočić prodaju vlasnici, većim dijelom Hrvati koji su morali svojedobno iseliti u Peru. Daksa još nije prodana i prosvjedi su mogući. Ostaje otvoreno pitanje: Zar će umjesto unucima otočić s kostima mučenika, ostacima franjevačkog samostana, biti prodan nekim bjelosvjetskim novčarima?

U božićnom razgovoru za jedan dnevni list kardinal Josip Bozanić, govoreći o važnosti ulaska u Europsku uniju, naglasio je da Crkva promiče zajedništvo u različitosti koje će čuvati identitet vlastitoga naroda i zemlje. Stoga je u procesu integracije važno definirati nacionalne interese i postaviti visoki državni i politički konsenzus. Koliko je Hrvatska od 1990. godine uspjela stvoriti vlastiti identitet i promicati nacionalne interese, bilo bi teško potvrditi današnjim primjerima.

Poslije nedavnog zanosa dobivanja vlasti HDZ-a, konzervativne stranke, kako je u inozemstvu nazivaju, dolaze pravi tereti: od rasula u gospodarstvu do Haga i prodaje nacionalnih dobara u ime ulaska u Europsku uniju. Dovoljno je u novinama ili na internetskim stranicama pogledati oglase za prodaju nekretnina, u kojima se još samo Hrvati ne prodaju kao suvremeno roblje. Jedna u nizu agencija, kojih ima i za sjever i za jug Hrvatske (smještena je u Splitu pod imenom »Broker«) specijalizirana je za prodaju i unajmljivanje otoka, točno navedeno: 1. skupina Kornati, 2. skupina Pakleni otoci, 3. otok kraj Primoštena, 4. otok kraj Murtera. Tekstovi su vrlo precizni, npr.: »Otok se nalazi pored otoka Hvara, u sklopu velike otočne skupine. Izuzet je iz Nacionalnog parka Pakleni otoci. Obiluje niskim primorskim raslinjem, kamena obala. Otok je u privatnom vlasništvu, površine 209.000 m², cijena: 22 DEM/m².« Sve se to navodno unaprijed odvija prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju koji je prihvatio prošli saziv Hrvatskoga sabora. Prema tom sporazumu od 2007. godine moći će se prodavati strancima: šume, nacionalni parkovi, nalazišta pitkih voda, otoci..., sve hrvatske nekretnine koje postaju njihovo neotuđivo vlasništvo. Sve to da bi nam valjda ulazak u Uniju bio lakše omogućen. Za razliku od Poljske koja je potpisala sporazum s Europskom unijom o prodaji nekretnina strancima 17 godina nakon ulaska u Uniju.

Kako bi se prodaja ubrzala, »Europljani« su Hrvatima dali kredit s obilnim kamatama koje vraćaju hrvatski građani, za sređivane vlasničkih knjiga: kako bi stranci, koji osnivaju svoje tvrtke u hrvatskoj, za male novce već sada sebi priskrbili posjede. Direktori, posrednici tih tvrtka najčešće su hrvatski građani koji za velike provizije služe nečasnom otuđenju hrvatskih nacionalnih dobara. Ljudi koji su stoljećima živjeli i žive na tim prostorima ulagali su svoj teško stečeni novac u nekretnine, posebno zemlju, koja im je jamčila opstanak, zadužili su nas da to čuvamo za djecu i nerođene unuke bez obzira na sadašnje zakone koji su smišljeni za to da hrvatska zemlja ne bi više pripadala hrvatskim građanima.

Primjera radi: vlasnik jedne od takvi privatnih tvrtka je Talijan koji radi za engleske tvrtke, a posrednik je jedan splitski arhitekt. Talijanski vlasnik želi kupiti dio jednog od najljepših Paklenih otoka - Sveti Klement. Direktor, tj. posrednik planira na tom dijelu izgraditi 0,1% površine na posjedu od 1.000.000 m² zemljišta, koliko namjerava kupiti. Na Svetom Klementu ni jedna od autohtonih kuća ne prelazi 100 m² tlocrta, a nova izgradnja bi iznosila 1.000 m². Bez obzira kako bude izgrađena, zar to neće djelovati nagrdno u krajoliku u kojemu se uvijek gradilo, s najvećim poštivanjem prostora i mjerom prema prirodi i čovjeku, sve do današnjeg vremena kada državna vlast ne provodi nadzor nad bespravnom gradnjom, već je s lakoćom ozakonjuje? To dokazuje da osim svijesti vlasnika, sve ovisi o hrvatskim vlastima na tzv. višim i nižim lokalnim razinama. Stranci uvijek navode da će poštivati zakone, što čine i u svojim zemljama. Za taj projekt izgleda da su već dobivene usmene načelne suglasnosti za takvu izgradnju, a zakoni i prostorni planovi će se po tomu uskladiti. Prostorni planovi, poput onog za Splitsko-dalmatinsku županiju, neodređeni su, nedorečeni i pružaju brojne mogućnosti manipulacijama, što potvrđuje već navedeno. To nije osamljeni primjer, jer slično se događa i na ostalim otocima te u priobalju - najvrednijem i najljepšem dijelu Hrvatske i Europe.

