Nedavno sam pročitao u novinama
čudni, ali i opasni ekonomski prijedlog.
Budući da Hrvatska ne može riješiti
nezaposlenost u Zemlji ne ostaje nam drugo nego
ponovno uvesti komunizam. Suludo, ali ima
metodu! Prijedlog je osnovan na notornoj laži da
za vrijeme propalog komunizma nije bilo kod nas
nezaposlenih. Činjenica je pak da je preko pola
milijuna Hrvata morala trbuhom za kruhom tražiti
posao po kapitalističkom svijetu. Razlog za taj
današnji nostalgički ekonomski štetni trend je
neprovedena poslije domovinskog rata nužna
demokratska lustracija u novinarstvu i vodećoj
administraciji. Time, paradoksalno, otrcana
komunistička mitologija medijski ponovno
zaluđuje mase koje su nedavno živote davale da
se oslobode te psihološke i ekonomske prevare i
pošasti. Ponovno se potvrdilo staro iskustvo
jednom komunista, mentalno uvijek komunista.
Naime ljudi uzimaju objektivne informacije preko
subjektivnih spoznajnih šemata koji su se
izgradili 45 godišnjim pranje mozga, što dovodi
neprimjetno i automatski do iskrivljenja tih
informacija. Medijskoj manipulaciji lako je onda
stvoriti iskrivljenu sliku koja spoznajno
priječi ekonomski razvitak. Čudi me ipak tolika
ekonomska nepismenost i kod mlađih. Izgleda da
je, u zadnje vrijeme, nekadašnji virus
ekonomskog modela učitelja Kardelja opet postao
viruletno opasan. Njega nema u Sloveniji, jer
su oni za razliku od nas prihvatili slobodu,
demokraciju i moderni liberalni kapitalizam bez
rezerve i time brzo stvorili ekonomski
prosperitet.
Možda se može kod malih
neobrazovanih ljudi donekle još shvatiti taj trend
iluzija i demencije, ali bi čovjek ipak očekivao
da će naši mediji pogledati malo preko ruba našeg
svakodnevnog škrtog tanjura i pokušati kritički
razumjeti i objasniti današnju problematiku
nezaposlenosti.
Šezdesetih i sedamdesetih godina u
Njemačkoj je bilo više radnih mjesta negoli ljudi.
Radnici su uvijek manje radili i uvijek više
zarađivali, a socijalni budžet je rastao. To je bio
rezultat kapitalističkog američkog „Marshallovog
Plana“ kojeg je Tito odbio da bi prividno zadržao
socijalistički plan koji mu je garantirao
nekontroliranu vlast i doživotno ekskluzivno
predsjedništvo. Taj njemački trijumf socijalne
tržišne ekonomije naši korumpirani marksisti su
nazvali izrabljivanje radnih ljudi, a naše politički
kontrolirano tzv. samoupravljanje nazivali,
marksisti fundamentalisti čak još i danas,
„evangelium“ novog društva koje nije osnovano na
izrabljivanju čovjeka po čovjeku!
U Njemačkoj danas vlada
nezaposlenost. Velike firme ekonomski krahiraju.
Nedavni primjer je AEG, nekoć jedan od
reprezentanta „Made in Germany“ kvalitete. Menedžeri
tvrde razlog su previsoke plaće radnika, a sindikat
loši menedžeri. Oba argumenta, kažu stručnjaci, nisu
potpuno kriva, ali glavni razlog nezaposlenosti leži
drugamo. Njemački model ekonomskog čuda je zatajio,
jer Njemačka poduzeća osamdesetih godina nisu
dovoljno investirala u modernu tehnologiju, posebno
u mikroelektroniku, kako su to radili uporni azijski
tigrovi. Njemačka je, kažu stručnjaci, u svojoj
samodopadnosti i aroganciji uspješnih, zanemarila
investirati u bazičnu tehnologiju i up-to-date dio
svoje industrije. Rezultat toga da se danas
mikroprocesori i njihov softvare, DVD, digitalni
fotoaparati, camcoderi, zabavna elektronika i
slično, dominantno jeftinije producira u Americi i
Aziji. Toyota, nekad tehnički ismijana od njemačke i
američke autoindustrije danas tehnički i estetski
prevladava u svijetu svojom kvalitetom i sigurnošću.
