ČOJSTVO CRNA GORA SE I NAKON 13 GODINA ODBIJA SUOČITI
S NEČASNOM PROŠLOŠĆU

CRNOGORSKI ZLOČIN BEZ KAZNE

LIKVIDACIJE Crna Gora neizbježno će se morati suočiti i sa zločinima koje su prije gotovo trinaest godina na "domaćem terenu" počinili pripadnici crnogorskog MUP-a i Centra sigurnosti. A radilo se o "lovu" na izbjeglice iz BiH

piše Vuk ĐURIČIĆ
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20050321/temedana01.asp

Osim suočavanja s nepobitnom činjenicom o sudjelovanju u agresiji na Hrvatsku, a to, naravno, znači i u zločinima, pljačkama i rušenjima počinjenima na njezinu jugu početkom devedesetih godina (Konavle, Dubrovnik...), Crna Gora, odnosno njezina aktualna vlast, koja se kune da je demokratska i proeuropska, neizbježno će se morati suočiti i sa zločinima koje su prije gotovo trinaest godina na "domaćem terenu" počinili pripadnici crnogorskog MUP-a i Centra sigurnosti. A radilo se o "lovu" na izbjeglice iz BiH koji su, bježeći od ratnih strahota, spas potražili u Crnoj Gori. Međutim, na traženje "bratske" vlasti tzv. Republike Srpske i po nalogu ondašnjeg ministra unutarnjih poslova Crne Gore Pavla Bulatovića, koji je nekoliko mjeseci poslije zbog dobro obavljena posla, dakle zločina, nagrađen mjestom saveznog ministra obrane, policija je u proljeće 1992. godine po Crnoj Gori hapsila izbjeglice iz BiH, a uglavnom se radilo o muslimanima, i deportirala ih u tzv. Republiku Srpsku koljačima ratnog zločinca Radovana Karadžića.
Oni su se spasili... Prema dosad prikupljenim podacima i iskazima brojnih svjedoka, nije teško zaključiti da je većina izbjeglica, kojima se, kako ovih dana piše crnogorski tjednik "Monitor", "ni broja ne zna", nakon izručenja tzv. Republici Srpskoj likvidirana. Tragovi o broju deportiranih izbjeglica zasigurno postoje u crnogorskom MUP-u, a postoje, odnosno, bolje reći, postojali su i u crnogorskom Parlamentu (Skupštini Crne Gore).

Uništena dokumentacija

Naime, nedavno je tajnik Parlamenta Milan Radović, odgovarajući na službeni zahtjev podgoričkog odvjetnika Dragana Prelevića koji zastupa obitelji ubijenih, ali i neke od malobrojnih koje nakon deportacije nisu likvidirali Karadžićevi egzekutori, da mu se dostave podaci, odnosno skupštinski materijali o broju deportiranih izbjeglica, otkrio da su skupštinski materijali o počinjenim zločinima, ne slučajno, naravno, 2004. godine proglašeni "bezvrijednima" i uništeni. U tim su materijalima bili podaci o izbjeglicama, datumi njihova deportiranja, kao i imena policajaca iz tzv. Repubilke Srpske koji su ih preuzeli od crnogorskih policajaca.
Unatoč uništavanju važnih skupštinskih materijala o zločinima koji su uglavnom počinjeni u svibnju 1992. godine, što, tvrde bolje upućeni, nimalo ne čudi jer se taj slučaj sustavno zataškava već trinaestak godina, o zločinu i mimo institucija crnogorske države ipak postoje nepobitni dokazi, uključujući i brojne svjedoke, među kojima su i neki bivši zastupnici i dužnosnici crnogorskog Parlamenta, odnosno članovi višestranačke parlamentarne Komisije koja je formirana 5. lipnja 1992. godine i čija je zadaća bila ispitati sve činjenice o nezakonitim hapšenjima i deportiranjima bosanskohercegovačkih izbjeglica.
To su oni, kako danas svjedoči njezin član i ondašnji potpredsjednik Skupštine Crne Gore Asim Dizdarević, i obavili, a najznačajniji dio materijala koje su dobili i obradili bila su izvješća MUP-a u kojima je bilo navedeno kako je s područja Crne Gore deportirano 110 bosanskohercegovačkih izbjeglica, od kojih su većina bili muslimani. Njihovo detaljno izvješće, kaže Dizdarević, mora biti u skupštinskoj dokumentaciji, a dostavili su ga i skupštinskom Odboru za unutarnju politiku, a izvješće MUP-a koje razjašnjava cijeli događaj dobili su, tvrdi on, i svi zastupnici. Osim kao člana parlamentarne Komisije, Dizdarević je imao i, reklo bi se, presudnu ulogu u zaustavljanju "lova" na izbjeglice iz BiH. Naime, on je nazvao ondašnjeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića i premijera Mila Đukanovića i od njih tražio da se zaustavi nezakonito hapšenje izbjeglica, što su oni, kako danas tvrdi Dizdarević, i učinili. Znači li to da za nezakonite akcije crnogorskog MUP-a nisu znali predsjednik Bulatović i premijer Đukanović? U to je doista teško povjerovati, to prije što je očito da je "lov" obavljan po nalogu bliskog im partijskog suradnika i ministra unutarnjih poslova Pavla Bulatovića, dakle člana crnogorske Vlade kojoj je u vrijeme kad je zločin počinjen na čelu bio Milo Đukanović!