Postoje i drugačiji oblici »osvajanja« otoka, ne kupnjom nego apartmanizacijom. Grupe arhitekata i građevinara otkupljuju privatna ili općinska zemljišta gradeći apartmane prema, za njih donesenim prostornim planovima. Na taj se način stvaraju potpuno novi predjeli priobalnih gradića, koji već sada imaju 4-8 puta više stambenog prostora nego stanovništva. Apartmane kupuju oni koji ne pripadaju tom podneblju i ne pokušavaju niti cijeniti ni prihvaćati običaje kraja u koji su došli, jer ih kupuju iznajmljivanja radi, oduzimajući tako zaradu otočanima koji su postupno i teško gradili prostore u sklopu svojih obiteljskih kuća radi unajmljivanja. Sve je to tek priprema onoga što se može dogoditi, a to su turistička naselja sa svim sadržajima grada i smještajem od 2.000 do 4.000 turista. Planirani su uz samo more. Potrebni radnici dovodili bi se iz zemalja iz kojih dolaze turisti, time bi otoci još brže umirali jer bi se novim naseljavanjem uništio već postojeći život otoka, poljoprivreda, stočarstvo... Jedan od primjera je prodaja hotela Mađarima u Planom kod Trogira, gdje su ovo ljeto Mađari doveli i hranu i konobare iz svoje zemlje: Znači li rasprodaja hotela, apartmanizacija i gradnja turističkih naselja još jedno iseljavanje otočana poput filoksere, jer starosjedioci neće biti potrebni niti kao konobari niti kao sobari?

Gdje nestaju hrvatski otoci, najveće hrvatske vrijednosti, ostaje otvoreno pitanje. Ni u doba Austro-Ugarske otoci i priobalje nisu bili u tolikoj mjeri otuđeni. Izuzetak su dvadesete godine kada je tajnim Londonskim sporazumom izgubljena cijela Dalmacija i četrdesetih godina Rimski sporazumi. Budući da je sve uzročno povezano, na taj se način uništava i marikultura, jer koncesije za uzgoj ribe sve češće dobivaju stranci. Istu sudbinu imaju i nacionalna dobra u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Valjda se budućnost u Europskoj uniji za Hrvatsku neće graditi samo na golf-terenima gdje će igrati stranci s hrvatskim političarima.

Hrvatskim otocima, dvorcima, najljepšim predjelima događa se isto što se dogodilo hrvatskim bankama, izvorima informiranja, energije..., sve nestaje u stranom vlasništvu pred našim očima. Novo ropstvo ili, suvremeno rečeno, globalizacija. Ivan Hržić, kojeg Bračani nazivaju »bračkom enciklopedijom«, sažimlje to u jednoj rečenici: »Rekli su nam poslije Domovinskoga rata da ćemo biti svoji na svome, sada smo svoji na tuđem.«

Ulazak u Europsku uniju trebala bi biti težnja za širim horizontima, uvijek prisutna u čovjeku, kao imenovana zemlja u mnoštvu, poveznica među ljudima, a ne dokazivanje snage jačeg. Hoće li netko nad »blagim« osvajanjem zemlje u kojoj sudjeluju i starosjedioci izreći molitvu poput indijanskog poglavice Seattlea nad svojim narodom. Ako ugasnu zvijezde otoka - poput Dakse ili Paklenih - a ljudi budu svedeni na jeftinu robu, čemu jedna zvijezda više u Europskoj kruni? Sve ovisi o nama, mi smo kovači svoje sudbine koju kroje mnogi, ali za propast ćemo sami biti krivi, jer »propast tvoja od tebe, Izraele«.