Samozadovoljstvo, ignorancija i nepraćenje brzog
tehnološkog razvoja su uništili onu inteligentnu
industrijsku politiku koja se je stvarala u 19. i
početku 20. stoljeća u Njemačkoj. Reducirana radna
mjesta u postindustijskoj eri nisu bili na vrijeme
nadomještena novo ostvarenim zanimanjima osobito
uslugama na višem nivou, npr. trgovačkoj i
transportnoj logistici. Kaže se, koga bogovi žele
uništiti učine da on postane prezadovoljan sa samim
sobom!
Si licet parva componere magnis
(ako je dozvoljeno male stvari usporediti s
velikima), ta kritika njemačkih stručnjaka vrijedi i
za nas. S američkim nepovratnim kreditima kojim su
Amerikanci plaćali Titu za njegovu petokolonašku
američku politiku u trećem svijetu, s protežiranom
domaćom zatvorenom ekonomijom, bez konkurencije,
doprinosom „gastarbajtera“, nesposobni „rukovodioci“
nisu vidjeli zašto bi investirali u tehnološki
razvitak. Takozvani samoupravljači, u programiranoj
zavjetrini od partijske kontrole čija vrhuška gleda
samo svoje bogaćenje i luksus imitirajući Tita,
propovijedajući vodu, a pijući vino, investiraju
dobit ekonomski kratkovidno u svoje osobne plaće.
Poslije tolikih gladnih godina, zaslijepljena novim
relativnim standardom, daleko lošijim od zapadnog
standarda, ali boljim od istočnog bloka i trećeg
svijeta, nezahtijevna masa je ostala ekonomski
neambiciozna, a politički rezignirana. Posebno
zadovoljni u neradu i psihološki neopterećeni
zavidnošću na susjeda, za razliku od danas, kroz
socijalističku uravnilovku, većina ljudi je
ignorirala brzi tehnički razvoj u svijetu. Bio je to
trijumf balkanskog principa: viva la Spanja, dove
si manja! To je sve uvjetovalo da je osamdesetih
godina skoro nezapaženo Zemlja klizila u ekonomsku
propast koju mi danas, zahvaljujući tržišnoj
ekonomiji, na sreću, osjećamo puno manje negoli bi
je osjećali da je ostao onaj samoupravljački
socijalizam!
Istina je, da je rat i poslijeratna
pljačka takozvanih poduzetnika djelomično
doprinijela današnjoj našoj ekonomskoj mizeriji. Ali
glavni pak razlog za tu mizeriju je programiran već
u socijalizmu i ugrađen u mentalitet radnih ljudi.
Ja ne želim ovim putem voditi beskorisnu ideološku
diskusiju o gospodarskim modelima, koju je povijest
već riješila u korist tržišne kapitalističke
ekonomije, nego kritički kratko naglasiti bivše
ekonomske pogreške u socijalizmu, da ih nezapaženo
ne ponovimo i u demokraciji i time ponovno
opteretimo slijedeće generacije.
Danas moramo privući strane
investitore, ojačanjem prava i smanjenjem korupcije,
i podizanjem infrastrukture, školstva, znanosti i
modernizacijom servisne ekonomije. Tehnički
modernizirati ona poduzeća koja imaju ekonomsku
šansu, a ne sanirati ekonomski mrtva socijalistička
poduzeća. Uvažiti zahtjeve i ograničenja
globalizacije i ekologije. Strane kredite
investirati u projekte koji će svojom produkcijom
povratiti dugove da ne ostanu nepravedno našoj
djeci. Prestati socijalističkom metodologijom
političkih investicija, zapošljavati po podobnosti,
a ne po profesionalnosti i državno ne rješavati
bolne socijalne probleme samaritanski, nego
ekonomski.
Današnja Hrvatska je politički
paradokson! U Hrvatskoj se događa nešto, nepoznato u
modernoj povijesti nacija u Europi, da mnogi
novinari i političari u demokratskoj Hrvatskoj kao
nekad u Jugoslaviji ponovno grade karijeru na mržnji
i rušenju slobodne i nezavisne Hrvatske!
Ivo Derado, Münchenm
