Otvorivši – bez imalo zamagljivanja ili velesvjetskog šarma – svoje završne karte u igri s Hrvatskom, MMF-ov je voditelj izaslanstva, Dimitri Demekas, nakon desetodnevnih ekspertiza u Zagrebu, od Sanaderove vlade zatražio da provede novu, a zapravo konačnu tranzicijsku preraspodjelu ovdašnjeg nacionalnog dohotka i imovine u korist inozemnog kapitala.
Konačni saldo te višegodišnje, dosad puzajuće totalne preraspodjele (prisjetimo se malko, najprije sa društvenog na državno, pa sa državnog na tajkunsko, pa sa državnog i tajkunskog na inozemno), već za godinu dana, pri kraju aktuelnog stand-by sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom, skončat će u dugoročnu, pretežnu korist stranih vlasnika, investitora i trgovaca na hrvatskom tržištu, tih novih strateški moćnih gospodara ove zemlje na njezinu kontroverznom putu u Evropsku uniju.
Demekasov kobni »ne« Hrvatskoj
Taj Demekas, dobro plaćeni Grk s MMF-ovom licencom, bez imalo je obzira tobože »preporučio« Vladi da razmotri postizanje nacionalnog sporazuma o ograničavanju plaća u javnom sektoru, te »donošenje teških ali nužnih odluka« o uvođenju dodatnih participacija na zdravstvene usluge, uz žurnu privatizaciju ili stečaj niza velikih državnih kompanija-gubitaša, koje »opterećuju državni proračun« (poput većine brodogradilišta, preostalih dviju željezara, većine sustava Hrvatskih željeznica, Tvornice lakih metala u Šibeniku i sličnih), te uz već dogovoreno ubrzavanje privatizacije Hrvatske elektroprivrede, Jadranskoga naftovoda, Ine i cjelokupnog, preostalog državnog portfelja (osobito u turizmu i poljoprivredi) »najkasnije do kraja lipnja 2006.«.
Nekad su se takve »preporuke«, a zapravo zahtjevi, nazivali pritiscima na kapitulaciju, gospodarsku i državnu, a danas se s obje strane tog dobro zamaskiranog pregovaračkog stola Vlade, HNB-a i MMF-a, obično nazivaju preporukama za što brži ulazak Hrvatske u punopravno članstvo EU-a i NATO-a. Ispuni li sve te najnovije, a zapravo završne preporuke-uvjete, već do sredine 2006., Hrvatska svejedno neće ući ni u EU, ni u NATO, ali će i EU i NATO u potpunosti preuzeti strateške udjele u hrvatskom gospodarstvu i prostoru.
MMF-u je, inače, OK to što ovdašnje banke, koje su u pretežnom stranom vlasništvu, ne žele kreditirati ni poticati hrvatski izvoz, nego što hrvatskom štednjom potiču EU-izvoz u Hrvatsku, kao što mu je OK i to da Deutsche Telekom kao vlasnik T-coma filozofira oko zahtjeva hrvatske Vlade za uplatom godišnje dividende u državni proračun. MMF je oštro protiv visokih plaća u javnom sektoru, koje jedva dostižu prosjek od 3.800 kuna, ali nema ništa protiv enormno visokih plaća i ekstra-profita, koje u svoje džepove već više godina trpaju svi vodeći hrvatski genijalni menadžeri i njihovi prvi suradnici, osobito u tvrtkama u pretežnom stranom vlasništvu, pa ni protiv njihovih ukupnih dohodaka koji iznose od najmanje 50.000 do više od pola milijuna kuna mjesečno!
Tuđmanov povijesni »ne« MMF-u
MMF je oštro protiv doista visokoga vanjskog duga zemlje, koji je nastao unazad pet godina, otkako je 92 posto bankovnoga potencijala prešlo u posjed inozemnih banaka, ali niti ne registrira sirovu činjenicu da je taj dug uglavnom nastao da bi Vlada mogla graditi novu cestovnu i HŽ-mrežu, spašavati ostatke brodogradnje i industrije, te podizati cijenu preostalih kompanija uoči njihove privatizacije (za što strane banke, koje su se uz veliki popust dočepale cjelokupne hrvatske štednje, nisu željele ni čuti, kao ni njihovi odlično plaćeni, visoko cijenjeni prvi menadžeri, nekadašnji ugledni borci za hrvatske državotvorne financijske interese).
Ali, nije samo MMF kriv za novi hrvatski put u tobože nepoznato, usporediv sa davnim Radićevim »guskama u magli«. U najmanju ruku je neobična činjenica, da jedini čovjek koji je tom dobrostivom i sveznajućem MMF-u rekao »ne« (prije šest godina, kada je Hrvatska jednostrano odustala od tadašnjeg stand-by sporazuma) bio tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, isti političar koji se ubrzo potom navodno suglasio sa početkom kobne, totalne predaje hrvatskoga bankarskog sustava strancima.