EU

Nema naslovnice dnevnih novina, televizijskog dnevnika, pa ni radijske emisije bez izvještaja o ulasku Hrvatske u EU. Europu sanjamo, a Balkan živimo, udvarajući se balkanskom mentalitetu njegovanom punih osam desetljeća.

Od svih životnih problema za Hrvatsku medijski najpodatnije postaju teme o zabavnoj glazbi, govoru mržnje ili kič-emisije s puno balkanskih dodataka koje bi trebale predstavljati svakidašnjicu. Vode se sati i sati diskusije o tekstovima bilo »jeftinih« knjiga ili pjesama koje vrijeđaju dobar ukus.

Da bi afirmacija govora mržnje bila što prisutnija, pobrinule su se ovih dana jedne dnevne novine, ali zanimljivo pišući afirmativno o američkoj punk-skupini »US Bombs«, pod naslovom »Croatia Breaks«. Pjesma je pisana krajem devedesetih godina (riječi je prema američkom izvoru koji se ne spominje u tom tekstu napisao hrvatski autor) a spominje Hrvatsku kao zemlju trećeg svijeta stihovima: »užas i propagande/ fašistički predsjednik/ očistio je bolnicu od oboljelih od raka/ uzeo je cijeli peti kat.../ diktator nas je vezao u lance/ Hrvatska bježi«!?

Iza bavljenja velikim riječima i nebitnim događajima teče istinski život obespravljenih radnika, uništene poljoprivrede, tvornica koje su zatvorene, a nova mjesta se nisu otvorila, a sve to poslije jednoga strašnog rata. Hrvatska je i na svjetskim zemljovidima isključivo prisutna kao Zapadni Balkan, a ne ono što jest - mediteransko-podunavska zemlja.

Bijeg s olovnim utezima

Naš bijeg od Balkana prema EU nastoji Vlada doista ostvariti, ali to je bijeg s olovnim utezima. Dokaz su i događaji oko filma »Svjedoci« Vinka Brešana prikazanog u Berlinu a snimljenog prema knjizi »Ovce od gipsa«. Režisera više od političke nagrade za mir veseli što će film biti prikazan u Beogradu. Okosnica Beograd-Zagreb ne kao respekt jednih prema drugima, nego kao susret »braće po zločinu«. Strašno je ako smo samo priču o zločinu iznjedrili iz rata, koji je sam po sebi zločin, i ako nam cijela europska slava završava u Beogradu. Hrvatskim se priznanjima uvijek treba radovati, premda je Europa tom nagradom vjerojatno htjela oprati svoje lady-machbetovske ruke, sudjelujući u samom zločinu nečinjenjem. Žalosno je kada autor scenarija s omalovažavanjem piše o ostalim redateljima pa i o dobitniku Oscara za »Engleskog pacijenta« i autoru filma na Berlinskom festivalu »Studengora« Anthoyu Minghellu. Uzalud guranje iza njega na crvenom sagu, na kojemu je trebao biti sam oskarovac, vrijeme je najpravedniji sudac i vrednovat će sve na pravi način. I sam redatelj se smije svojem uspjehu i uspoređuje pohvale u »Politici« i »Vjesniku« s nekadašnjim pohvalama režiserima iz 1969. godine koji su dobivali nagrade za partizanske filmove. Zar nema slave u Zagrebu dok je ne prizna Beograd? Pritom se ne smije miješati ekumenizam, jer ekumenizam svjedoči mir svih majki i očeva koji do danas nisu našli svoju djecu i podnose to u tišini i bez nagrada, ali art-film je jedno, a istinski život drugo.

Kultura s balkanskim atributom

U art možemo svrstati i cijeli program Hrvatske televizije budući da je na programu najmanje života, a najviše laboratorijske istine. Zar je zamislivo da u mjesec dana televizijski program ima samo dva sata emisije o kulturi, tj. četiri emisije »Pola ure kulture«. Treći program radija gotovo je ukinut s obzirom na ozbiljnu glazbu, knjigu i film. Mediji vrte oko pet do sedam književnih imena koje mirne duše možemo nazvati režimskim piscima, jer pišu ono što određena vlast voli osluhnuti. Nijedan od tih pisaca, vjerujemo, ne bi se uvrijedio da mu se doda atribut balkanski. Zanimljivo je kako nikoga od naših pisaca ne zanima najobičnija tema, npr. prodaja hrvatskih otoka. Upravo je ovih dana prodan jedan od najljepših otočića u sklopu Nacionalnog parka Krka poslije otoka Smokvina u blizini Primoštena, a u prodaji je i stotinjak drugih otoka, među kojima su već prodani dijelovi Paklinskih otoka. A potraga za imenima kupaca zadovoljila bi i najuzbudljiviji scenarij za SF-filmove. Samo to nije »in« u bjelosvjetskim razmjerima.

Predsjednik Vlade Ivo Sanader, poklonivši se žrtvama Bleiburga, rekao je otprilike kako sve zločine treba osuditi i pokloniti se mrtvima, jer tko ne poštuje svoju prošlost, tragedije mu se ponavljaju. Rekao je to istodobno s nadom u budućnost Hrvatske u Europskoj uniji. Ono što jest naša povijest to je najvećim dijelom sadržano u kulturi, koja se može i vrlo suvremeno interpretirati. Pitanje je nas i našega nacionalnog ponosa hoćemo li biti sluge tuđe povijesti ili gospodari svoje. Vlada kojoj još nisu istekla tri mjeseca vlasti, pokazat će kamo ide, premda neki počeci zbunjuju. Kultura nisu samo veliki projekti kojima se često teži, kultura se gradi i stopu po stopu na prethodnim tragovima, ostavljajući nove tragove.

U Kasselu je u siječnju otvorena izložba pod nazivom »U balkanskim gudurama«, dio »Balkanske trilogije«. Riječ je »o svojevrsnim nastavcima dijaloga, o kulturnim scenama i produkciji suvremene umjetnosti u regiji koju se široko i kolokvijalno naziva Balkanom«. Sudjeluju umjetnici iz Bukurešta, Beograda, Cetinja, Istambula, Sarajeva, Skoplja, Zagreba, Tirane, Sofije... U siječnju je u Beogradu otvorena izložba »Nuspojava« zagrebačkoga kustoskog kolektiva, to je navodno drugi događaj iz serije »U gradovima Balkana«. Možda je to još uvijek odraz zagrebačkog samita EU o regionalnoj suradnji održanog 24. studenoga 2000. pod pokroviteljstvom Francuske i Hrvatske. Na nama je, a prije svega na hrvatskoj vlasti da jasno odredi jesmo li na Zapadnom Balkanu i idemo li u balkanski lonac, lišeni posebno utjecaja Katoličke Crkve, kako je napisao jedan mladi jugoslavensko-bečki Hrvat, ili kako nam Vlada s puno sigurnosti priopćava da smo među prvim kandidatima za Europsku uniju. Događaji u kulturi, ali i ne samo u kulturi, sve više demantiraju europsku, posebno hrvatsku opciju u ime balkanske, premda i glede EU trebali bismo znati što želimo, što dobivano a što gubimo.

2004-07-06