Zaustavljanje lova

Nešto manje od godinu dana kasnije, preciznije 11. ožujka 1993. godine, u Skupštini Crne Gore ponovno se aktualiziralo pitanje nezakonitog hapšenja i deportiranja bosanskohercegovačkih izbjeglica. Tada su zastupnici oporbenog, a danas, zajedno s Đukanovićevom strankom, vladajućeg SDP-a, čiji je, usput rečeno, član i aktualni predsjednik Skupštine CG Ranko Krivokapić, postavili zastupničko pitanje, odnosno od ministra unutarnjih poslova Nikole Pejakovića, koji je u vrijeme kad je počinjen zločin bio zamjenik ministru Pavlu Bulatoviću, zatražili su pismeno očitovanje o tom slučaju.
Podaci o broju uhapšenih i deportiranih izbjeglica iz Pejakovićeva izvješća i onoga koji je godinu prije sastavila višestranačka parlamentarna Komisija bitno se razlikuju. Na Pejakovićevu popisu deportiranih "manjka" 27 ljudi, a tjednik "Monitor" je nedavno otkrio imena šest deportiranih izbjeglica koji se ne navode u njegovu izvješću. Tih šest imena, ali i imena još 21 deportiranog izbjeglice, zasigurno se nalaze u izvješću parlamentarne Komisije koje se nalazilo u arhivu Skupštine CG, ali je nedavno, ne slučajno, naravno, uništeno.

Vlast i dalje šuti

Tim pitanjem bi se trebala pozabaviti aktualna crnogorska vlast, ponajprije SDP-ov predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je, doduše, prije nekoliko dana formirao komisiju koja bi se trebala baviti pitanjem uništavanja skupštinske dokumentacije, ali i premijer Milo Đukanović koji je najavio da će se, koliko je to moguće, uključiti u rješavanje tog slučaja, naglašavajući da je "siguran da će državni organi pružiti sve relevantne informacije o tom slučaju". Dosad nije bilo tako, naprotiv cijeli slučaj se pokušavao zataškati, a dokumentacija koju je od državnih institucija dosad dobio odvjetnik Prelević posve je, kako kaže, neprimjerena i bezvrijedna.
Istragu o zločinu, ali i uništavanju važne skupštinske dokumentacije, morala bi, odnosno, što se tiče zločina, već odavno je morala pokrenuti glavna državna tužiteljica Vesna Medenica, ali od toga zasad nema ništa. Očito je da za takav potez još uvijek manjka političke volje, a jedna od potvrda za to je i šutnja aktualnog ministra unutarnjih poslova Dragana Đurovića koji čak ne odgovara ni na pismene upite odvjetnika Prelevića koji je od MUP-a tražio očitovanje i podatke o nekim slučajevima.
Tako, recimo, MUP još uvijek nije odgovorio što se dogodilo s Malikom Meholjićem iz Srebrenice koji je nestao 15. svibnja 1992. godine nakon što su ga uhapsili i u nepoznatom pravcu odveli pripadnici MUP-a RCG-Centra sigurnosti Bar. Od tada mu se gubi svaki trag, a mrtvim je proglašen 6. ožujka 2000. godine. Crnogorski MUP zasigurno zna tko ga je i gdje likvidirao, a zasigurno znaju i tko je Meholjiću "zaplijenio" 11.000 maraka i osobni automobil "BMW 318". I ostalim nezakonito uhapšenim izbjeglicama pripadnici crnogorske policije su redovito oduzimali novac i druge vrijednosti koje su, bježeći od ratnih strahota i tražeći "spas" u Crnoj Gori, ponijeli sa sobom. Kojeg li junaštva, a o čojstvu da i ne govorimo!
Ako ne sankcionira zločin, a zasad nema takvih naznaka, na obrazu Crne Gore ostat će velika mrlja koje se, naravno, jedino donekle može riješiti privođenjem pravdi svih počinitelja navedenoga ratnog zločina.

Bulatovićeva ’greška’